Zlatko Dalic Esplanade hotel, Zagreb Fotograf Matej Dokic 261117
Matej Dokić
Zlatko Dalic Esplanade hotel, Zagreb Fotograf Matej Dokic 261117
Matej Dokić

O NOGOMETU, SINOVIMA I SUPRUZI

Zlatko Dalić: Supruga je žrtva moje karijere

  • 13.03.2018. u 08:46

  • Autor:
    • Milana Vlaović

Izbornik hrvatske reprezentacije za Gloria GLAM otkriva zašto se - iako rođen i odrastao u Livnu - osjeća Varaždincem te kako supruzi Davorki i sinovima Toniju i Bruni nadoknađuje propuštene zajedničke godine.

Izbornik hrvatske nogometne reprezentacije Zlatko Dalić (51) trenutačno je jedan od najpopularnijih Hrvata, ali i živi primjer za to da na početku jedne kalendarske godine čovjek ne može sa sigurnošću znati gdje će dočekati njen završetak. U siječnju 2017. bio je trener u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, izvan društvenih tokova u domovini, koju je napustio prije više od šest godina. U veljači prošle godine se vratio u Hrvatsku i uživao nakon dugo vremena u obiteljskom zajedništvu. Povučen i tih, Zlatko nikada nije želio skretati pozornost na sebe ničim - osim svojim radom.

Milana Vlaovic i Zlatko Dalic Esplanade hotel, Zagreb Fotograf Matej Dokic 261117
Matej Dokić

Milana Vlaović i Zlatko Dalić

Koje ste vrijednosti iz roditeljskog doma ponijeli sa sobom u svijet?

- Moje je djetinjstvo bilo gotovo kao svako drugo, nismo imali puno. Otac je radio u Općini, bio je referent za školstvo i prosvjetu, a majka je bila kućanica. Sestra je starija od mene dvanaest godina, a brat deset, tako da sam bio mezimac. Dobivao sam puno pažnje, pogotovo od mame. Sa šesnaest godina, bez ikakva životna iskustva, otišao sam u Split. Moji su me roditelji odlučili pustiti, dakle - dali su mi šansu. Brat je prije toga igrao nogomet pa je u zajedničkom obiteljskom dogovoru sazrela odluka da odem u Hajduk, u veliki klub i veliki grad.

 Što je ta selidba za vas značila?

- Mi u Livnu smo inače podijeljeni na navijače Dinama i Hajduka. Za mene je to bilo nešto ogromno, da me Hajduk zove u svoje redove. Pokojni Vladimir Beara bio je trener u Livnu i on me preporučio klubu. Mislio sam samo na to da ne smijem osramotiti svoje roditelje, a čini mi se da ni oni nisu bili svjesni razmjera odluke jer smo vjerovali da idem samo do kraja školske godine, na probu. Međutim, ja se više nisam vratio u Livno. Često sam dolazio kući, oni baš nisu mogli dolaziti često u Split, ali davali su mi vjeru i samopouzdanje da mogu živjeti sam. To što sam kao dijete otišao u nepoznato dalo mi je veliku životnu snagu. Jer, moje drugo geslo je bilo da se ne smijem vratiti kući, jer to bi bio neuspjeh.

Što ste radili u slobodno vrijeme, između obaveza u školi i klubu?

- To je bila godina u kojoj sam hodao po rubu provalije i uspjeha. Sjećam se trenutaka kada sam bio na prekretnici. Dakako da sam vagao - ostati ili otići - a kada se danas toga sjetim, sam sebi se divim da sam izdržao. Split je bio velika promjena. Ako nisi stabilan i psihički čvrst, u tome svemu lako potoneš. Vuče te ulica, vuče te riva, izlasci, nostalgija za domom. To je bila prekretnica života, kada sam odlučio unatoč svemu uspjeti.

Kad ste upoznali suprugu?

- Oboje smo iz Livna, susjedi. Upoznali smo se u srednjoj školi, a kako sam ja tada već igrao za Hajduk, viđali smo se samo kada bih ja dobio slobodne dane. Bila je to ljubav preko žice. Potom je ona upisala fakultet u Splitu, a ja sam potpisao ugovor za tadašnji Dinamo iz Vinkovaca, današnju Cibaliju, pa smo opet bili razdvojeni. No, kad je ona diplomirala, zaručili smo se i zajedno otišli u Varaždin, gdje sam ja počeo igrati za Varteks. Nakon pola godine smo se vjenčali.

Možete li objasniti zašto se nogometaši tako rano žene?

- Kad sam došao u novi grad i u novu sredinu - a dotad sam promijenio već četiri kluba - više nisam bio spreman kroz sve to prolaziti sam. Bila mi je potrebna podrška, da netko bude uz mene. U Varaždinu sam osjetio promjenu, da ću u njemu ostati, i zato sam pozvao Davorku - s namjerom da vezu okrunimo brakom.

