U Splitu postoji izreka “iden s judiman”. Ta stara fraza nekad davno odnosila se samo na konobe, a kad bi muž to rekao svojoj ženi - više nije bilo nikakve diskusije! Konobe su bile mjesto sastajanja, mjesta bez jelovnika i vinskih karata, mjesta čak i bez konobara. U njima svaki detalj ima svoju priču koju može ispričati samo onaj tko je s njima živio iz godine u godinu, iz dana u dan.
S vremenom se konoba od mjesta sastajanja polako razvija u mjesto gdje se dobro jede i pije. Svaka konoba, roman je za sebe, svaka ima svoju povijest i čuva mirise i okuse starine. U Splitu se oduvijek odlično jelo kako po kućama, tako po restoranima, a najviše u konobama. Splićani su veliki gurmani i još više gastronomski lokalpatrioti.
Split je na više razina, od kulturno-društvene, pa tako i gastronomske - bio i ostao “melting pot”. Splitska kuhinja je zasigurno jedinstvena i zanimljiva, slična svim mediteranskim stolovima, a opet različita. Svima znana pašticada i danas kraljuje blagdanskim stolom Splićana, ali je i u većini lokalnih konoba također glavno jelo.
Na meniju konoba sva su jela tradicionalna, koriste se domaće sezonske namirnice - riba, ali i meso. Iako Split već godinama pohodi ogroman broj turista koji se doslovno zavuku u svaku poru grada, postoje još poneke konobe koje su unatoč nezaobilaznim turistima zadržale autohtonost kako u interijeru tako i u jelovniku.
Konoba Pimpinella
Jedna od njih je zasigurno Pimpinella gdje nikada nećete doći, a da ne sretnete Željana i baš njegovo prisustvo čini Pimpinellu tako posebnom. Samo ime je u prijevodu začinsko bilje “anis”, a isto tako spoj imena i prezimena bivšeg vlasnika Pin Pinelle.
Unatoč šturom uređenju s početka, hrana je bila toliko dobra i cijene korektne da su se odmah viđeniji Splićani “zalijepili” za meni i atmosferu. Cilj je bio stvoriti doživljaj 'dnevnog boravka' gdje ljudi dolaze kako bi se osjećali ugodno kao kod kuće. Uz ljude iz kulturnog i političkog života turisti su rijetki i oni dolaze isključivo po preporuci domaćih.
Prvotno je meni bio samo mesni, ali to se brzo promijenilo. Danas se ponose odabirom ribe ulovljene tog dana, kao i specijalitetom “velikim molom (oslićem) na gradele”. To nije uobičajeno jelo, a odnos cijene i kvalitete dobitna je kombinacija. Rižoto s kozicama je najbolji jer se ne štedi na materijalu, svega ima i to daje kvalitetu, jer kako Željan kaže da "ni najbolji kuhar ne može s tri kozice napraviti dobar rižot"! Kao novo interesantno jelo su svježi fettuccini od sipe sa školjkama, kozicama, ribljom juhom i malo salse.
S druge strane bilo koje mesno jelo s grilla je savršeno i tu se ponose roštiljem na pravoj vatri. Oni su jedni od rijetkih, ako ne i jedini, koji nude pommes frites od domaćih krumpira. I na kraju ne smijemo zaboraviti definitivno okosnicu svake konobe, a to je pašticada rađena po receptu Željanove mame s domaćim njokima.
Konoba Hvaranin
Sljedeća po redu bila bi konoba Hvaranin čiji su vlasnici od samog početka obitelj Radovani. Njihov jelovnik je kako kažu tradicionalan i jednostavan, a formula uspjeha je da ne eksperimentiraju previše. Kod njih zaista možemo pojesti jela kakva smo jeli u davnim vremenima kod baka i djedova. Osnovna filozofija je da se gosti osjećaju opušteno - kao kod kuće.
Jedan od neupitnih aduta Hvaranina je bijeli rižoto koji je poseban iz razloga što se radi na temeljcu koji se dobiva kuhajući glavu od gofa, a sa sipom bez crnila i očišćenim repićima škampi. Drugi zaštitni znak Hvaranina zbog kojeg mnogi gurmani dolaze je rižoto od brbavica i kućica.
Osim ovoga kod Vinka Radovanija naći će se pasta-fažol s neizbježnom kosti pršuta, bakalar na bianco, rižoto od sipe na crno,ali i lešo meso sa savršenom salsom od pomidora.
Sve što se nudi u Hvaraninu je jednostavno, domaće i tradicionalno. Ključ uspjeha su prvorazredne i isključvo sezonske namirnice bilo da se radi o mesu ili ribi, a jela se rade na način da se naglasi ono izvorno u njima. Mnogobrojne osobe splitske pa čak i hrvatske kulturne, medijske i gastro scene nezaobilazni su gosti Hvaranina.
Konoba Fetivi
Bilo bi tu još puno imena za nabrojiti, ali za kraj izdvojila bih na neki način sličnu, ali ipak različitu konobu koju je pohvalio čak Michellin i dodijelio joj oznaku Bib Gourmand, a to je konoba Fetivi. Mali, toplo uređen prostor s drvenim stolovima i terasom koja se mijenja ovisno o godišnjem dobu zaštitni su znak ove konobe.
Na stolu obitelji Piplović naći ćemo tradicionalna marendaška jela “na žlicu” čija ponuda ovisi o sezoni. Nema jela s jelovnika koje nije za preporučiti, ali ako ste 'pogodili' dan svakako trebate probati - mušule, juhu od škampa i orzo s grahoricama. Ako baš niste previše gladni tu je uvijek odličan pršut i sir uz vino kuće.
Zimi se obično kuhaju sarme i pašticada, a ljeti punjene paprike i sipa s bobom. Cilj im je imati kvalitetnu kuhinju uz pristupačnu cijenu, tako da jelovnik baziraju na jelima na kojima su odgajani stari Splićani. Upravo zbog toga dugo podcjenjivana plava riba kao komarča, skuša i lubin je često na njihovom stolu, jednako kao i zubatac, gof ili sabljarka.
