FOTOGRAFIJE: PRIVATNI ALBUM
PUTOVANJE

Zagrebački modni dizajner na putovanju u neodoljivi Peru: ‘Mojih osam tjedana za pamćenje‘

Dizajner Luka Grubišić, koji posljednjih godina radi i kao chef na luksuznim brodovima diljem svijeta, donosi dnevnik svoje južnoameričke ture, od Lime do Machu Picchua, gdje je planinario, surfao, kuhao pa i pojeo - zamorca.

Nakon što sam pola godine proveo na Karibima, gdje sam kao glavni chef kuhao na najvećem katamaranu na svijetu, dugačkom 37 metara, bilo je vrijeme za - godišnji odmor. No, umjesto da se vratim kući u Zagreb, kupio sam avionsku kartu za Limu. Ondje živi moja prijateljica Denise Weil, s kojom sam studirao na Parsons School of Design u New Yorku. Bila je oduševljena kad sam joj javio da dolazim, dočekala me na aerodromu i rezervirala mi hotel u četvrti Miraflores.

GRAD RIBE

Od ukupno osam tjedana u Peruu, četiri sam proveo u Limi - uzbudljivom i neobičnom gradu s velikim srazom između bogatih i siromašnih. To je i vrlo opasno mjesto: moraš paziti gdje se krećeš i što imaš na sebi. Primjerice, tijekom boravka tamo skinuo sam sat s ruke i sve što bi moglo privući pažnju nekome na ulici. Budući da su mi hrana i kuhanje strast - a od 2017. to mi je uz dizajniranje odjeće i posao - želja mi je bila posjetiti njihovu riblju veleprodajnu tržnicu. Problem je bio u tome što me onamo nitko nije želio odvesti, jer to je jedan od dijelova grada u koje se naprosto ne zalazi. Ni moja prijateljica Denise koja je ondje rođena nikada nije bila na toj tržnici udaljenoj tridesetak minuta vožnje od centra. Nakon niza taksija koji su nas odbili voziti, pokupio nas je jedan uberovac. Doduše, ni on se nije htio zaustaviti ispred tržnice: samo je usporio i zamolio nas da izađemo. Kad smo ušli, šokirala me - tišina.

Čitajte i: Matea Naranča u avanturi na Arktiku: Hladnoća tjera suze na oči, no polarna svjetlost i hrana su čarobni

Nema buke i cjenkanja, samo prizor radnika koji jure s kolicima natovarenim ribom, školjkama i rakovima. Lima je inače najveći distributer ribe za Južnu Ameriku i zbog toga im je kuhinja vrlo slična japanskoj. Ceviche, sirova riba začinjena sokom agruma, njihovo je nacionalno jelo.

image
FOTOGRAFIJE: PRIVATNI ALBUM

VISINSKE RAZLIKE

Iz Lime smo rezervirali let za grad Cusco, smješten u Andama na 3500 metara nadmorske visine. To je bilo najintenzivnije slijetanje koje sam ikad doživio: naime, avion mora obići planinu i odmah nakon jakog zavoja sletjeti, a zaustavlja se deset metara od zaštitne ograde. Na recepciji hotela dočekala nas je košara puna lišća koke te boce s kisikom i maskom, da dođemo k sebi jer se tijelo ne stigne odmah adaptirati na tako visoku nadmorsku visinu. Lišće koke se žvače (i pljuje) i nije ukusno, ali razrjeđuje krv pa se tako lakše diše. U Cuscu su mi za jelo ponudili “guinea pig”, što sam s guštom prihvatio misleći da je riječ o nekoj vrsti svinje. Bilo je jako ukusno, no tek sam naknadno shvatio da sam pojeo - zamorca, a i onda mi je i bilo jasno zašto me Denise sve vrijeme tako čudno gledala.

image
FOTOGRAFIJE: PRIVATNI ALBUM

PLANINA DUGE

Iz Cusca smo se uputili na izlet na Vinicuncu u Andama, poznatu kao Rainbow Mountain. Njen vrh nalazi se na 5200 metara nadmorske visine. To je fascinantna planina, puna šara zbog različitih vrsta tla (primjerice crvene gline), ali je i vrlo zahtjevna za uspon. Osobno sam bio u dosta dobroj formi jer sam se prije odlaska na sezonu na brodu pet puta tjedno penjao na Sljeme, biciklirao i trčao. Naš izlet počeo je u sedam sati ujutro, a platili smo ga 150 dolara. U podnožju planine poslužili su nam šaku pečenog kukuruza, neki pripravak na bazi tapioke, kavu, lišće koke i čaj, a onda je krenuo uspon. Teško sam dolazio do zraka, naš vodič nosio je boce s kisikom, čaj i voće, a put do vrha intenzitetom je sličan Bikčevićevoj stazi do Sljemena. Na vrhu smo meditirali i uživali u fantastičnim vizurama. Otišli smo i u Red Valley, dolinu udaljenu tri sata vožnje od Cusca, a koja je jednako fascinantna i bojama vrlo slična Rainbow Mountainu. Nalazi se na sličnoj nadmorskoj visini pa je za odlazak tamo potrebna jednako dobra kondicija i aklimatizacija na rijedak zrak.

