.jpg)
Putovanje koje vam na prvu izazove jezu, a ne oduševljenje privuklo je ekipu od devetero ljudi iz različitih dijelova Hrvatske koji su se odvažili otići na izlet na kojem su im glavne destinacije bili Černobil i Auschwitz. Priču o putovanju za pamćenje donosi nam Zadranin Jure Zubčić, koji je u rekordnom roku uspio okupiti ekipu i organizirati sve do najstinijih detalja.
Koliko ste se puta našli u situaciji da s prijateljima dođete na odličnu ideju o putovanju, ali sve završi s "dogovorit ćemo se" ili "moramo to isplanirati", ali se nikada ništa ne dogodi? Za razliku od mnogih takvih razgovora, naš nije započeo na jednoj od kava, već na WhatsAppu, nakon što je moja prijateljica Mateja, pogledavši hit seriju, zaključila da bi bilo zanimljivo posjetiti Černobil. Znajući da te ideje često i ostanu samo to, odlučio sam zasukati rukave i istražiti koje su nam najbolje opcije.
Nakon nekoliko dana istraživanja svih mogućnosti, rentanje kombija ispostavilo se kao najbolja opcija pa je idući zadatak bio okupiti osmero zainteresiranih. I u tome sam uspio, iako mi nije bilo lako, ali to je već za neku drugu priču. Uglavnom, nas devetero, kojima sam ja jedina zajednička točka, krenulo je u avanturu od šest dana i 3600 kilometara.
Bakice na ničijoj zemlji i prelazak granica
Krenuli smo iz Zagreba u subotu rano ujutro jer smo u tom danu morali prevaliti 950 kilometara do Lavova, a to je uključivalo i prelazak dvije granice. Na onoj prvoj s Mađarskom se nismo previše zadržali, ali zato je prelazak granice Mađarske i Ukrajine bio mnogo zanimljiviji. Mađarski dio smo relativno brzo prošli, ali nas je s druge strane dočekao vojnik. Nije mi poznato je li to oduvijek tako ili je to zbog rata Ukrajine i Rusije. Prije vojske, pak, na klupicama - na ničijoj zemlji - sjede bakice za kojesmo u šali zaključili kako su u funkciji nadzorne kamere. Vojnik nam daje papirić na kojem je na ukrajinskom napisao broj ljudi u kombiju i registracijsku oznaku pa nas propušta do graničnog prijelaza koji, bez pretjerivanja, izgleda kao da smo se vremeplovom vratili 50 godina unazad, a otprilike toliko vremena smo i proveli tamo. Najprije smo pola sata proveli u redu koji se uopće nije kretao, da bi pola sata do nas došao vojnik i u čudu nas pitao što radimo i gdje putujemo. Na naš odgovor da idemo za Lavov, Kijev i Černobil pogledao nas je i na razumljivom ukrajinskom pitao "sve u redu s glava?".
Uzeo nam je putovnice, preusmjerio nas u novi red i opet ostavio da čekamo. Teško je procijeniti koliko je sve to trajalo, ali uspjeli smo razljutiti nekog Ukrajinca iz automobila iza nas koji nam je u jednom trenutku vičući na ukrajinskom objašnjavao da trebamo putovnice odnijeti u dvije limene kućice. Objašnjavanje da putovnice nisu kod nas nije pomoglo pa nam je preostalo nadati se da će drama s njim uskoro završiti. I završila je čim nam je vojnik vratio putovnice, ali naša agonija na granici tu nije prestala. S devet putovnica, papirima od auta i maloprije spomenutim papirićem krenem prema prvoj kućici. Naravno, kad sam došao na red policajac mi je objasnio da sam u krivom redu, da moram u drugu kućicu. Opet čekanje. Dođem na red i dajem redom papirić, putovnice, prometnu dozvolu, osiguranje auta odnosno tzv. zelenu kartu, vozačku dozvolu, međunarodnu vozačku dozvolu i ugovor o najmu vozila. Elegantno on to pogleda i vrati nazad uz objašnjenje da nedostaje punomoć za vozilo. Dotični naravno ne govori engleski pa je naše sporazumijevanje trajalo neko vrijeme: on objašnjava meni, ja njemu da umjesto toga imam ugovor o najmu. Taj ping-pong s papirima između mene i ukrajinskog službenika trajao je nekih desetak minuta, sve dok mu njegov kolega nije nešto rekao te je ovaj mrko uzeo sve te papire i nakon kraćeg tipkanja vratio ih i na papirić udario drugi pečat. Nakon njega, treći pečat nam je udario službenik koji je samo obišao kombi i propustio nas dalje te smo nakon 50 metara opet naišli na punkt vojske kojima smo vratili taj famozni papirić s tri pečata i on nas propušta dalje.
