moje putovanje
Ledeni hodnici, golemi stalaktiti i drveni div: Bruno Podvezanec i Petra Babić istražili su podzemni svijet ledenjaka Hintertux
Stručnjak za humanoidnu robotiku i AI tehnologije sa svojom je djevojkom doživio nesvakidašnju avanturu na 3250 metara nadmorske visine u Alpama.
U dolini je trava zelena, a u zraku se osjeća miris ljeta. No, samo tridesetak minuta vožnje trima gondolama - Gletscherbus 1, 2 i 3 - dijeli nas od sasvim drukčijeg godišnjeg doba. Na 3250 metara nadmorske visine, na ledenjaku Hintertuxer u austrijskim Zillertalskim Alpama, vlada prava zima. Sve je prekriveno snijegom, a skijaši bezbrižno jure niz uređene staze. Hintertux je, naime, jedino austrijsko skijalište otvoreno tijekom cijele godine. Dok jedni dolaze zbog skijanja, drugi se uspinju samo kako bi doživjeli snijeg usred ljeta i razgledali ledenjak. Među njima smo i mi. Naš je cilj Natur Eis Palast, fascinantna ledena špilja skrivena u unutrašnjosti ledenjaka, u kojoj se hodnici, dvorane i podzemno jezero nalaze na mjestima na kojima ih nikada ne bismo očekivali. Gore vrijeme ima vlastiti raspored. Jutro koje počne pod tamnoplavim nebom do podneva se može pretvoriti u maglu u kojoj se vidi tek do sljedećeg stupa žičare. Za takve dane vrijedi stara planinarska utjeha: planina se ne seli, a ledenjak toliko sporo da to primijeti samo visak u istraživačkom oknu.
PRIJE POLASKA
Za vožnju gondolama potrebna je karta Gletscherbahn, a pješaci mogu uzeti panoramsku kartu. Od posljednje postaje do ulaza u špilju hoda se dvjestotinjak metara po snijegu, pa je čvrsta obuća s protukliznim potplatom obavezna. Vođene ture kreću svakog sata, otprilike od 10.30 do 14.30. U špilji je cijele godine oko nule, stoga treba ponijeti toplu jaknu i rukavice. Ulaz je dopušten djeci od šest godina, a prostor nije prilagođen osobama u invalidskim kolicima. Kod špilje i na gornjoj postaji nema restorana ni toaleta: nalaze se u planinarskim kućama kod prve i druge postaje, pa je dobro to obaviti prije nastavka uspona. Treba imati na umu i da ova atrakcija nije prikladna za svakoga, osobito za osobe koje pate od klaustrofobije. Na pojedinim je mjestima prolaz vrlo uzak, pa se ne može normalno hodati, nego je potrebno čučnuti ili se kretati četveronoške.
PALAČA GRAĐENA MALJEM
Priča o Natur Eis Palastu počinje u kolovozu 2007., kada je Roman Erler iz obližnjeg Lanersbacha prolazio uz bočni rub ledenjaka i u strmom ledenom zidu primijetio pukotinu široku tek desetak centimetara. Iza nje bio je samo mrak. Većina bi ljudi slegnula ramenima i nastavila dalje jer mrak u ledenjaku rijetko obećava išta dobro. Erler je, međutim, uzeo cepin i počeo širiti otvor. Tako je, s malo straha i puno znatiželje, otkrio špilju koja je danas jedna od najneobičnijih atrakcija Hintertuxa. Prvi posjetitelji, u studenome 2008., u njezinu su unutrašnjost ulazili s pojasevima i užadi i mogli vidjeti tek mali dio. Kako je interes rastao, prokopan je umjetni tunel i postavljen most, pa je penjačka oprema postala suvišna. Gotovo sve je napravljeno ručno: krampovima, lopatama, maljevima i polugama, uz pomoć jednog električnog čekića i tisuća radnih sati. Dok danas hodamo hodnicima po gumenim prostirkama, teško je zamisliti koliko se ljudi ovdje oznojilo na temperaturi oko nule. Usput su otkrivene i nove dvorane, a 2024. otvoren je i dio nazvan Neue Welt, odnosno Novi svijet.
ISTRAŽIVAČKO OKNO
Ledenjak izgleda kao nešto što stoji na mjestu otkad je svijeta i vijeka. Ne stoji. U špilji se nalazi istraživačko okno duboko 52 metra, koje seže sve do stjenovitog dna ledenjaka. U njemu je visak koji preciznošću od jednog centimetra pokazuje koliko se led pomaknuo. Prikupljene podatke koriste sveučilišta koja proučavaju ledenjake. Jednostavnije rečeno: dok se mi divimo ledenicama, cijela ta golema masa leda polako klizi prema dolini, bez žurbe i bez ičije dozvole. U jednom hodniku ploča objašnjava što je morena - kamenje i šljunak koje ledenjak nosi sa sobom i ostavlja za sobom. Takve se ploče u muzejima obično preskaču. Ovdje vrijedi zastati jer čitamo o ledenjaku dok stojimo u njemu, a to je otprilike kao da čitamo o kitu iz kitova trbuha.
DIV KAO ČUVAR
Negdje na pola ture hodnik se otvara i pred nama stoji Tuxer Riese, drveni div visok šest metara, djelo umjetnika Leonharda Tipotscha iz Lanersbacha. Prvo što pomislimo jest kako su ga, zaboga, unijeli ovamo. Drugo je da u ledenoj tišini šest metara drveta izgleda još veće nego što jest. Djeca ga vole jer je golem, a odrasli tek kada saznaju što predstavlja. Div je simbol samog ledenjaka, koji se tijekom malog ledenog doba, otprilike od 1350. do 1850. godine, spustio duboko u dolinu Tuxa i prijetio selima ispod sebe. Ledenjak se otad povukao, a div je ostao, ozbiljna lica, kao čuvar kojem nitko nije javio da je smjena odavno završila. Obišli smo ga, fotografirali i pozdravili. Nije odzdravio, ali u njegovu obranu, na nula stupnjeva ni mi nismo bili osobito razgovorljivi.
VESLANJE ISPOD SKIJAŠA
Tridesetak metara ispod skijaške staze nalazi se podzemno jezero i upravo je ono razlog zbog kojeg smo odabrali produženu turu, koja se dodatno plaća. Voda u njemu ima temperaturu malo ispod nule, a ipak ostaje tekuća - riječ je o pojavi koju fizičari nazivaju pothlađenom vodom, a obični ljudi razlogom da ne guraju ruku unutra. Do jezera se dolazi uskim hodnikom, a zatim se ukrcavamo u čamac i krećemo kroz ledeni tunel obasjan plavim svjetlom.
Voda je tamna i potpuno mirna, zidovi su nam nadohvat ruke, a jedini zvuk tiho je pljuskanje ispod čamca. Nitko ne govori glasno. Ne zato što je zabranjeno, nego zato što nekako ne pristaje. Plovidba nije duga, ali pripada onim iskustvima koja se pamte. Sjedimo u čamcu, duboko u ledenjaku, na tri tisuće metara nadmorske visine, u lipnju, i pokušavamo sve to složiti u jednu rečenicu za prijatelje kod kuće. Ne uspijevamo. Zato postoje fotografije. Uz vožnju čamcem moguće je rezervirati i dasku za veslanje stojeći ili kajak, a za najhrabrije postoji čak i kupanje. O kupanju ne znamo ništa iz prve ruke i tako će i ostati. Gore u tom trenutku skijaši jure niz stazu i nemaju pojma da im netko ispod skija vesla.