- Mali mi je malo požurio se roditi, kao da se odlučio stići dok je Sarač još malo tu. Tako sam si protumačio tu užasnu vijest u kaosu emocija koje osjećam - govori nam RTL-ov sportski novinar Filip Brkić koji je sa Zlatkom Saračevićem odradio niz rukometnih prvenstva u tandemu, a zajedničko komentiranje utakmica i brojna putovanja prerasla su u prijateljstvo. I onda na dan kada mu je stiglo drugo dijete, sinčić Franc, Brkić je istu večer doznao da je ostao bez prijatelja. Zbog svega, osjeća se kao da je na roller coasteru, teško mu je definirati svoje stanje, jer šok još traje
- Radili smo zajedno sve do njegovog trenerskog posla u Podravci. Od prvenstva u Kataru 2015. do Njemačke 2018. Znali smo se naravno i prije toga, ali tu smo se baš povezali, naš odnos nadišao je rukomet već tada. A Sarač je bio tako jednostavan čovjek. S njim si samo trebao sjesti na kavu i ono što bi netko držao litanije dva sata i velebne sastanke pune stresa, kod njega je to bila kao pjesma. Sve ozbiljno, a istodobno opušteno. I sve detaljno, sve precizno, sve je znao, sve shvaćao, čitao je igru jer je u međuvremenu postao trener, ma pjesma. Da, bila je pjesma biti uz njega. Bio je stvarno, kako znaju reći kažu za nekog i legenda i ljudina. Ako bi ga i nepoznata osoba srela na cesti, pozdravila i pitala možemo li popiti kavu, Sarač bi rekao možemo. A sutra će već sjediti s Martinom Dalić koja je postala predsjednica Uprave Podravke na sastanku. On je bio takav. Netko će reći narodski čovjek, i jest, a nikada nikome nije rekao ružnu riječ, blatio ga javno i ostao u tome dosljedan, unatoč svemu. Bio je čovjek koji je sve držao u sebi - priča potreseno Brkić.
Pitamo ga koje utakmice najviše pamti, koji su mu trenuci najdraži koje je proživio sa Saračevićem dok su radili.
- Bez sumnje Europsko prvenstvo u rukometu u Poljska 2016., tu utkamicu kada smo dobili domaćine s 13 razlike. Bila je to pobjeda u koju nitko nije vjerovao jer trebalo nam je barem 11 golova za polufinale. Urlali smo zajedno u toj euforiji, gledajući i komentirajući to čudo koje se dogodilo na terenu. To ću pamtiti dok sam živ kao najnevjerojatniju utakmicu koju sam prenosio s njim, a pamtit ću definitivno Francusku 2017., jer je Sarač tamo bio kao doma. Perfektno je pričao francuski, on je zvijezda u Francuskoj do te mjere da je tamo davao izjave za francuske televizije svaki dan. Bio je faca gdje god se pojavio. Tamo je bio stari igrač, legenda koji je njih školovao kada rukomet u Francukoj nije bio ni blizu jak kao danas. Bio je pojam, pa ipak je bio prvi strijelac prvenstva, igrač uz još neke od njih koji su Francuzima pokazali kako da im rukomet postane sport na svjetskom nivou, što taj sport treba biti - govori Brkić. I kada im je zbog Saračevićevih trenerskih obaveza poslovna suradnja završila, nastavili su se družiti. Čuli su se barem dva, tri puta tjedno i šetali zajedno pse od ponoći do jedan ujutro, sprdajući se na što su spali da moraju izvoditi pse u to gluho doba noći. No bilo je to vrijeme rezervirano za njih dvojicu.
- Zvao me u petak, dva dana prije ove utakmice, koja mu je bila jako bitna. Rekao mi je da su mu cure pod velikim pritiskom. Volio ih je jako i drugačije je radio sa ženama nego s muškima. Kazao mi je da mu je na neki način istodobno s njima i teže i lakše raditi. Dao je sve za Podravku, sve do kraja. Prošle godine ga je korona zaustavila da vjerujem uzme trofej jer ušao u polufinale EHF-a i onda je korona zaustavila sve. A ove sezone baš mu je bilo teško. Imao je potpuno drugi igrački kadar, a očekivanja su bila velika. Korona im se nekoliko puta pojavila u klubu, raspored je bio težak kao i situacija u Ligi prvaka gdje nije imao konkuretnu ekipu na pravi način. Pa sve do ovoga da mu je došla Lokomtiva s osam reprezentativki. Znači on je u nedjelju dobio Lokomotivu koja ima osam igračica koje su prije dva mjeseca uzele broncu u Danskoj. Lokomotivu koja je ozbiljna ekipa s ozbiljnim trenerom i on ih je dobio i otišao u svom stilu...s pobjedom - nastavlja Brkić. U petka ga je za, njihovog posljednjeg razgovora u životu, pitao i kada će mu se mali roditi i kazao da mu to javi.
- Bio je dogovor da se čujemo poslije Lokomotive. Na radiju sam doznao da je dobio Lokomotivu, ali nisam ga htio odmah zvati, jer je tek 19 sati. Rekoh sam sebi, ma javit ću mu se u ponoć završi moja utakmica, prijenos koji sam morao odraditi za Arenu. U međuvremenu sam saznao da mu je pozlilo i krenuo slati njegovoj Korneliji poruke da mi samo javi da je OK., a ona me nazvala, nije ok, nema ga više....