Mlada redateljica o odnosima, važnosti slobode i odrastanju nakon selidbe iz Beča u Zagreb: 'Kapa dolje mojoj majci'

"Razumijem potrebu da nam jedna osoba bude svjedok cijelog života, no mislim da od jednog suputnika možda tražimo previše. Esther Perel kaže da je brak nekada bio ekonomski opstanak, obiteljski savez i društvena stabilnost, a danas od partnera očekujemo da nam bude najbolji prijatelj, pouzdanik, strastveni ljubavnik, suroditelj, intelektualni ravnopravnik i izvor smisla i identiteta. Time od jedne osobe tražimo ono što je nekad pružalo cijelo selo. Mislim da su se partnerski odnosi u posljednjih 50 godina, i više, temeljno promijenili i da su nam prioriteti u traženju partnera potpuno drukčiji. Zanima me što je taj čarobni sastojak zbog kojeg neke današnje veze još uvijek opstaju godinama", govori Laura Pascu (28), bečka redateljica odrasla u Zagrebu.

Nedavno je u hrvatska kina stigao njezin dugometražni prvijenac, film 'Među nama', čiji je idejni začetnik Matej Sudarić, scenarist, dok su u glavnim ulogama Vini Jurčić i Adrian Bagarić. Film, čija se zagrebačka premijera održala 20. listopada u prepunom kinu Kinoteka, istražuje romantične odnose kroz priču mladog para koji tijekom sedam godina veze otvara univerzalna pitanja ljubavi, međusobnog razumijevanja i cijene koju plaćamo za osobne snove.

"Teško mi je općenito se prepustiti u odnosu i vjerovati nekome, a gotovo je nezamislivo žrtvovati veliku profesionalnu priliku radi partnera. Zato cijenim ljude koji imaju hrabrosti odreći se karijere radi obitelji ili partnera. Karijera može postati sebičan čin samoostvarenja, a ljubav spoznajemo tek kad činimo nešto za drugoga. Tek kada jedno ne isključuje drugo, stvara se nešto posebno, cjelovito, a možda i trajno između dvoje ljudi koji zajedno grade svoju vezu", govori Laura kojoj je u romantičnom odnosu najbitnija dobrota, dok je u potpunosti odbija slabost duše.

Ogledalo istine

Mlada redateljica smatra da su upravo romantični odnosi oni koji funkcioniraju kao ogledalo istine koje pokazuje nečije mane, ali i vrline. Ipak, smatra Laura, zaljubljivanje bi trebalo biti jednostavno, a ako već na početku škripi, smatra da možda jednostavno to nije to.

"Ne treba se boriti za odnos pod svaku cijenu. Dovoljno je biti iskren prema sebi i drugoj osobi, ranjiv i otvoren, a želja za izgradnjom odnosa mora biti recipročna. Ako stalno kontroliramo sve, ne dopuštamo ljubavi da se slobodno razvija. Pritom, ne mislim na kontrolu druge osobe, nego na kontrolu vlastitih osjećaja i doživljaja. Ponekad se moramo prepustiti da bi se išta moglo dogoditi, a to s godinama postaje sve teže", poručuje Laura koja, iako rođena u Beču gdje je provela prvih nekoliko godina života, danas se više osjeća kao Zagrepčanka.

Osim što joj se hrvatski mentalitet sviđa više od austrijskog, Zagreb je grad, govori, u kojemu je provela doba adolescencije, družila se po parkićima i odlazila na koncerte. No, cijelo razdoblje preseljenja, ipak opisuje kao burno. Nakon razvoda njezinih roditelja, majka Ingrid Runtić (59) odlučila se preseliti u Zagreb s Laurom i njezinom mlađom sestrom Luisom (26), pa im na početku financijsko ni stambeno pitanje nisu bili stabilni. U školi je, prisjeća se Laura, bila jako sramežljiva i često izložena bullyingu, a kako nije razumjela kulturu cajki ni društvo koje ih sluša, dugo joj je vremena trebalo da pronađe svoju šačicu ljudi s kojima se i danas druži. Danas živi u Zürichu gdje je dobila stipendiju, a poveznicu ima i s Rumunjskom, odakle je rodom obitelj sa strane njezina oca, Bogdana Pascua (57).

"Razumijem rumunjski jezik, no ne govorim ga tečno, a i otac i baka, njegova mama, nam se obraćaju na njemačkom. Voljela bih neko dulje vrijeme provesti u Rumunjskoj, naučiti govoriti jezik bez prepreka i osjetiti veću povezanost s tom kulturom. Rado bih pošteno posjetila tu prekrasnu zemlju, imaju divnu glazbu i snažnu kinematografiju. Nedavno sam upoznala redatelja Radua Judea na festivalu u Locarnu. Rumunji su nam po mentalitetu slični, čini mi se", govori Laura koja joj danas ipak ponajprije nedostaje Zagreb u kojemu su joj prijatelji i neki od najbližih suradnika.

Ljubav odmalena

Da će se baviti režijom, znala je već kad je bila djevojčica - kao petogodišnjakinja je obožavala snimati prijatelje i sestru na obiteljskim okupljanjima, a snimali su pritom i reklame, igrane filmove, pa čak i sci-fi priče o zarobljenim princezama na Marsu. Ne sjeća se da je ikada ona bila ta koja bi se našla ispred kamere, ali i dandanas najviše uživa upravo u tim trenucima stvaranja na probama, na kojima danas surađuje s glumcima.

"Režija je posao u kojem možeš uživati tek nakon što si našao prave suradnike i pomirio se s činjenicom da nemaš kontrolu ni nad čime, osim nad pričom koju želiš ispričati. Što se dulje bavim filmom, shvaćam koliko je bitno zaista uživati u procesu. Ako neka suradnja nije kakva bi trebala biti ili primijetiš nepravednu situaciju, tvoja je odgovornost što prije pronaći rješenje kako bi u procesu pravljenja filma ti, zajedno sa svima, opet uživao. Potvrdilo mi se da mi je rad s glumcima najljepši dio procesa. Ključ je u biranju pravih suradnika, jer tek tada proces postaje užitak. Naučila sam i da rad na filmu nije utrka nego maraton", ističe Laura koja je odmalena imala podršku obitelji na svojem kreativnom putu - njezini roditelji su slikari, baš kao i njezina mlađa sestra.

Želje za budućnost

Danas joj najviše znači kada svojim radom može pozitivno utjecati na svoju okolinu, a iako se ne plaši 30. rođendana koji joj se bliži, želja joj je postići sigurnost u kojoj ne mora računati hoće li je kupnja pršuta financijski uzdrmati, govori kroz smijeh.

"Čini mi se da se u ovoj klimi od nas više ništa ne očekuje, što je na neki način i oslobađajuće. Svijet je u takvom kaosu da rađanje djece nije prioritet, a kupnja stana još manje. Evo, uskoro polažem vozački pa je to, možemo reći, korak bliže 'posloženom životu'. Slobodu ne vidim kao uspjeh nego kao nužnost, to je temeljni uvjet dostojanstvenog života. Pripada svakome, bez obzira na to je li uspješan ili ne. Mislim na slobodu govora, kreativnog izražavanja i na slobodu da sami odlučimo kako ćemo izgledati i kuda ćemo se kretati. Nažalost, živimo u vremenu u kojem je sloboda postala luksuz", zaključuje Laura Pascu.