image
FOTOGRAFIJE: PRIVATNI ALBUM
image
FOTOGRAFIJE: PRIVATNI ALBUM

MACHU PICCHU

Nakon povratka u Cusco moja prijateljica Denise doznala je da se zbog posla mora vratiti u Limu pa sam idući izlet rezervirao sam. Riječ je bila o odlasku na Machu Picchu, u sveti grad Inka koji najvjerojatnije datira iz 15. stoljeća, no otkriven je tek početkom 20. i smješten je na najvišem dijelu Istočnih Andi. Otišao sam na vlak koji vozi uz veliku, divlju rijeku Vilcamayo ili Urubamba River i staje u gradu Aguas Calientes, a potom me autobus odveo do mjesta odakle kreće uspon na Machu Picchu. To je turistički popularna lokacija, ali i nešto što se svakako mora vidjeti ako se ikad nađete u Peruu. A vožnja vlakom - samo mogu reći da oduzima dah.

RUDNICI SOLI

Peru me apsolutno fascinirao i odlučio sam ondje ostati dulje od planiranog.

Zato sam otišao u turističku agenciju kako bih provjerio koliko bi stajala promjena karte iz Cuscoa za Limu te iz Lime za Zagreb: šokirao sam se kad sam shvatio da će sve to stajati samo devet dolara. Zato sam ostao u Cuscu još tjedan dana, među ostalim kako bih vidio slane kaskadne rudnike u Marasu, naselju u Svetoj dolini Inka. Obišao sam i Moray, arheološko nalazište udaljeno tri i pol kilometra od naselja Maras i 50 kilometara od Cusca, a koje izgleda kao amfiteatar. Prema nekim tumačenjima, najvjerojatnije je bila riječ o poljoprivrednom konceptu Inka gdje su stepenasto sadili povrće (primjerice krumpir), kako bi se adaptiralo na različite nadmorske visine. U amfiteatru se stvar specifična mikroklima, a Inke su tako uspijevali uzgajati poljoprivredne kulture u planinskom području.

Čitajte i: Laponska bajka: Finska je otvorena i usred pandemije, a Djed Mraz u svom selu sretan očekuje goste

POVRATAK U LIMU

Iz Cusca, u kojem je bilo hladno, vratio sam se u toplu i vlažnu Limu. Ondje sam hodao u kratkim hlačama i majicama kratkih rukava, a uplatio sam si i tri dana surfanja (što je koštalo pravo malo bogatstvo). U Limi sam htio naučiti i što više mogu o njihovoj gastronomiji pa sam, preko svoje prijateljice Denise, proveo tri dana u kuhinjama njihovih obiteljskih prijatelja koji su vrlo bogati i koji kod kuće imaju svoje kuhare. U znak zahvalnosti, Deniseinim sam roditeljima skuhao pravu mediteransku večeru. Kao chef na brodovima pokrivam, naime, 16 tipova kuhinja - od bez- glutenske, veganske i vegetarijanske do indijske, meksičke, libanonske, japanske, kineske... Osim u praksi, o njihovoj sam kuhinji htio naučiti i isprobavajući jela u njihovim najboljim ribljim restoranima.

image

Lima ima neke od najboljih ribljih restorana na svijetu

FOTOGRAFIJE: PRIVATNI ALBUM

Do rezervacije mjesta je vrlo teško doći, neki su restorani bili bukirani i do tri mjeseca unaprijed, a i kad dobijete stol, ondje se smijete zadržati samo sat i pol. Nema dugog sjedenja uz hranu jer je potražnja golema. U Limi postoje zaista vrhunski restorani s Michelinovim zvjezdicama, poput Centrala u Mirafloresu, Astrid y Gastóna, Malabara, Maida i Rafaela, a ondje sam jeo nezamislivo ukusne stvari - vruću jegulju koja se topi preko tune dopremljene te noći iz Japana, ježince, imaju najbolji rižin ocat... Neponovljivo iskustvo za svakog gurmana.

Linker
29. lipanj 2022 01:53