Prije desetak godina prvi put je objavljen DVD s klasičnim Universalovim hororom "Vukodlak“ iz 1941. godine, a u prilozima se našao i polusatni dokumentarac o fenomenu tog filma, koji je iznjedrio četiri nastavka, usprkos tome što je junak (glumio ga je Lon Chaney jr.) ubijen u završnici. Jedan od glavnih sugovornika u dokumentarcu bio je majstor maske Rick Baker, koji je elokventno objašnjavao kako su fenomenalan posao obavili njegovi prethodnici, u doba dok još nije bilo ni plastike niti kompjutora. Baker je inače prvi dobitnik Oscara u novouspostavljenoj kategoriji najbolje maske za film „Američki vukodlak u Londonu“ Johna Landisa. Uistinu je najveći ekspert za tu temu, pa nije ni čudo što su se šefovi Universala obratili upravo njemu, kada se pripremala nova verzija „Vukodlaka“, kako bi uvjerljivo dočarao preobrazbu čovjeka u vuka.
Kompanija Universal tridesetih godina prošlog stoljeća izvukla se iz krize specijalizacijom na horore, a njezini klasici "Dracula“, „Frankenstein“ i „Mumija“ imali su posljednjih desetljeća mnoštvo prerada, koje je s originalom ponekad povezivao samo naslov. "Vukodlak“ je nešto drukčiji slučaj. Prvi se film odigravao u moderno doba (zapravo, u hollywoodskoj Nigdjezemskoj, gdje je koegzistencija novih tipova automobila i ciganskih čergi najnormalnija stvar), dok je prepravak pomaknut u primjerenije razdoblje za priču, 1891. godinu. Zaista, u viktorijanskoj Engleskoj lakše probavite činjenicu da se netko zarazi likantropijom, iako je to možda linija manjeg otpora: poseban čar „Američkog vukodlaka u Londonu“ bio je upravo u činjenici da se to događa tu negdje pokraj nas. Imena glavnih likova ostala su ista, a galerija protagonista čak je i pročišćena u odnosu na pomalo pretrpani original.
Produkcija novog "Vukodlaka“ kao da je imala solidno uporište samo u Bakeru i tumaču naslovne uloge Beniciu Del Toru: sve drugo mijenjalo se kao na ringišpilu, od izbora redatelja i brojnih verzija scenarija do datuma premijere. Zapravo, kada se uzme u obzir koliko se nevolja nataložilo oko tog projekta tijekom protekle tri godine, završni rezultat začuđujuće je koherentan.
"Vukodlak" ili "Wolfman" (distributer je odlučio zadržati naslov na engleskom) izgleda impresivno, a ekonomični redatelj Joe Johnston sažeo je trajanje filma na devedesetak minuta. Ništa neobično, njegov "Jurski park 3“ bio je kraći za 40 minuta od prethodnika! Del Toro je sjajan kao traumatizirani plemić Lawrence Talbot (njegova izmučena faca čak i fizički podsjeća na Lona Chaneyja jr.-a), a melodramski naboj postignut je odnosom oca, sina i djevojke za koju se obojica zanimaju.
Reklo bi se da se moguća kalvarija izrodila u happy-end. Ne posve. Poput većine blockbustera novoga doba, ni „Vukodlak“ nije imun od pretrpavanja. Čemu jedan vukodlak, zašto ne dva?! Kada se u završnici u koštac uhvate zastrašujući stvorovi, nekako vas ne podilazi jeza nego bi se radije podsmjehnuli. I sam je Baker upozorio da je digitalna tehnologija opasna, jer nudi previše mogućnosti. U doba klasičnih specijalnih efekata napravili ste samo jedan odabir i zatim ga pokušali realizirati na najbolji mogući način. Da je snimljen prije tri desetljeća, kada je Baker stvarao „Američkog vukodlaka u Londonu“, „Vukodlak“ bi možda uistinu bio izvrstan film.