Vrhovi i planine se ne osvajaju. Alpinisti i planinari posjećuju planinu kad im ona dopusti. Naučio sam to kao sudionik ekspedicije "Vlaji na Himalaji" 2017., u društvu legendarnog Stipe Božića, svog mentora kojeg i danas pitam za savjet. Tri nezaboravna tjedna s njim i članovima ekspedicije nagnali su me da se ozbiljnije posvetim planinarenju.
Kako se Chimborazo nalazi gotovo na samom ekvatoru - gdje je Zemlja ispupčena - ta činjenica planini, prema nekim geografima, dodaje visinu pa ispada viša od Everesta. Kako god, Chimborazo nazivaju i Mt. Everest za alpiniste bez mnogo novca. Tko ne može platiti visoke pristojbe za Mt. Everest, odlazi u Ekvador. To je, ujedno, odgovor na pitanje zašto sam se upustio u tu ekspediciju.
Dug put do odredišta
Stajala nas je 400 dolara po osobi: u cijenu je uključena usluga lokalnog vodiča bez kojeg nije dopušteno penjati se. Na put smo krenuli prvog dana 2021. u društvu alpinista Ide Musemić, Davora Jurele, Darka Martića i Vladimira Penezića. Povratna aviokarta u ekonomskoj klasi stoji oko 3800 kuna po osobi.
Iz Zagreba smo krenuli prema Veneciji, odakle smo letjeli za Amsterdam, potom još 11 sati leta do Panama Cityja. Nakon toga smo još dva sata letjeli do Quita, ekvadorske prijestolnice koja se nalazi na 2900 metara nadmorske visine - gdje nas je dočekao organizator Fernando. Ukrcali smo se u kombi i krenuli u mjesto El Chaup u nacionalnom parku Cotopaxi, kako bismo stigli do našeg baznog kampa.
Usponi kroz blato, snijeg i kišu
Plan je bio posjetiti vulkanske planine i vrhove Pasochoa (4200 m), Corazon (4790 m), Iliniza Norte (5248 m), Cotopaxi (5897 m) te Chimborazo. Prvi dan trebala su mi četiri sata pješačenja samo da bih se razbudio i počeo disati.
Krenuli smo prema Pasochoi, a kiša nije prestajala padati. Dvije stotine metara prije vrha krajolik je bio i dalje zelen, kao da smo na livadi, što u planinama nije čest slučaj. Prvi uspon uspješno smo okončali te se mokri poput miševa vratili u bazni logor.
Na sljedećem usponu, na Corazón, u srcu nacionalnog parka Cotopaxi, također nas je pratila kiša. Dok smo se na početku staze probijali kroz visoku travu i blato, susreli smo ljame koje su se razbježale pred mnom.
Povoljne cijene obroka
Idući posjet planini i naš treći aklimatizacijski vrh bio je Cotopaxi. Smjestili smo se u domu Rifugio Jose Rivas na 4860 metara. Iznenadio me koliko je udoban: odlično smo spavali u sobi sa šest kreveta, a dom ima čak i stijenu za penjanje. Poslije lagane večere (cijena obroka u domu kreće se 4 - 5 američkih dolara po osobi) odmarali smo se do 23 sata te krenuli na noćni uspon. Naš cilj je bio vrlo opasan zbog velikih pukotina u ledu te seraka.
Na putu je bilo sve više svježeg snijega, što nam nije išlo u prilog. Na 5200 metara počinje ledenjak. Podijelili smo se na tri naveza (penjački navez je postupak kad se jedan alpinist penje, a drugi ga osigurava stojeći na sigurnom mjestu). Pukotine su bile posvuda - jedan pogrešan korak bio bi dovoljan da stradate. Ida i ja smo bili u prvom navezu i polako smo napredovali do oštre padine koja se ispriječila pred nama.
Kad smo je svladali, za nama se urušio dio snijega. Unatoč tome, nastavili smo put. Primijetili smo da se iza nas više ne vide naglavne svjetiljke naših kolega, a vodič Ugo nam je rekao da su odustali.
No, imali smo vrlo malo vremena za odmor: dovoljno za nekoliko gutljaja vode i par fotografija. Vodič nas je natjerao da se vratimo.