Lavov
Do Lavova smo morali proći preko prohladnih i kišovitih Karpata iako je bio sedmi mjesec i naravno da je dalmatinski dio kombija bio bez prikladne odjeće za planinu pa je gunđanje bilo neophodno. Ipak, spuštanjem u nizine oko Lavova temperatura se ponovno podigla, a s njom i atmosfera. Na naše iznenađenje, Lavov je grad pun života i mladih ljudi pa bi se u njemu svakako isplatilo provesti više od samo jedne večeri, ali mi nažalost nismo imali više od toga.
Prometni kaos do Kijeva
Nakon jutarnje kave bili smo spremni za putovanje do Kijeva - ili smo tako mislili. Na toj smo se relaciji upoznali sa svim čarima pisanih i nepisanih prometnih pravila u Ukrajini. Dopunske zelene strelice na kartonu na određenim križanjima nas su potpuno izbezumile, a mi pak smo izbezumili one iza nas pa nas je gotovo cijelo vrijeme pratio zvuk truba.
Naime, ako u Ukrajini vidite dopunsku zelenu strelicu na kartonu slobodno vozite, ali samo ako nema drugih vozila na križanju, i to bez obzira što je na semaforu crveno. Ako, pak, vozite standardnom dvosmjernom cestom nikako ne vozite sredinom svoje trake ako ima prostora izvan desne crte jer se Ukrajinci voze maksimalno desno kako bi oslobodili prostor u sredini i zapravo oformili "treću traku" koja im služi za pretjecanje i to u oba smjera.
A kad naiđete na brzu cestu u Ukrajini, budite na oprezu jer je na njoj svakih par kilometara pješački prijelaz ili traka za polukružno okretanje pa nikad ne znate tko ili što će vam točno banut na cestu. Ali ta brza cesta je kao TV prodaja jer - ni to nije sve. Svakih desetak kilometara vam je u zaustavnoj traci buvljak na kojem možete kupiti rezani duhan, vino, marmeladu, sir i slično pa nikad ne znate tko će se od vozača zaustaviti nasred ceste kako bi obavio shopping.
Uz par stajanja i posjeti tržnici u Žitomiru sigurno smo stigli u ukrajinsku prijestolnicu. Periferija Kijeva je "čisti beton" i u nju se nije baš ulagalo od vremena Sovjetskog saveza, ali je zato centar jako lijepo uređen. Centralno mjesto cijelog Kijeva je glavni trg Majdan poznatiji kao Euromajda ili kao poprište "Narančaste revolucije" te su na njemu i danas slike s prosvjeda od prije pet godina. A kako smo u Ukrajini bili dva tjedna prije održavanja parlamentarnih izbora naišli smo i na dva predizborna skupa. Uz kratko razgledavanje grada uputili smo se u Hostel jer nas je sutra čekao glavni cilj našeg posjeta - Černobil.
.jpg)
Trg nezavisnosti u Kijevu
Černobil
Probudili smo se u šest ujutro kako bi stigli na vrijeme na mjesto polaska za exclusion zone. Prvo iznenađenje nas je dočekalo već u podzemnoj željeznici. Naime, vozili smo se pokretnim stepenicama koje kao da nisu imale kraja pa smo na taj način saznali da je Kijevska podzemna najdublja na svijetu.
'Beskonačne' pokretne stepenice do podzemne željeznice u Kijevu
Na lokaciji su nas dočekale dvije simpatične vodičkinje koje su provjerile naše putovnice, ukrcavamo se na bus i uzbuđeni krećemo na sat i pol putovanja do Černobila. U autobusu smo dobili sigurnosne upute kojih se moramo pridržavati, a mogu se svesti na tri stvari: ne dirajte ništa, osobito tlo, ne ulazite u zgrade i svugdje je zabranjeno pušenje. Na putovanju smo pogledali kratki dokumentarac o katastrofi u Černobilu, ali više-manje smo sve to već znali.
Dolazimo na točku ulaska u exclusion zone koja se nalazi na 30 km udaljenosti, a sve je pod strogom kontrolom vojske. Dobivamo geigerove brojače i metalne pločice koje mjere ukupnu radijaciju, vojska nas još jednom provjerava i ulazimo.
