Prostor kao doživljaj

Dora Živadinov: Arhitektura  počinje od ljudi, ne ovisi o kvadraturi, nego o osjećaju  

Mlada riječka arhitektica stvara prostore po mjeri čovjeka, potiče zajedništvo i istražuje kako tradicionalnim građevinama i materijalima dati novi život.

"Dom ne ovisi toliko o gradu ili kvadraturi koliko o osjećaju", kaže arhitektica Dora Živadinov, čije promišljanje arhitekture polazi od čovjeka i njegova doživljaja okruženja. Kako se u nekom prostoru osjećamo, gdje pronalazimo mir, što nas potiče na susret s drugima i koliko se prostori u kojima živimo i boravimo mogu prilagođavati promjenama u našem životu – pitanja su koja su postupno oblikovala njezin pristup arhitekturi.

"Jednako mi je važan i pažljiv odnos prema postojećim zgradama, krajoliku i materijalima. Uvijek nastojim prepoznati što vrijedi sačuvati i kako to može postati dio nove zamisli. Još gradim svoj arhitektonski izraz, ali već prepoznajem teme kojima se vraćam: prostori ugodni za svakodnevni život i boravak, jasna organizacija i detalji koji proizlaze iz načina korištenja i svojstava materijala koje, kad god je to moguće, nastojim ponovno upotrijebiti", govori 24-godišnja Riječanka koja privodi kraju diplomski rad na Politecnico di Milano, čiji se studij arhitekture i izgrađenog okoliša ubraja među šest najboljih na svijetu, ispred američkog Harvarda. Istodobno završava i studij na austrijskom Technische Universität Graz, u sklopu međunarodnog programa dvostruke diplome.

Studij u Milanu pružio joj je priliku slušati predavanja istaknutih arhitekata, među njima i Davida Chipperfielda, dobitnika Pritzkerove nagrade 2023. godine. Među njegovim najpoznatijim ostvarenjima su obnova Neues Museuma i izgradnja galerije James-Simon-Galerie u Berlinu te muzeja Hepworth Wakefield u Engleskoj. Njegovu arhitekturu obilježavaju suzdržanost, preciznost i osobito osjetljiv odnos prema povijesnom kontekstu.

U Rijeci vidi velik potencijal u industrijskim zgradama,  i prostorima koji čekaju novu namjenu

Ipak, susreti s velikim imenima struke nisu je naveli da slijedi tuđe ideje ili estetiku. Dora radije propituje autoritete nego ih oponaša, što je, kaže u šali, pomalo hrvatska, tvrdoglava crta njezina pristupa: uvijek ostati svoja.

Ideja mlade Riječanke kako iskoristiti prirodan materijal za stvaranje obiteljskog paviljona

Milano joj je pružio široku teorijsku podlogu i priliku da upozna različite arhitektonske pristupe, dok joj je studij u Grazu otvorio više prostora za praktičan rad i eksperimentiranje s materijalima.

"Na posljednjem fakultetskom projektu, uz Neusiedler See nedaleko od Beča, istraživali smo mogućnosti korištenja jezerskog sedimenta i trske. Trska se ondje tradicionalno koristi za pokrivanje krovova, a kolege sa studija i mene zanimalo je što bi još mogla postati. Mljevenu trsku miješali smo s vodom i alginatom, prirodnim vezivom dobivenim iz smeđih algi, te izrađivali eksperimentalne ploče čiji smo potencijal za toplinsku i akustičnu izolaciju željeli istražiti. Od sedimenta smo 3D printerom za glinu oblikovali elemente za stupove i zidove. Posebno mi je značilo proći cijeli proces vlastitim rukama, od sirovog materijala do elementa koji možete dotaknuti i isprobati", otkriva Dora.

Dorin projekt Brick Commons u nizozemskoj regiji Groningen, pogođenoj potresima uzrokovanima vađenjem plina

Istraživanje je predstavljeno i instalacijom Schilfraum, koju su studenti Technische Universität Graz postavili u muzeju na otvorenom Wander Bertoni u Windenu, nedaleko od Beča. Eksperimentiranje s lokalnim materijalima tako je iz fakultetskih radionica preseljeno i u javni prostor, gdje je predstavljeno posjetiteljima muzeja.

Dorin interes za alternativne materijale proizlazi iz nastojanja da se u arhitekturi pronađu održivija rješenja i drukčije iskoriste resursi koji su nam već dostupni. Građevinski sektor, ističe Dora, odgovoran je za više od trećine globalnih emisija CO₂ povezanih s energijom i industrijskim procesima. Arhitekt Carl Elefante, autor knjige Going for Zero i bivši predsjednik Američkog instituta arhitekata, sažeo je to riječima: "Najzelenija je zgrada ona koja je već izgrađena." Taj joj je stav važan kao polazište odgovornog projektiranja: prije nego što počnemo graditi novo, trebali bismo se zapitati što već imamo i kako tome možemo dati novi život.

