Glumica i kći našeg slavnog pijanista o životu u moskovskom internatu, srušenom snu o baletu i pronalasku sreće:  „Živim lijepim životom, u gradu u kojem sam željela živjeti" 

Neki u Berlin odlaze turistički, kako bi upoznali njegovu bogatu povijest, muzeje, galerije i kazališta, a nekima se njemačka metropola toliko svidi da ondje odluče i ostati. Upravo se to dogodilo zagrebačkoj glumici i redateljici Ani Pogorelić (30), koja je prije nekoliko godina sa svojim dugogodišnjim dečkom Zedom provela tjedan dana u Berlinu. Bilo je to dovoljno da oboje zaključe kako je upravo to grad u kojem žele živjeti. Prije dvije godine želju su i ostvarili, a Ana je ondje nedavno realizirala svoju prvu kazališnu predstavu „The Maids“ („Sluškinje“), prema djelu francuskog dramatičara Jeana Geneta. Nakon berlinskih izvedbi početkom listopada u kazalištu Ballhaus Prinzenalle, predstavu je izvela 18. listopada i pred zagrebačkom publikom u sklopu Malog gornjogradskog festivala.

No tko je zapravo mlada i svestrana umjetnica koja je odlučila graditi karijeru na berlinskoj nezavisnoj kazališnoj sceni? Ana je kći našeg poznatog pijanista Lovre Pogorelića i muzikologinje Nine Pogorelić, producentice PagArtFestivala, pa je odmalena bila okružena glazbom i u njihovoj se kući umjetnost shvaćala ozbiljno. To je značilo mnogo rada, svakodnevnog vježbanja i vrlo malo izgovora za preskakanje obveza.

 „Sjećam se kada mi je tata, dok sam imala pet godina, rekao da se, ako se ozbiljno želim baviti glazbom, klavir vježba i subotom i nedjeljom, i petkom i svetkom, i na Božić i na rođendan. To je bila jedna od najvažnijih lekcija u mojem životu. Ako se nečim kreativnim želiš baviti profesionalno, ne postoji vikend“, prisjeća se Ana, koja je tu radnu disciplinu usvojila i primjenjuje je u svemu što radi. Predano i dosljedno. No iako je voljela glazbu i klavir, njezina prava ljubav bio je balet. Tako je paralelno pohađala glazbenu i baletnu školu, a onda se dogodila njezina prva velika životna prekretnica. S nepunih četrnaest godina spakirala je kofere i otišla u Moskvu, na prestižnu Akademiju Boljšoj teatra, gdje je primljena iz prvog pokušaja. Živjela je u internatu, a tempo školovanja bio je gotovo vojnički, od devet ujutro do sedam navečer, šest dana u tjednu.

 „Bilo je stvarno naporno, ali s druge strane i lijepo. Učila sam ono što sam voljela, a u internatu smo stekli i vrlo široko obrazovanje o umjetnosti, književnosti, povijesti, kulturi, kazalištu, baletu... To je bilo razdoblje kada sam puno čitala, učila jezik i uživala u stečenom znanju. Roditelji bi dolazili kad god su mogli, unajmili bi stan i onda bih kod njih dolazila nedjeljom na ručak. Inače bih nedjelju od umora prespavala“, prisjeća se simpatična Ana svog života u Moskvi. Dodaje i kako joj se, kada se prvi put nakon nekoliko mjeseci vratila u Zagreb na praznike, grad njezina djetinjstva učinio toliko malenim da joj je taj vizualni doživljaj ostao u sjećanju do danas.

 A na pitanje je li u Moskvi mogla biti tipična tinejdžerica koja izlazi, jednostavno kaže da za to nije bilo ni vremena ni snage. Priznaje kako je odmalena bila prilično introvertirana i sramežljiva pa joj izlasci nisu ni nedostajali. Slobodno vrijeme radije je koristila za čitanje i odlaske u Boljšoj teatar, gdje je tijekom tri godine pogledala gotovo sve baletne predstave na repertoaru.

 „Predstave u Boljšoju bile su iz moje tadašnje perspektive nevjerojatno iskustvo, velike, raskošne, jednostavno očaravajuće. Pročitala sam golem broj knjiga i danas mislim da je upravo to bilo jedno od najdragocjenijih iskustava. A nije zanemarivo što sam u školi prvi put bila okružena ljudima sa svih kontinenata, različitih kultura i jezika i već tada mi se svidjela ta multikulturalnost. Tada sam shvatila sam da želim živjeti u takvim međunarodnim sredinama“, kaže Ana.

 No njezine planove o profesionalnoj baletnoj karijeri prekinula je teška ozljeda. Tijekom sata partnerskog plesa kolega ju je nespretno okrenuo, pri čemu je ozlijedila kralježnicu i tri rebra. Uslijedili su zdravstveni problemi i operacija kuka u Njemačkoj, nakon koje se, unatoč nedovoljnom oporavku, pokušala vratiti zahtjevnom školovanju.

„Nakon operacije dva mjeseca bila sam na štakama, a potom sam se vratila u Moskvu, iako još nisam bila potpuno oporavljena. Nisam mogla pratiti zahtjevan program bez odgovarajuće fizikalne terapije. Priznajem da mi je bilo jako teško jer sam se za baletnu karijeru pripremala od pete godine“, prisjeća se.

Akademiju Boljšoj teatra zbog ozljede nije završila, no danas na to razdoblje ne gleda sa žaljenjem.

