Ovo što ja radim cijeli život nije posao, to je čista radost - izjavio je u nedavnom intervjuu 77-godišnji Ralph Lauren. Jedan od najvećih američkih modnih kreatora ove godine slavi pedesetu obljetnicu svoje tvrtke Ralph Lauren Corporation, koju je osnovao s posuđenih 50.000 dolara pod imenom Polo Ralph Lauren - a danas se njegovo bogatstvo procjenjuje na gotovo šest milijardi dolara. Nakon nevjerojatnog poslovnog uspjeha koji je gradio desetljećima, osnivač, vlasnik i predsjednik tvrtke lani se povukao s najistaknutijeg mjesta u korporaciji i zadržao samo mjesto kreativnog direktora. To mu ostavlja dovoljno vremena da se posveti nečemu što dosad nikada nije radio - pisanju biografije koja bi trebala izići sljedeće jeseni, a za koju već sada vlada nevjerojatno zanimanje.
- Svi me pitaju imam li još kakvih neostvarenih ambicija i često mi se čini da mi ne vjeruju kad kažem da sam postigao doista sve čemu sam težio i da mi se život pretvorio u san. Jedino što želim jest zdravlje - priznaje bez razmišljanja. - Srećom, već sam odavno shvatio da je moje najveće bogatstvo u odnosu koji sam izgradio - i što je još važnije održao - sa suprugom i djecom. To, uz zdravlje, nema cijenu. Na sve ostalo možete objesiti ceduljicu s nekom cifrom.
U braku je od 1964. s Ricky Low-Beer, koju je upoznao u stomatološkoj ordinaciji
U Americi je on mnogo više od modnog kreatora; kako tvrdi Jeffrey Trachtenberg, autor jedne od nekoliko knjiga o Ralphu Laurenu, “on je pravi Mr. America: prvi je pokazao Amerikancima da moda nužno ne stanuje u Parizu, Londonu ili Milanu” te da je i “Amerika sposobna dati modnog klasika”. Uz odjeću za muškarce i žene, Lauren je napravio korak dalje: na tržište je izbacio mirise, modne dodatke i nakit te osmislio potrepštine za uređenje doma, posteljinu, svjetiljke, čak i posebne boje za zidove. Uz to, dizajnirao je odore za sudionike najpopularnijeg teniskog turnira na svijetu, onog u Wimbledonu, pa su 2006. suci i ostalo osoblje nosili njegove kreacije.
Jedinstven je i po tome što je njegov lik stavljen na poštansku marku - i to na Jamajci. Lauren, naime, ondje boravi nekoliko mjeseci godišnje, u jednoj od svojih raskošnih kuća koje ima i u Londonu, na Long Islandu, u Coloradu i u Bedfordu, mjestu udaljenom samo sat vremena vožnje od Manhattana, gdje je sjedište njegovog poslovnog carstva.
A ono je pak samo desetak kilometara udaljeno od Bronxa, njujorške četvrti u kojoj je rođen 1. listopada 1939. kao Ralph Lifshitz. Bio je četvrto dijete židovskih imigranata iz Bjelorusije, koji su živjeli skromno, ali su bili zadovoljni onim što su imali.
- Tek sam u zreloj životnoj dobi shvatio da sve što vrijedi čovjek nauči od obitelji - istaknuo je Lauren mnogo puta. - Ako to želi, svatko s vremenom može postati bolja osoba. Trudio sam se tu vrijednost prenijeti svojoj djeci i možda neskromno mislim da sam u tome uspio.
Ralphov otac Frank Lifshitz bio je soboslikar, a majka Frieda domaćica, no djeca nisu ni u čemu oskudijevala. Unatoč tome, Ralph je počeo raditi. S dvanaest godina počeo je poslije škole odlaziti u dućane po Bronxu i prihvaćao kojekakve pomoćne poslove. Od zarade je kupovao hlače i košulje kakve mu roditelji nisu mogli kupiti i po kojima se izdvajao od ostale djece u školi Marsha Stern, gdje je nastavu pohađao s još jednim budućim modnim kreatorom - Calvinom Kleinom.