Geigerov brojač pokazivao nam je razinu zračenja
Napušteno selo Zalissya
Jedno od mnogih sela koje je evakuirano nakon eksplozije reaktora, no ovo nije zatrpano zemljom kao mnoga druga jer su ga uspjeli dekontaminirati. Selo ne izgleda mnogo drugačije od sela u Hrvatskoj netom poslije rata, osim što je ovdje glavnu ulogu preuzela priroda pa nemate osjećaj da hodate nekadašnjom seoskom ulicom već asfaltiranim šumskim puteljkom.
Sovjetski radar Duga-1
Radi se o megalomanskom objektu bivšeg Sovjetskog saveza skrivenom duboko u šumi koji se koristio za vrijeme Hladnog rata. S obzirom na cestu koja vodi do tamo i lažne objekte na početku same ceste jasno je da su tadašnji Sovjeti pazili da radar ostane daleko od očiju javnosti. Tu nam je geigerov brojač prvi put prešao standardnih 0.30 mikro siverta te se oglasio svojim piskutavim zvukom, ali samo na kratko.
Sovjetski radar
Vrtić
Obilazak cijelog tog područja naravno obuhvaća i slavni vrtić koji je na gotovo svakoj slici iz Černobila. Ispred samog vrtića nailazimo na prvi "hot spot". To je mjesto ili predmet koje je i dalje visoko kontaminirano te nam se uz samu zemlju ispred vrtića geigerovi brojači penju do 12 mikro siverta uz svoje karakteristično pištanje.
Menza
Ručak u kantini je bio kao u svakoj studentskoj menzi, čak i izgleda gotovo identično. No, ulazak u nju je ipak drugačiji. Da bi ušli u kantinu morate proći kroz detektor radijacije, a detektorima sovjetske proizvodnje se može vjerovati, zar ne? Inače je to bila radnička kantina nuklearne elektrane, a i danas služi u iste svrhe za radnike tvornice betona odmah pokraj, kao i radnike koji još uvijek rade na sanaciji reaktora. Radijacija je cijelo vrijeme u kantini bila unutar normalne vrijednost, a hrana se dovozi u kantinu, ne uzgaja se na okolnim poljima.
Reaktor broj 4
Došlo je i vrijeme da se posjeti reaktor broj 4. Kako je već svima poznato, obložen je velikim sarkofagom koji spriječava širenje radijacije što se jasno vidjelo i na našim brojačima koji na samo 30-ak metara od reaktora nisu pokazivali više od 2 mikro siverta. To je mjesto koje će ostati vječno svjedočanstvo što ljudski nemar i nemar vlasti može učiniti.
Pripjat
Predzadnja lokacija, ali meni osobno najzanimljivija, bio je grad Pripjat, udaljen tek kilometar od elektrane. "Grad duhova" kako ga mnogi zovu, ali prije svega grad prirode. Naše vodičkinje pokazivale su nam slike lokacija na kojima smo se nalazili prije evakuacije kako bismo lakše usporedili nekad i sad.
Široke ulice pretvorile su se u uske puteljke, a među drvećem jedva razaznate poneki rasvjetni stup. Ušli smo u zgradu poznatog bazena (zažmire vodiči nekad na pravila), obišli stadion, dom kulture, glazbenu školu, gradsku upravu, hotel te slavni vrtuljak. U cijelom gradu radijacija više nije visoka, međutim on je pun "hot spotova". Tako smo na jednoj kabini vrtuljka uspjeli brojač dovesti do brojke od 180 mikro siverta što je već značajna radijacija ako se zadržava duže vremena, odnosno: "Not great, but not terrible".
.jpg)
Černobil
Prije izlaska iz exclusion zone zadnja stanica je samo mjesto Černobil u kojem su radnici digli spomenik svima onima koji su pomogli u sanaciji posljedica nesreće na kojem piše "onima koji spasiše svijet". U Černobilu i dan danas radi hotel, a neki stanovnici su se vratili u svoje domove.
Prolaskom dvije kontrolne točke na kojima smo ponovno prolazili kroz detektore za radijaciju saznali smo koju smo količinu radijacije dobili za vrijeme boravka u toj zoni. U prosjeku se radilo o 0,003 mili siverta. Za usporedbu, godišnje u prosjeku svi primimo oko 1 mili sivert. Dakle, dok se držite uputa vodiča opasnosti od radijacije nema.