Što je vaša supruga po zanimanju?

- Ona je diplomirala ekonomiju u Splitu. Brzo nakon vjenčanja nam se rodio prvi sin Toni i prve dvije godine mu je bila potpuno posvećena - jer ja sam često putovao s klubom - a potom se zaposlila u Levi’su u Varaždinu. Međutim, nakon nekog vremena sam zamolio da joj daju otkaz, jer kako tamo nismo imali nikoga, nije mogla izdržati taj tempo posve sama. Pokojni Anđelko Herjavec se tada smijao: ti si prvi koji traži da nekome dam otkaz, rekao mi je.

Može li se reći da je vaša supruga žrtva vaše karijere?

- To je točno. Da bi naša obitelj funkcionirala, moja se supruga morala odreći karijere. Da bi, na primjer, nas dvoje kao par otišli na Varteksovu noć, morala je doći njena mama iz Livna da pričuva dijete. Mi muškarci smo sebični i nećemo se odreći svojih ambicija. Nakon nekog vremena došla je ponovno ponuda iz Hajduka, ja sam je prihvatio i preselili smo se na godinu i pol dana u Split. Međutim, ne pamtim da sam tamo nešto dobro napravio, osim što je u našu obitelj došlo drugo dijete. Sin Bruno rodio se u Splitu. I onda se cijela familija vratila doma u Varaždin.

Osjećate se Varaždincem?

- Točno. Varaždin mi je poslije Livna dao najviše. Dao mi je mirnoću. Grad nije velik, a otvoren je za sve. Tamo žive ljudi s kojima sam se saživio, proveo ondje gotovo 25 godina. Taj grad mi je dao šansu da napravim nešto od svog života. Moja su djeca u njemu odrasla i u njemu smo se smjestili. Varaždin je naša obiteljska baza.

Kada ste se odlučili za karijeru trenera?

- Svojim velikim životnim dostignućem smatram činjenicu da sam trenersku školu završio još dok sam bio igrač. Upisao sam je 1994. na nagovor Branka Ivankovića, koji je prepoznao da ja to mogu. U to sam vrijeme bio jedan od iskusnijih igrača, na liderskoj poziciji. Nisam bio igrač neke velike kvalitete i toga sam bio svjestan.

Matej Dokić

Nogometnog izbornika, kao i cijelu reprezentaciju, odijeva Heraldi for Men

Kako to da ste odlučili upisati trenersku školu dok ste još igrali nogomet?

- To možemo povezati s onom mojom idejom kad sam odlazio iz Livna, da moram uspjeti i ne smijem se vratiti. Bio je to moj ulog u budućnost, planiranje života kad dođe kraj igračke karijere, koji je problem za svakog nogometaša. Većina njih ne misli na budućnost, ponesu ih slava, novac i tapšanje po ramenima. Međutim, ako nisi otišao igrati u inozemstvo, u veliki klub, i riješio egzistenciju, onda je kraj karijere vrlo bolan.

Znači li to da ste velik dio nogometne karijere proveli u nekoj vrsti grča?

- Tako sam proveo dobar dio života. Za razliku od drugih, u grču i strahu od neuspjeha. I to me vuklo prema gore, uz moju ambiciju, naravno.

Je li točna teorija da su bolji treneri oni koji nisu bili vrhunski nogometaši?

- Mislim da u tome ima istine, jer ako su bili vrhunski nogometaši, njihov je ego u pravilu vrlo velik. Njih se jako tetošilo i kada dođu u trenersku poziciju, u pravilu nisu toliko prilagodljivi. Nisam bio velik kao igrač, ali sam bio uporan, vrijedan i ambiciozan. Igrao sam za ekipu i bio sam karakter, kao nekakav drugi trener u ekipi. Po meni svaka ekipa treba imati jednog takvog igrača.

Je li vam onda problem momčadi punoj zvijezda, kakva je naša nogometna reprezentacija, nametnuti svoj autoritet?

- U početku trenerske karijere možda sam i htio postići nešto vikom i agresijom, ali s vremenom sam shvatio da to nije najbolji put. Ti igrači dolaze iz velikih klubova i imaju riješeno sve u životu, ne možeš im se nametnuti na način da te se boje. U ovom poslu s njima moraš biti prijatelj, a moje iskustvo iz Azije me naučilo da se sve riješi razgovorom. Ja sam taj koji odlučuje, ali moram im objasniti zbog čega nešto radim. Ako vide da nešto znam i mogu im tim znanjem pomoći, samo tako mogu postići da me prihvate. Formula je - znanje i prijateljstvo.

Kako ste uopće završili u Saudijskoj Arabiji kao trener?