Uspon na dva planirana vrha, Iliniza Norte i Chimborazo, bila su jednako zahtjevna, s tim da sam zbog iznimno lošeg vremena, olujnog vjetra i velike opasnosti od lavina od Chimboraze morao odustati samo 267 metara od cilja. Već pogađate, Ugo me natjerao da se vratim. No, za razliku od uspona na Cotopaxi, taj je put bio u pravu. Znam da ću se vratiti iduće godine i pokušati svladati uspon.
Impresivne Đavolje stube
Da ne ispadne kako nigdje nismo bili osim u snijegu i ledu, kratko smo se odmorili u turističkom raju Bañosu, gradu koji okružuje tropsko raslinje te oko 60 vodopada. Najveća atrakcija su Đavolje stube isklesane u stijeni, u podnožju vodopada Đavolji kotlić. Nalazi se u kišnoj šumi, ima oko 80 metara, a kako stepenice prolaze ispod vodopada, i taj nas je dan oprala kiša. Baños se smjestio u dolini koju premošćuju turistički ziplineovi dugi dva - tri kilometra iznad klanaca i visećih mostova.
Posjetili smo i Lagunu de Quintos u nacionalnom parku Cotopaxi, a riječ je o jezeru u vulkanskom krateru. Čini vam se da se nalazi ispod oblaka koji kao da dopiru sve do same površine vode, mirne poput ogledala.
Ekvadorska Notre Dame
Glavni grad Quito smatra se jednim od najljepšim u Južnoj Americi, ponajviše zbog slikovitih zgrada u središtu sagrađenih u kolonijalnom stilu. Posebno su me se dojmile katedrala Metropolitana koja podsjeća na parišku Notre Dame te kip Bogorodice - među najvišim građevinama u Ekvadoru. Visoka je 41 metar, postavljena je 1976., a izrađena je od aluminija.
Volite li ribu, plodove mora i egzotično voće poput vrlo ukusnih banana, “pasionki” i malog manga koji se siše, Ekvador je zemlja za vas. U prijestolnici smo večerali u restoranu s terasom odakle puca impresivan pogled na grad. Jela su im fenomenalna, primjerice oduševio sam se cevicheom od kozica i prethodno marinirane, sirove ribe, a večera u dobrom restoranu stajat će vas oko 20 američkih dolara po osobi.
Zbog pandemije turista gotovo da ni nema
U Ekvadoru sve radi, ali zaštitne maske su obavezne. Turista gotovo da nema, sve je prazno, a većina hotela i restorana je zatvorena. Noćili smo u obiteljskom hotelu s dvadesetak soba u Quitu kao jedini gosti. Uoči povratka, početkom siječnja, doznali smo da se u Amsterdamu za tranzit traži PCR test.
Kad smo putovali u Ekvador, s urednim PCR testovima, ta odredba nije važila. Morali smo let odgoditi, srećom besplatno jer nije bila naša krivnja. Test smo obavili u privatnoj klinici, a da je ikome iz naše grupe test bio pozitivan, morao bi ostati u Quitu u desetodnevnoj karanteni o svom trošku.
Zračne luke gotovo su prazne, rijetki dućani rade - ali su zrakoplovi dupkom puni. Na letu od Panama Cityja do Amsterdama nije bilo slobodnog mjesta. Maske nose svi, dok su putnici iz Kine, u skafanderima, s rukavicama, maskama i vizirima za lice. Nije baš bilo zabavno gledati tako opremljene suputnike, ali druge nema, takva su vremena.
Službena valuta: U Ekvadoru je prije 21 godinu, umjesto nacionalne valute sucre, kojom se plaćalo od 1884., uveden američki dolar.
Gospodarstvo: Zemlja je bogata naftom, a poznata je i po uzgoju banana te ruža koje izvozi diljem svijeta.
Naziv zemlje: Ekvador je među rijetkim državama svijeta koja je dobila ime po zemljopisnom obilježju, ekvatoru.
Tri različite regije: Na 283.561 četvornom kilometru objedinjene su plaže na obali Tihog oceana, područje Anda te Amazonija.