"Naravno, svaku opeku nije moguće ponovno ugraditi: materijal treba pažljivo razvrstati, odvojiti od opasnih tvari i provjeriti prije ponovne uporabe. Ali upravo tu arhitektura može pokazati da obnova nije samo popravak zgrada, nego i prilika da sačuvamo materijale, pamćenje mjesta i zajednice koje ondje žive", kaže.

Dorim projekt Brick Commons predviđa prenamjenu postojećih građevina u društveni centar, radionice i auditorij

Takav pristup razvija i u projektu Convivio, nastalom u sklopu istraživačke skupine UAH na Politecnico di Milano. U tom je studentskom prijedlogu napuštenu vojnu bolnicu u Bariju zamislila kao novi dom za različite generacije. Povezala je privatne stambene prostore sa zajedničkim kuhinjama, otvorenim galerijama i dvorištem kao središtem susreta, a prizemlje osmislila sa sadržajima dostupnima cijelom susjedstvu. Prenamjenom bi napuštenoj građevini udahnula novi život i otvorila je za drukčiji oblik zajedničkog stanovanja. Projekt je u rujnu 2023. predstavljen na Venecijanskom bijenalu arhitekture, u sklopu programa Austrijskog paviljona Agency for Better Living.

Njezin drugi projekt, Brick Commons, nastao je u posve drukčijem kontekstu, no ponovno polazi od pitanja kako postojeće resurse staviti u službu ljudi.

"Brick Commons vodi nas u nizozemsku regiju Groningen, gdje su potresi povezani s vađenjem plina dugoročno oštetili prostor i narušili osjećaj sigurnosti u svakodnevnom životu lokalnog stanovništva. Projekt pet najteže pogođenih sela povezuje u regionalnu mrežu u kojoj svako ima svoju ulogu. Kod sela Westeremden predviđen je depo opeke i drugih elemenata iz srušenih kuća, uz društveni centar, radionice i auditorij. Tako materijal srušenih domova postaje temelj obnove zajednice", objašnjava Dora.

Iza njezina interesa za arhitekturu koja odgovara na potrebe ljudi i mjesta stoji i osobna priča. Put do tog poziva nije bio unaprijed zacrtan obiteljskom tradicijom: u obitelji nije bilo arhitekata, a Dora je isprva razmišljala o studiju prava, poput oca. Nakon njegove rane smrti majka joj je postala najveći oslonac, a odluka o budućem pozivu postupno se iskristalizirala tijekom srednjoškolskih dana. Već u prvom razredu srednje škole majci je donijela mapu s informacijama o studiju arhitekture i rekla da je upravo to ono čime se želi baviti. Privukao ju je spoj tehničke preciznosti i kreativne slobode, racionalnog promišljanja i mašte.

Dora je u preddiplomskom radu istraživala arhitekturu interijera u talijanskoj kinematografiji  kroz filmove Michelangela Antonionija, Federica Fellinija i Marija Monicellija

Iako je posljednjih godina najveći dio vremena provela u Milanu i Grazu, Rijeka je i dalje njezino polazište. Studentski život u različitim gradovima i stanovima naučio ju je prilagodljivosti, ali i tome da dom ne čine nužno kvadrati i namještaj, nego način na koji prostor doživljavamo. Kao arhitektica, najprije primjećuje svjetlo i način na koji ono tijekom dana mijenja atmosferu. Voli prirodne materijale, osobito drvo, a važni su joj i dobra organizacija, dovoljno mjesta za odlaganje i osjećaj mira. No, kako sama kaže, "u svakom domu mora biti barem jedna fotelja u koju se mogu sklupčati s dobrom knjigom".

U slobodno vrijeme najradije je s obitelji i prijateljima, u šetnji uz more ili uz dobar film. Posebno je zanima i svijet vina: završila je prvi stupanj sommelier tečaja, a voljela bi nastaviti učiti o vinskim sortama, ljudima koji ih stvaraju i krajolicima iz kojih dolaze. 

U riječkom uredu ZDL arhitekti, čiji se rad kreće na potezu od prvih prostornih zamisli do razrade svih pojedinosti koje će postati dio stvarne građevine, Dora trenutačno radi na nekoliko projekata istodobno. Posebno joj je zanimljiva upravo ta raznolikost. "Razvijam idejno rješenje za jednu obiteljsku kuću, gdje istražujem odnos prema terenu, organizaciju prostora i atmosferu budućeg doma. Istodobno sudjelujem u razradi detalja i specifikacija za bolnicu koja je u fazi izvedbe", otkriva.

