Ljubav, moć i Drakula: Književnica koja se ne boji zaviriti u najmračnije kutke društva

Nagrađivana rumunjska književnica Dana Grigorcea u novom romanu "Oni koji ne umiru" istražuje ljubav, slobodu i teškoće izražavanja osjećaja u društvu nakon diktature.

O čemu govori ovaj roman?

- Riječ je o dramatičnom, satiričnom romanu koji povezuje Drakulu, provincijsku borbu za moć, obiteljsku kriptu i neobičan posao pretvaranja povijesti u turističku atrakciju. Mlada slikarica vraća se u vlaško mjestašce u kojem je provodila ljetne praznike tijekom djetinjstva. Ondje gradonačelnik želi oživjeti ideju o Drakula parku, obećavajući blagostanje i novu budućnost, dok stare strukture korupcije i privilegija ostaju itekako žive.

Što vam je bilo zanimljivo u spoju mita o Drakuli i stvarnosti suvremenog rumunjskog društva?

- Drakula park bio mi je posebno fascinantno polazište jer je ta ideja bila stvarna: postojali su planovi za izgradnju tematskog parka posvećenog Drakuli u Rumunjskoj. Zaintrigirao me sudar te mračne mitologije sa svakodnevnim ambicijama lokalnih političara te kako politička moć prisvaja povijest. Vladar iz prošlosti može se pretvoriti u nacionalnog heroja, simbol snage ili praktičan brend. Brutalnost se prepisuje kao odlučnost, a okrutnost postaje dokaz veličine. Ljudi mogu toliko silno željeti da netko uvede red da pritom previde čega se zbog toga moraju odreći.

Vaša se protagonistica vraća u gradić u kojem je provela djetinjstvo. Što se događa kada se vratimo na mjesta koja više ne gledamo istim očima?

- Moja protagonistica studirala je slikarstvo u Parizu. Kada se vrati u gradić B., na svoje djetinjstvo i okolinu gleda očima odrasle osobe i umjetnice. Poznati detalji poprimaju nova značenja. No mjesto se promijenilo, ali ne nužno onako kako bi se moglo očekivati u novom razdoblju slobode i demokracije. Stari gradonačelnik i dalje je na vlasti i postao je još bogatiji, dok su mladi otišli u potrazi za boljim životom. Zanimalo me to nelagodno ispreplitanje prepoznavanja i otuđenosti. Dom koji odjednom postaje istodobno blizak i stran, iz čega se rađa slutnja neke neprepoznate strave.

Uživate li u pričama u kojima nikada nismo sasvim sigurni što je stvarno, a što nije?

- Da, uživam u toj neizvjesnosti, i kao čitateljica i kao spisateljica. Volim kada priča dopušta stvarnosti da postane neobična, a da pritom ne napusti u potpunosti ono što nam je poznato. Drakula, odnosno Vlad Nabijač, nije samo lik iz folklora - on je i povijesna figura, komercijalna prilika, politički simbol i predmet fascinacije. Zastrašujući je, ali može biti i zavodljiv. Obećava izvanredne moći, slobodu od uobičajenih ograničenja, čak i neku vrstu besmrtnosti. Ipak, njegovo postojanje ovisi o tome da se hrani drugima.

Je li vam bilo važno ostaviti prostor za humor čak i u tako mračnoj priči?

- Humor je ključan u ovom romanu, a zapravo i u svim mojim knjigama. Ne doživljavam ga kao ukrasni element koji se dodaje kako bi ozbiljna tema bila prihvatljivija. Humor je način gledanja na svijet, otkrivanja poveznica i proturječja te pristupanja nečem bolnom ili zastrašujućem, a da se pritom ne umanji njegova složenost. Ne prestajemo se smijati samo zato što svijet postaje zastrašujući. Ponekad se smijemo upravo zato što to postaje.

Radite li već na novom romanu?

- Moj novi roman, "Tanzende Frau, blauer Hahn", već je objavljen na njemačkom jeziku, a radnja je smještena u rumunjske Karpate nakon diktature. Camil i Roxana, prijatelji iz djetinjstva koji se zaljubljuju, ne uspijevaju priznati vlastite osjećaje, pa si pripovijedaju o ljubavnom životu svojih susjeda. Roman istražuje ljubav, naslijeđene kočnice i šutnju nakon diktature te pokazuje koliko malo ponekad znamo o odnosima koje promatramo izvana.