- Prvo što sam si kupio od skupljih predmeta bile su cipele od plavog antilopa - priznao je mnogo godina kasnije. - Danima sam ih gledao u izlogu i jedva čekao kad ću skupiti novac.
Strast prema lijepoj odjeći nije jenjavala niti kasnije, naprotiv. Zarađujući sve bolje počeo je nabavljati sve skuplju i probraniju odjeću pa je s vremenom bio jedini u razredu koji je još kao maloljetnik nosio odijela.
- Glava mi je bila prepuna ideja, impresionirali su me Joe DiMaggio, Frank Sinatra, Cary Grant, John F. Kennedy, no najviše od svega zanimala me odjeća - priznaje danas.
Nakon mature upisao je studij ekonomije, ali to je bilo mučenje i Ralph Lauren je nakon dvije godine odustao. Na nagovor starijeg brata promijenio je prezime u zvučnije Lauren i počeo tražiti posao. Maštao je kako će u modi postići nešto veliko i značajno, nešto što će zapanjiti svijet, ali početak nije bio nimalo glamurozan: zaposlio se kao trgovački pomoćnik u prodavaonici kravata i uz skromnu nadnicu sanjao kako će jednom njegovo ime postati poznato i kako će zasnovati obitelj s mladom Ricky Low-Beer, kćeri austrijskih imigranata koja je radila kao recepcionarka kod jednog njujorškog zubara, gdje su se i upoznali. Strasti su se među njima brzo razbuktale pa je mladi par već u prosincu 1964. uplovio u bračnu luku i unajmio stančić na Manhattanu, u kojem su u početku spavali na podu jer nisu imali novca da si kupe krevet.
- Nije bilo lako - ne krije Lauren. - Ali, kojem mladom paru jest? S malim prihodima, u borbi za svaki dolar, shvatili smo da želimo više i da se za to trebamo izboriti. Mislim da je to zdrav nagon i da se ljudi moraju potruditi kako bi ostvarili svoje snove. Naravno, to je teži način, ali i danas mi je drago što svoj san nisam ostvario tako da sam dobio na lutriji. Sve što sam stekao rezultat je mnogo rada.
Tim etičkim načelom Lauren i njegova supruga rukovodili su se i u odgoju djece: Andrewa, rođenog 1969., koji je danas filmski producent i glumac, Davida, rođenog 1971., koji je stručnjak za marketing i danas ima vrlo visok položaj u očevoj korporaciji, te kćeri Dylan, rođene 1974., koja je poduzetnica i na Manhattanu ima jedan od najluksuznijih i najvećih dućana slatkišima na svijetu.
S obitelji na primanju u Velikoj Britaniji: kći Dylan, supruga, sinovi Andrew i David i snaha Lauren Bush
No, u vrijeme kada je započinjao okolnosti nisu obećavale da će ambiciozni mladić iz Bronxa uspjeti u poslu. Željan afirmacije i bolje zarade, mladi je Lauren sugerirao vlasniku dućana s kravatama u kojem je radio da prodaje raznolikije i smjelije modele, no ovaj nije prihvaćao savjete svog pomoćnika. Lauren je to shvatio kao priliku da dokaže kako je bio u pravu, dao je otkaz i posudio novac kako bi osnovao vlastiti posao. Sam je kreirao i uz pomoć supruge i njezinih roditelja sašio stotinjak kravata od najfinije svile te ih na početku prodavao u jednom dućanu u kojem je dobio na korištenje samo jednu komodu za svoju robu.
Cijeli svoj asortiman, koji se poprilično razlikovao od tada uvriježenih modnih standarda, odnio je i u lanac robnih kuća Bloomingdale’s, gdje su najprije tražili da s kravata skine oznaku svojeg imena, a kad na to nije pristao, odbili su njegovu ponudu. Kravate po dvadeset dolara, umjesto po pet koliko su tada uobičajeno stajale, bile su recept za “slavno propadanje u modnom biznisu”, tvrdio je Laurenov prijatelj iz mladosti i savjetovao mu da dođe pameti i prodaje ono na što su potrošači navikli. Lauren nije posustajao i - posrećilo mu se.