- Najprije sam iz Varteksa došao u Rijeku. Imao sam tamo sjajan rezultat, bila je puna Kantrida, mediji su me dizali u nebesa. To mi je godilo, rastao je moj ego, ali brzo me lupilo. U zadnjih nekoliko kola pali smo na četvrto mjesto i nismo otišli u Europu. Taj brzi pad bio mi je izvrsna škola. Griješio sam u odnosima s igračima i prema medijima. Onda sam dobio otkaz, jedini u karijeri. Bio sam jako ambiciozan pa sam mislio: tko će mene smijeniti? To je bila moja treća trenerska godina. Doživio sam šok. No, nakon dva dana sam dobio novi klub i otišao u Dinamo iz Tirane. Nisam imao vremena za žalovanje. Tada sam sebi rekao da moram promijeniti svoj odnos prema svemu: medijima, igračima i samom sebi.

Bojite li se da ste sada u poziciji nekakvog spasitelja?

- Odmah sam na presici rekao da za mene nema euforije. Ne osjećam je. Znam da ne donosi ništa dobro.

Koliko ste dugo razmišljali kada je stigla ponuda za vođenje reprezentacije?

- Ni trenutka. Od veljače sam bio doma s obitelji, nakon Al-Aina sam odlučio ne raditi ništa neko vrijeme. U Saudijskoj sam Arabiji proveo više od šest godina. Prve dvije u pustinji, u manjem klubu, potom u Al-Hilalu, koji je proglašen klubom stoljeća u Aziji. Najprije sam vodio mladu ekipu, a nakon nekoliko mjeseci - prvi postav.

Zlatko Dalic Esplanade hotel, Zagreb Fotograf Matej Dokic 261117
Matej Dokić

Što ste najvrednije naučili živeći u Saudijskoj Arabiji?

- Poštovati druge, poštovati njihovu vjeru, kulturu, ponašanje i pravila.

Je li i vaša supruga došla živjeti onamo s vama?

- Nije. Tamo bi joj bilo dosta teško. Opet smo se vratili u odnos kao prije braka i godinama živjeli razdvojeno. Čuli bismo se telefonom, razgovarali preko Skypea, dolazila je u posjete... Sinovi sad imaju 24 i 20 godina, odrasli su bez mene, i zato su u veljači svi rekli da je dosta i da više nikamo ne idem. Ne prigovaraju mi, ali falio sam im jako. Nisam toga bio svjestan u to vrijeme.

Čime se bave vaši sinovi Toni i Bruno?

- Obojica su počela u Varteksu trenirati nogomet, ali ja sam bio protiv toga. Prvo sam uvidio da nisu baš talentirani, a uz to nisam htio da prolaze isti put kao i ja - jer nogometni kruh je težak i crn. Zato sam htio da se školuju. Stariji sin upisao je i završio digitalni marketing. Lud je za informatikom, radi kao DJ. Mlađi sin je na drugoj godini menadžmenta na američkom koledžu i to je po mom mišljenju put za moju djecu. Danas mi je žao kad vidim koliko toga sam u njihovom životu propustio.

Je li vam važna vlastita pojavnost, koliko pažnje pridajete odjeći?

- Ne previše. Volim sportski stil, najvažnije mi je da sam uredan i da mi je ugodno. U privatnim trenucima biram odjeću Ralph Lauren Polo, kao trener u Hrvatskoj nosio sam Varteksova odijela, a u arapskom svijetu ih zbog vrućine uopće nisam nosio. Od boja volim ljubičastu - to je bila boja mog zadnjeg kluba - ali i žutu te svjetloplavu.

Što čitate?

- Ne čitam baš knjige i to mi je žao. Uglavnom proučavam stručnu sportsku literaturu i na taj način poboljšavam svoj engleski.

Kad pogledate unazad, što vam je bilo najteže u karijeri?

- Nekoliko sam puta bio zapostavljen i kao igrač, i kao osoba. Pogađalo me, ali nisam to pokazivao. Kada bi me netko šikanirao - nisam padao niti gubio volju nego sam se išao dokazivati. Potrošio sam puno energije i živaca da bih nekome nešto dokazao, još od trenutka kada sam došao u Hajduk iz Livna: Bosanac, Vlaj, pa nadalje....

Gdje se vidite iduće godine u ovo vrijeme?

- Vidim sve pozitivno. U našoj zemlji fali pozitive. Najlakše je uništiti sve: ekipu, prijatelje, familiju, uspjeh. U jednom danu sve to mogu srušiti. Teško je okupiti i graditi, a ja na tome radim. Moja je supruga očuvala moju familiju. Mi muškarci griješimo u svojoj sebičnosti - ne mislimo što se događa s djecom i obitelji niti približno kao žene. Sada joj se pokušavam iskupiti, provodim puno vremena s njima i nastojim nadoknaditi izgubljeno.