Iako je zakoračio u 46. godinu života, nacionalni baletni prvak Tomislav Petranović još uvijek suvereno vlada plesnom pozornicom. U karijeri je bio solist Baleta Bečke državne opere, prvak Portugalskog nacionalnog baleta, a 2011. vratio se u Balet HNK-a gdje je i devedesetih započeo svoju blistavu karijeru. Od tada je prisutan u skoro svim plesnim predstavama zagrebačkog Baleta: samo ove sezone plesao je u suvremenoj plesnoj predstavi ''Decadence'', bio je i princ u najpopularnijoj božićnoj bajci ''Orašar'', a sada pred publiku izlazi kao Grof Albrecht u baletu ''Giselle'', jednom od najatraktivnijih bijelih baleta u povijesti plesne umjetnosti.
Premijera ove romantične priče o nevinoj ljubavi i izdaji najavljena je za 19. veljače, koreografiju potpisuje nagrađivani Kolumbijac Jose Carlos Martinez, a orkestrom će ravnati stari poznanik zagrebačke publike, maestro Dian Tchobanov. Uoči premijere porazgovarali smo s Tomicom Petranovićem, koji nam je otkrio u kakvoj je formi i koji su mu planovi za budućnost.
Jeste li sretni što ćete nakon dugo vremena plesati na premijernoj izvedbi klasičnog baleta?
Izuzetno sam počašćen što sam dio premijerne podjele u ovoj fazi svoje karijere. Biti premijerna podjela bilo koje produkcije je velika stvar, biti premijerna podjela jednog od najvažnijih klasičnih baleta uopće, ogromna. Plesati premijeru stavlja pred plesača velike zahtjeve kao i veliku količinu stresa. Situacija s koronom kao da mi je dala neku perspektivu, shvatio sam koliko mi znači scena. Imao sam sreće što nisam bio ozlijeđen, što mi je tijelo u dobroj formi i dao sam sve od sebe. Počeo sam uživati u plesu na jedan puno “zdraviji”način.
Imate li tremu?
Uvijek sam imao tremu, i mislim da ću je uvijek i imati, ali sada je ona nešto zrelija i sabranija. Ne razumijem ljude koji nemaju tremu pred nastup. Perfekcionizam i profesionalnost jednostavno idu rukom pod ruku uz strah od neuspjeha. Mislim da svatko, kome je stalo do onoga što radi, ima neki oblik treme, samo ljudi izlaze na kraj s njom na različite načine. Ja na primjer svojoj kažem prije predstave: "Oprostite gospođo, ne mogu sad, moram ići raditi, čujemo se kasnije."
Koliko treba napora plesati na vrhunskoj razini u vašim godinama?
Razina energije uložene u pripreme za nastup raste eksponencijalno s godinama. Sada mi treba 3 puta više vremena za pripreme nego prije 25 godina. Uz to pripreme su postale puno zahtjevnije, opširnije i raznolikije.
Što vam još uvijek znači baletna umjetnost?
Moj odnos s baletnom umjetnošću nije se promijenio od kada sam se počeo njom baviti. Ona je kao član obitelji, nekad najveća potpora, nekad najveća muka. Odnos koji konstantno evoluira, kao kod obitelji. Bez obzira što se dešava, moraš naći način za suživot. Jer bez nje nisi ti ti. I kao s obitelji, kad sazriješ shvatiš neke stvari, omekšaš, i ako imaš sreće da ti ostane vremena, počinješ sve više uživati.
A što čarolija pozornice?
Pozornica je jedna varljiva, privlačna realnost koja izaziva ovisnost. Teško je objasniti je dok je ne izgubiš. Još jedan “suvenir “ vremena korone, saznanje koliko su njena svjetla topla.
Koliko je glavnih uloga iz vas?
Nisam ih brojao, ali negdje oko tridesetak.
A koja vam je najdraža?
Albrecht, Derviš, Valmont, Romeo, Silvius, Basil, Orlando,Hansel, Stanley, Apollo, Siegfried, Charles, Minotaurus, Orašar, Beranger, Jean de Brienne, MC, Taboo or not, Death, Mercuzio…
Pred diplomom ste Studija međunarodnih odnosa i diplomacije. Znači li to da nakon baletne karijere napuštate ples?
Upravo pišem diplomski rad i nadam se da ću ga do kraja ove školske godine obraniti. Što će se desiti u budućnosti ne mogu sa sigurnošću reći. Dio koji je bio u mojoj moći sam obavio te sam spreman i voljan uhvatiti se u koštac s novim izazovima. Hoće li to biti nešto vezano s plesnim svijetom ili diplomacijom ne znam, ali budućnost me veseli.