Nakon što mu je teksaška tvrtka Neiman Marcus kupila čak 5000 kravata, sve se stubokom promijenilo. Bloomingdale’s je nakon nekoliko mjeseci došao k Laurenu, unaprijed pristajući na sve uvjete koje je postavio. Tvrtka Polo Fashions, kako je Lauren nazvao svoj životni san, dobila je prvi vjetar u leđa. Ime “polo” odabrao je jer je lako pamtljivo, a kao omiljeni sport britanske aristokracije, asociralo je na nešto otmjeno i rafinirano. Već je tada postavio pravilo kojeg se sve do danas bez iznimke držao: njegovi proizvodi izrađivani su samo od najkvalitetnijih materijala - prvoklasne vune, najboljeg pamuka i svile, najfinijeg kašmira.
- Dizajn je, nesporno, vrlo bitan - objasnio je. - No, kvaliteta je jednako važna. Ljudima samo jednom možete podvaliti loš proizvod, ali onda ste uništili sav svoj dotadašnji trud.
Osim što je imao smisla za estetsku stranu svojeg posla, Ralph Lauren bio je pionir još u nečemu: već je tada, kasnih šezdesetih godina prošloga stoljeća, shvatio da robu u velikoj mjeri - možda čak i na podsvjesnoj razini - prodaje ambalaža. Danas smo, naravno, svjesni te činjenice, ali prije pola stoljeća tome se pridavala tek površna pažnja. Lauren je to iz temelja promijenio: svoje je proizvode pakirao u najfiniji papir i prekrasno dizajnirane kutije, s obaveznim logom tvrtke. Izbirljivim je kupcima osobno dostavljao narudžbe, uvijek odjeven u odijelo od skupog engleskog tvida, a do njih je dolazio u svom automobilu Morgan.
Mnogi tvrde da se “muškarci dijele na one koji priznaju i one koji ne priznaju da pate za Morganom”, a Lauren je to iskoristio. U kratko se vrijeme pokazalo da je stvaranje imidža bio pametan poslovni potez. Posao se širio takvom brzinom da Lauren nije stizao dignuti glavu pa je godinama radio bez ijednog dana odmora. Radni dan od petnaest sati čak i subotama, nedjeljama, praznicima - tempo koji bi mnoge obeshrabrio i pokolebao - dao mu je samo dodatni poticaj da nastavi kako je započeo. Štoviše, asortiman svojih kreacija ubrzo je proširio linijama udobnih muških odijela i košulja, no najveći hit iz tog razdoblja svakako je bila majica kratkih rukava, s ovratnikom i tri gumba, uz amblem polo-igrača na lijevoj strani.
Ralph Lauren lansirao je 1972. na tržište modele tih majica u 24 boje i, kako tvrde modni stručnjaci, postao kralj muške casual odjeće. Naravno, ogroman uspjeh na tržištu i među modnim znalcima pratio je i onaj financijski pa je Lauren u samo nekoliko godina skupio silno bogatstvo. Nedugo potom probio se i u Hollywoodu kada je 1973. osmislio kostime za film Jacka Claytona “Great Gatsby”, u kojem je glavnog lika tumačio Robert Redford.
Robert Redford u odijelu Ralpha Laurena u filmu "Veliki Gatsby" iz 1973.
U svijetu mode nije imao dostojnog konkurenta u Americi, što mu je samo povećalo ambicije i ponukalo ga da se počne baviti davnašnjim snom - kreiranjem ženske odjeće. Smjelosti mu nije manjkalo, no teren je bio klizak i opasan. Ipak, 1975. odvažio se na prvu kolekciju koja je - odmah se pokazalo - očarala publiku. Uzor mu je bila glumica Audrey Hepburn, koja je uživala glas osobe istančanog ukusa, ali su Laurenove kreacije imale stanoviti odmak - za žene je kreirao i odijela.
