Malo ljudi putuje u vrijeme korone, a još manje u Afganistan, službeno najopasniju zemlju svijeta. Test na covid za ovu srednjoazijsku državu nije potreban, nitko ne nosi maske, a ne postoje ni ostale epidemiološke mjere jer je pandemija lokalnom stanovništvu najmanji problem. U Afganistanu već 40 godina traje rat, ondje postoje 22 terorističke organizacije, a najpoznatiji su talibani. Kontroliraju gotovo 60 posto teritorija, što znači da je od 34 provincije ulazak dopušten u samo njih sedam. Eksplozije, ubojstva, oružani napadi i otmice su svakodnevica, no iz iskustva znam da strah raste kad su nam stvari daleke i nepoznate te da on nestane kad ih upoznamo. Tako je bilo i s Afganistanom: očaran prirodnim ljepotama i dobrodušnošću ljudi, shvatio sam da je to pravi biser islamskog svijeta.
On organizira "low profile" putovanja po Afganistanu, bukira skrivene hotele, a zbog iskustva je dobro umrežen i točno zna što se događa na određenoj ruti. Prije polaska mi je poslao popis pravila, a najvažnije je bilo da uzmem samo manji crni ruksak za najosnovnije stvari. Najviše me zabrinuo savjet da u svakom trenutku uza se moram imati 400 eura, u slučaju da se nešto zakomplicira.
Oko 200 eura je cijena da nas netko odbaci do aerodroma, a još toliko da kupimo kartu za prvi let iz zemlje. Poslušali smo ga u svemu, osim da ne budemo upadljivi, jer smo ponijeli i veliku kameru i dron. Vrlo je važno da se ovom zemljom zbog sigurnosti putuje avionom. Osim toga, promet je svugdje kaotičan i na zakrčenim cestama može se čekati satima. No, kad nam je vodič rekao da je let iz Kabula (kamo sam sletio iz Istanbula) za grad Bamyan otkazan, prihvatio sam plan B. A to je značilo devetosatnu vožnju do Mazare-Sharifa, najvećeg grada na sjeveru zemlje. S tim da je jedna kraća dionica od 10 minuta vrlo opasna. Vodič mi je objasnio da na tom dijelu talibani imaju svoje checkpointe - uzimaju novac za prelazak, a zna se dogoditi i da otmu i ubiju strance, vladine dužnosnike, vojnike...
Pronalazimo sigurno mjesto za zamjenu vozila. Srce lupa, šutimo i ne usuđujemo se pogledati. Držimo dah dok prolazimo pokraj malih vojnih baza uz cestu. Sve su izrešetane mecima, cesta je uništena od bombi, a vidimo i spaljene kamione uz cestu. Vozači nisu htjeli platiti pa su ih talibani gađali RPG-ovima iz šume. Naš vozač "zakucava" 100 km/h po lošoj cesti. Izvidnica nam u jednom trenutku javlja da kamioni stoje i plaćaju porez talibanima. Vozač procjenjuje da možemo proći dok se bave njima. Izvukli smo se, a nakon najduljih 10 minuta u životu, postajem svjestan koliko je ova zemlja opasna.
Mazar-e-Sharif je hodočasničko središte šijita, manjinske grane islama, a ovamo dolaze zbog svetišta Hazreti Alija, odnosno predivne Plave džamije. U Afganistanu smatraju da je upravo ovdje grobnica kalifa Alija ibn Abi Taliba, kojeg šijiti smatraju prvim imamom i prvim pravim kalifom (Muhamedovim nasljednikom). Ostali islamski svijet smatra da je kalif pokopan u Nadžafu u Iraku. Dok stojim pred ovim prekrasnim plavetnilom, razmišljam kako ovdašnji narod ne odustaje od svojih svetinja čak i kad ih sruši veliki Džingis-kan, što je učinio u 13. stoljeću.
Oko 330. godine prije Krista sagradio ju je Aleksandar Makedonski, a učinio je to nakon bitke kod Gaugamele, kojom je počela propast Perzijskog Carstva. Tijekom 2300 godina ove su zidine nekoliko puta razarane i obnavljane. Početkom 13. i krajem 14. stoljeća rušili su je Mongoli, u 19. stoljeću je stradala u anglo-afganistanskom ratu, a nakon što ju je 50-ih god-na prošlog stoljeća UNESCO uvrstio na popis svjetske baštine, opet je obnovljena. Čovjek bi pomislio da je tu priči kraj, ali nije: novi ratovi i zapuštenost učinili su svoje pa joj je nakon petogodišnje obnove 2011. vraćen stari sjaj.
U Afganistanu postoje dva Nacionalna parka, a ulaz je dopušten samo u jedan, Band-e Amir. Sastoji se od šest velikih i nekoliko manjih kaskadnih jezera na zapadnim obroncima planina Hindukuša u središnjem Afganistanu. Prostiru se duž rijeke Band-e Amira, na nadmorskoj visini od gotovo 3000 metara, a do njih se može doći jedino suhim planinskim putem. Dug je 80 km, a vodi od grada Bamyana. Kažu da je Afganistan najgora zemlja za žene. O njihovim pravima sam razgovarao s Halimom, odvjetnicom i vlasnicom restorana u Bamyanu. Kaže da se u svom gradu osjeća slobodno. Šminka se i nosi samo maramu kojom pokriva kosu i vrat. Šminka je ovdje simbol slobode, a s druge strane, mnogim je ženama nužna kako bi pokrile podljeve od batina. Kad putuje u Kabul, Halima stavlja nikab, veo koji ima samo prorez za oči. Na sudu zastupa zlostavljane žene.
One nisu samo sablasne sjene pod burkama, već mnoge od njih žive normalnim svjetovnim životom. Od kasnih 50-ih do ranih 70-ih godina prošlog stoljeća u Afganistanu su žene u urbanim sredinama bile moderno odjevene i obrazovale se za liječnice, pravnice, učiteljice... Sve su to uništili talibani uvođenjem šerijatskog zakona koji tumače na svoj način. Ženama su zabranjeni obrazovanje, izlazak iz kuće, bilo kakav izbor... Ako to prekrše, brutalno ih se kažnjava kamenovanjem i bičevanjem.
Mnogi su svjetski putnici dolazili u Bamyan i svjedočili o tome kako je ovo jedan od rijetko sigurnih kutaka zemlje. Djelomice i zato što je u planinama odsječen od ostatka zemlje. U njemu 20 godina nije bilo napada talibana, no baš kad sam otišao iz Afganistana, pokraj tamošnje tržnice su odjeknule dvije snažne eksplozije. Poginulo je 14 osoba, a više od 40 ih je bilo ranjeno. Bio sam šokiran i tužan zbog tragedija ovog predivnog naroda. Primili su me u svoje skromne domove, nudili lokalnom hranom - janjetinom, piletinom i kebabom - s njima sam ispijao čaj, zaigrao nogomet.... Na osam dana bio sam njihov prozor u svijet, a oni su bili moj prozor u život kakav se doista živi u Afganistanu. Ostavite kod kuće svoje predrasude, jer i 6000 km od Europe kuca živo i toplo ljudsko srce.