Krakov
Pred nama je opet bio put od gotovo 900 kilometara do Krakova, no već smo bili upoznati sa svim ukrajinskim prometnim pravilima. Ipak, dolazak na granicu značio je opet par sati čekanja. Ukrajinska strana opet je komplicirala s papirićem i papirologijom, ali smo je rješili relativno brzo, da bi nas iznenadila neumoljiva gužva na ulasku u Poljsku. Čekali smo tri sata na 30 stupnjeva, što nas je sve malo unervozilo pa kada nas je carinska kontrola zatražila da izvadimo svu prtljagu i otvorimo kufere jedna od suputnica je izgubila živce. Protestno je bacila kufer iz kombija, i tek kad je tresnuo o pod shvatila da to uopće nije njezina prtljaga. Žena na carini nas je samo u čudu gledala, ne želim ni znati što je točno pomislila, ali uspjeli smo, unatoč maloj drami, proći bez poteškoća.
Incident na granici nije poljuljao atmosferu u kombiju pa smo u Krakovu, gdje smo odsjeli u party hostelu, nakon cjelodnevnog putovanja pokazali svoje sposobnosti u "beer pongu", a nije nas bio problem ni na "pub crawl", u kojem smo se u nekom trenutku i izgubili, što je bilo i očekivano.
Sutrašnji obilazak Krakova pokazao je kako se sustavno pristupa turizmu. U samo jedan dan uspjeli smo vidjeti većinu starog dijela grada i čuti mnoge zanimljive priče. Grad od kojeg nisam očekivao puno, a ugodno me iznenadio. Večer je potpuno neočekivano završila s karaokama, a o našim pjevačkim podvizima dovoljno govori da se neke snimke još uvijek ne usudim pogledati.
Skulptura poljskih matematičara Stefana Banacha i Otta Nikodyma u Krakovu, čiji je rad danas značajan u mnogim znanstvenim područjima
Auschwitz
Nakon dva dana Krakova vrijeme je bilo za pokret. Auschwitz je bio sljedeća postaja, mjesto jednog od najvećih zločina u povijesti. O razmjerima tog zločina smo svi učili i čitali, ali tek kad se posjeti taj koncentracijski logor dobijete dojam koliki su razmjeri tog zločina uistinu bili.
Od preko tonu ljudske kose, 80 tisuća pari cipela, dječja roba i mnoge druge stvari koje su ostale iza ubijenih ljudi. Barake u kojima je spavalo preko 700 ljudi, a u kojoj je tijesno i kad uđe njih 20. Put kojim su odlazili u smrt plinskih komora.
Nemoguće si je ne postaviti pitanje kako se ljudi pretvore u takve monstrume, a zatim se svakako nametne pitanje da li je moguće da se ovakav zločin ponovi? Svatko bi za vrijeme školovanja trebao posjetiti Auschwitz jer možda je to način da pobjegnemo od relativiziranja zločina s kojim se u medijima susrećemo svakodnevno. Ne znam da li je rješenje, ali vrijedi pokušati.
Bratislava
Put smo nastavili prema Bratislavi preko poljskih sela te smo u jednom stali ručati. S obzirom na blagu začuđenost našom pojavom u restoranu mislim da smo im napravili mjesečni promet, a kako im je veličina pizze izražena u veličini radijusa. pojedinci koji nisu u dobrim odnosima s veličinama su mislili da 50 cm nije puno pa je, naravno, nastao kaos.
Jedan od najpoznatijih spomenika u Bratislavi ispred Cafe Mayer u samom centru grada. Schöne Náci, odnosno Lijepi Naci, spomenik posvećen Ignácu Lamáru, poznatom stanovniku Bratislave
Dolaskom u Bratislavu u hostelu opet nailazimo na "beer pong" ali kako smo u Bratislavi imali samo jednu večer naši najbolji natjecatelji su ipak odustali od igre ovog puta. Đir po gradu i izbjegavanje karaoka nisu dugo trajale jer ipak je sutra trebalo iz Bratislave dovesti do Zadra.
Sve u svemu, zanimljiva ruta sa još zanimljivijim suputnicima koji su imali želje da izostavim neke događaje sa puta. Logično u 6 dana i 3800 kilometara svašta se dogodi, snimi i uslika. U konačnici smo došli samo do jednog zaključka, da nam je za ovaj put trebalo još 2 do 3 dana s obzirom na kilometražu, ali pale su i ideje za neki novi put pa ćemo sve nedostatke ispraviti.