- Žena nije ništa manje ženstvena u odijelu nego u haljini - objasnio je tada. - Pogledajte Marlene Dietrich ili Gretu Garbo. Mogu li one, čak i u odijelima, biti ženstvenije nego što jesu?
Uspjeh Ralpha Laurena sličio je plimnom valu: u samo nekoliko godina dolazak na njegove revije postao je stvar nevjerojatnog prestiža i svatko tko je u svijetu filma, glazbe, politike i uopće javnog života nešto značio, borio se za mjesto u prvim redovima i status njegovog stalnog kupca. Postao je sve traženiji i u Hollywoodu, što je nosilo nevjerojatno velik publicitet, a time i nove milijune dolara. Tako je 1977. kreirao odjeću za Diane Keaton u filmu Woodyja Allena “Annie Hall” i još više počeo utjecati na svjetske modne trendove te privukao pažnju holivudskih zvijezda koje često biraju njegovu odjeću za svečane prilike.
Obilje unosnih ponuda i iznimno uspješna prodaja u vlastitim trgovinama omogućili su mu silovito širenje pa je samo u SAD-u otvorio tridesetak dućana. U New Yorku je, primjerice, 1983. kupio Rhinelander Mansion, trošnu zgradu na broju 888 u elitnoj aveniji Madison, nekadašnji dom fotografa Edgara de Evije i dizajnera Roberta Denninga, i potpuno restaurirao to zdanje, koje su krajem 19. stoljeća projektirali arhitekti Francis H. Kimpball i G. Kramer Thompson.
Velebno zdanje restaurirano je s nevjerojatnom preciznošću, do u najsitnije detalje; sačuvani su i pomno obnovljeni originalni dijelovi namještaja, postavljeni perzijski sagovi, dvostruke zavjese, od kojih su one unutrašnje bile od kašmira, a lusteri od baccarat kristala, te skupocjena Lalique ogledala koja su stajala gotovo 100.000 dolara. Zidove su krasila djela slikara iz 18. i 19. stoljeća, ali da kupcima ne bi dosadio postav, sve slike su se mijenjale jednom godišnje. Posebna priča su drveni rukohvati uz stube, jedni od najvećih i najraskošnijih u Americi: Lauren nije dopustio da se išta iznosi iz zgrade pa je kompletan i vrlo zahtjevan postupak restauracije proveden na licu mjesta. Naravno, to je višestruko povećavalo ukupne troškove, ali kreator nije štedio: platio je najbolje europske majstore da ih dođu restaurirati.
Nevjerojatno skupa obnova u tom trenutku najraskošnijeg modnog dućana na svijetu već je na otvorenju oduševila kupce, a jednako su fascinirani bili i urednici magazina za arhitekturu i unutarnje uređenje koji su Laurenovom dućanu posvetili puno novinskog prostora.
- Nisam imao namjeru stvoriti luksuzni dućan nego mjesto na kojem će kupci moći uživati u klasičnoj ljepoti. Volio bih da Rhinelander Mansion postane mjesto za terapiju protiv stresa - izjavio je na otvorenju.
Nakon njujorškog elitnog dućana slijedila su još dva slična - jedan od 2230 četvornih metara u otmjenoj londonskoj ulici Bond te drugi, nešto veći, na trgu Madeleine u Parizu, ali niti jedan nije zasjenio Rhinelander Mansion. Doduše, to nije bio lak zadatak: Laurenova trgovina na aveniji Madison ima kabine za probu veličine prosječne spavaće sobe u “običnim’’ stanovima, raskošne kristalne vaze s bijelim cvjetnim aranžmanima koji se svaki dan mijenjaju te udobne naslonjače u kojima možete predahnuti.
Ralph Lauren živio je, kako sam priznaje, život koji je po svemu bio više nalik snu nego javi. No, čak i snovi ponekad mogu biti mračni, u što se slavni kreator uvjerio 1987., kada je nakon višemjesečnih glavobolja, koje su postajale neizdrživo bolne, otišao liječniku. Dijagnosticiran mu je dobroćudni tumor na mozgu i visokorizični kirurški zahvat bio je neizbježan.