Ovogodišnja je dobitnica nagrade BIG SEE 2026. za izvanredna dostignuća i originalna kreativna rješenja u područjima arhitekture, dizajna interijera i produkt dizajna

A kada bi mogla birati bez ograničenja budžeta, lokacije ili tipa građevine, najradije bi projektirala vinariju povezanu s muzejem krajolika i kulture vina. "Proizvodni proces ne bi bio skriven od posjetitelja, nego bi oblikovao arhitekturu. Zamišljam zgradu položenu uz padinu, s proizvodnjom raspoređenom po visinskim razinama i putanjom posjetitelja koja povremeno otkriva pogled u njezinu unutrašnjost", opisuje svoju zamisao.

Posebno je intrigira otvoreni presjek kroz zgradu i teren, kojim bi se posjetitelji spuštali prema podrumu, usput upoznavajući slojeve zemlje i kamena u kojima raste vinograd. Put bi završavao degustacijskom dvoranom i dubokom natkrivenom terasom otvorenom prema vinogradu.

"Posebno bih istaknula trenutak povratka posjetitelja na površinu, kada se krajoliku koji ste upravo upoznali kroz njegovu dubinu divite iz drugačije perspektive", kaže Dora, čija se arhitektonska mašta jednako rado spušta u dubinu krajolika kao što se bavi pitanjem krova nad glavom. A upravo je dostupnost vlastitog prostora za život jedan od problema koji je posebno zaokupljaju.

Kako mladima omogućiti da se osamostale i pronađu vlastiti prostor za život, pitanje je koje postaje sve važnije, osobito u Hrvatskoj, gdje roditeljski dom napuštaju u prosjeku s 31,5 godina, najkasnije u Europskoj uniji. Upravo se tom problematikom Dora bavi u diplomskom radu koji privodi kraju na Politecnico di Milano.

"Moj je prijedlog stambena zgrada s različitim razinama privatnosti. Svatko ima vlastiti prostor s onim što je nužno, mjesto za spavanje i, po potrebi, kupaonicu, dok se funkcije poput kuhinje i dnevnog boravka mogu dijeliti. Time se odgovara i na jedan od većih problema današnjice, a to je samoća. Sve se više zatvaramo u svoje stanove, manje dijelimo i manje si pomažemo, a zajednički prostori prirodno nas vraćaju jedne drugima."

Posebno je zanima i svijet vina: završila je prvi stupanj sommelier tečaja

Takva bi zgrada mogla ponuditi različite oblike stanovanja: privatnu sobu u stambenom klasteru sa zajedničkom kuhinjom i dnevnim boravkom, samostalnu garsonijeru s pristupom zajedničkoj praonici, radnoj sobi ili terasi te mali dvosobni stan za par ili dvije osobe koje žele podijeliti troškove. Slična bi se logika mogla primijeniti i na studentske domove. Budući da su ljeti često prazni, mogli bi se iznajmljivati turistima, a prihod bi se izravno koristio za snižavanje stanarina studentima i mladima. Studentski centar Rijeka već dio smještaja nudi turistima, a Dora smatra da bi sljedeći korak bio jasno namijeniti takvu zaradu pristupačnijem stanovanju. Za ostvarenje takvih ideja, dodaje, potrebni su investitori kojima cilj neće biti tržišna zarada, nego dugoročno dostupniji smještaj – primjerice, sveučilište ili država.

A kako će se, po njezinu mišljenju, živjeti i stanovati za deset ili dvadeset godina? Dora vjeruje da će jedan od važnih izazova biti graditi suvremeno, a pritom sačuvati identitet mjesta.

"Voljela bih da naši gradovi budu prepoznatljivi po tome kako su razvili vlastite posebnosti. U Rijeci vidim velik potencijal u industrijskim zgradama, odnosu prema moru i prostorima koji čekaju novu namjenu. Zanimljivo mi je zamisliti kako bi nekadašnja mjesta rada i proizvodnje mogla postati mjesta stanovanja, kulture i svakodnevnog susreta." Važnim smatra i domove koji će se lakše prilagođavati različitim životnim okolnostima te arhitekturu koja će odgovoriti na sve toplija ljeta. No njezina je vizija budućnosti čvrsto vezana uz Hrvatsku.

"Odlučila sam se vratiti u domovinu jer ovdje prepoznajem kvalitetu života koju nije lako pronaći drugdje. Voljela bih da tu mogućnost ima što više mladih. Unatoč izazovima, na budućnost gledam s optimizmom. Vjerujem da nas traženje odgovora na krizu stanovanja i osjećaj samoće može potaknuti da ponovno promislimo kako živimo zajedno i stvaramo prostore u kojima se lakše povezujemo", zaključuje arhitektica.

Powered by Labrador CMS