- Sve dok ste zdravi, mislite da se to podrazumijeva i da se bolesti i strašne dijagnoze dešavaju nekom drugom - objasnio je. - No, kad vam se tako nešto dogodi, shvatite da biste rado i bez razmišljanja dali sve što imate samo da vam nalazi budu uredni. Tek sam u bolesti shvatio prave vrijednosti u životu.
S djecom Dylan, Andrewom i Davidom 1977. u svom domu na Long Islandu
Srećom, sve je dobro završilo, ali trenutak u kojem je shvatio koliko je život krhka stvar zauvijek mu je promijenio neke stavove. Godinu dana nakon oporavka odlučio je osnovati zakladu koja će financirati istraživanja protiv malignih bolesti te pomagati onima koji sami ne bi mogli platiti skupe postupke za liječenje karcinoma. Tako je 2003. dao novac za osnivanje centra za liječenje raka dojke Nina Hyde na Sveučilištu u Georgetownu te inicirao stvaranje još jednog fonda za maligne bolesti, danas vrlo proširenog Pink Pony Funda, koji ima ogranke u 20 zemalja, a prije tri godine financijski je pomogao da se u bolnici Royal Marsden u londonskoj četvrti Chelsea otvori novi odjel za liječenje malignih bolesti.
Za profesionalne domete Ralph Lauren dobio je 1991. priznanje za životno djelo koje mu je dodijelilo Američko udruženje modnih dizajnera. Slavni kreator nije niti pokušao prikriti suze radosnice kad je primao nagradu, ali to nimalo ne čudi: odluku je jednoglasno donijelo troje najutjecajnijih ljudi u američkoj modi toga vremena, Calvin Klein, Donna Karan i Oscar de la Renta.
- Još uvijek se bojim samo jedne jedine stvari: da ću se u jednom trenutku probuditi i shvatiti da sam samo sanjao kako imam najbolju ženu na svijetu, posao koji ne može bi--ti ljepši i djecu koja se još natječu tko će mi napraviti naj--bolji frape - izjavio je nedavno. - Kako onda izgleda san?!
Pa ipak, ni to nije bilo sve: američka strukovna udruga CFDA proglasila ga je 2007. najboljim kreatorom odjeće za muškarce, a 2010. francuski predsjednik Nicolas Sarkozy dodijelio mu je visoko francusko priznanje ‘Legion d’honneur. Na pragu osmog desetljeća Lauren je javnosti odmjereno najavio da se namjerava povući s mjesta predsjednika svoje korporacije iako ne kani posve zapostaviti posao. Kormilo korporacije 2015. preuzeo je Stefan Larsson, a David Lauren primio se marketinškog i online poslovanja, u čemu je - tvrde znalci - pokazao kako je dostojan nasljednik inovativnog oca.
Na svečanosti u Elizejskoj palači u Parizu 2010.: sa suprugom, Karlom Lagerfeldom i tadašnjom glavnom urednicom francuskog Voguea Carine Restoin Roitfeld
Pod njegovom palicom razgranalo se poslovanje preko interneta, ali su organizirane i prve modne revije u najnovijem izdanju - “arhitektonskom outdoor mappingu”, spoju umjetnosti, novih tehnologija i digitalnih inovacija, najprije u New Yorku, pa onda i u Londonu.
- Imao sam prekrasan život i osjećam se kao da me sudbina mazila od prvog dana pa sve do danas - priznaje. - Sve i da mogu, ništa ne bih mijenjao i smatram se sretnikom koji je, ne samo svojom zaslugom, imao sreće da mu je život pružio mogućnost da se u potpunosti izrazi. Osjećam se ispunjeno jer sam uspio uvjeriti svijet da moda koju kreiram zrači tihom elegancijom, a ne razmetljivim sjajem.
U galeriji pogledajte 10 najljepših haljina s crvenog tepiha kuće Ralph Lauren!
Napisala: Vesna Gostimir