„Balet i dalje obožavam. Volim ga gledati i proučavati, inspirira me jednako kao odlazak na izložbu ili koncert. Samo što se više njime ne bavim“, kaže Ana.

Nakon povratka u Zagreb nije odmah znala čime se želi baviti. Upisala je francuski jezik te etnologiju i kulturnu antropologiju na Filozofskom fakultetu, a prvi put u životu imala je i dovoljno slobodnog vremena za hobije. Tako je završila u dramskom studiju 'Točka na I na Vrbiku', gdje je upoznala glumca Davora Kovača, koji joj je otkrio jedan novi svijet.

„Na glumu sam krenula bez ikakvih ambicija, jednostavno iz hobija, da ubijem vrijeme, pozornica mi nije bila strana, a  studio je bio i blizu mog fakulteta. Davor je imao izniman pedagoški dar i znao prepoznati potencijal u ljudima. Radili smo predstave i gluma mi se sve više počinjala sviđati. On me i potaknuo da pokušam upisati glumu“, govori Ana.

Na zagrebačku Akademiju dramske umjetnosti pokušala je ući dvaput, ali bez uspjeha. Potom je, na preporuku prijateljice, odlučila okušati sreću u Beogradu, gdje je 2018. primljena iz prvog pokušaja. Iako nikada prije nije bila u Beogradu, grad joj se odmah svidio, a još više način rada na akademiji, gdje su profesori poticali studente da sami osmišljavaju i režiraju scene, razmišljaju o kostimima, scenografiji i cjelokupnom izgledu predstave.

„Nastava je bila kvalitetna i jako su nas poticali da samostalno razmišljamo o svim dijelovima kazališnog procesa. Profesori su nam bili vodilja, ali su nas istodobno učili da sami donosimo kreativne odluke“, objašnjava Ana.

Tijekom studija ostvarila je epizodnu ulogu u seriji „Državni službenik“, a na trećoj godini zaigrala je u predstavi „Svila“, prema romanu Alessandra Baricca, u režiji Filipa Šovagovića. Ideja za predstavu potekla je od njezine majke Nine, a bila je to prva produkcija njihova nezavisnog kazališta, danas poznatog kao Žaba teatar.

Na završnoj godini studija s kolegom Teodorom Vinčićem režirala je „Iluzije“ Ivana Viripajeva, a glazbu je napisala njihova prijateljica, beogradska pijanistica i skladateljica Katarina Ranković, s kojom Ana i danas surađuje. Nakon diplome 2022. vratila se u Zagreb, gdje je nastavila stvarati vlastite predstave. Režirala je i glumila u Ionescovu „Ludilu u dvoje“ te u Williamsovoj „Duodrami“ koje je sama prevela na hrvatski. Umjesto traženja stalnog angažmana u kazalištu, odlučila je biti sama svoj majstor – sama birati tekstove, suradnike i način rada.

„Nije riječ o potrebi za kontrolom u nekom općem smislu. Jednostavno mi je lijepo što mogu ostvariti svoju zamisao od početka do kraja, a ljudi s kojima radim svojim idejama dodatno obogaćuju projekt“, objašnjava umjetnica čije predstave redovito spajaju glazbu, ples i glumu.

Upravo se takvim načinom rada vodila i kada je odlučila postaviti Genetove „Sluškinje“ u Berlinu. Ideju je imala gotovo četiri godine, ali nije željela žuriti. Znala je da predstava mora biti na engleskom jeziku i da u njoj želi spojiti dramsku glumu i suvremeni ples, umjetnosti koje su obilježile njezino školovanje.

„Od početka sam znala da tu predstavu želim napraviti u Berlinu i da osoba s kojom ću raditi mora biti plesač. Željela sam napraviti koreodramu u kojoj riječ i pokret ravnopravno pričaju priču“, govori Ana, koja je za suradnika odabrala suvremenog plesača Aleksandera Zaina, poznanika iz Beograda koji se otprilike u isto vrijeme kad i ona preselio u Berlin. Predstavu je koncipirala tako da u središtu predstave budu dvije žene zarobljene u vlastitoj zavisti i nezadovoljstvu.

„Željela sam se usredotočiti na malog čovjeka, na sluge, ponižene ljude koji zavide svojoj gospodarici, žele imati sve što ona ima, a pritom nesvjesno poprimaju osobine vlastitog mučitelja“, objašnjava.

Probe su svakodnevno održavali u berlinskom Theaterhausu, instituciji koja pruža prostor nezavisnim umjetnicima. Ana je posebno zadovoljna što je u Berlinu, gdje njezin rad još nije poznat široj publici, uspjela pronaći i kazalište spremno prihvatiti njezin projekt.

A kako izgleda njezin život kada ne priprema predstave? Kaže kako je već davno nestala ona introvertirana i zatvorena djevojčica, voli se družiti, izlaziti, kuhati i putovati. Sa svojim dečkom Zedom Alkabanijem, rođenim Sirijcem koji je odrastao i školovao se u Zagrebu, u vezi je osam godina i odlično se nadopunjuju. Počeo joj je pomagati i oko društvenih mreža jer jednostavno spada u one rijetke osobe koja ih ne koriste, ali je svjesna da se u poslu bez njih ne može.

Danas žive u Friedrichshainu, četvrti u nekadašnjem Istočnom Berlinu, a Ana priznaje da joj život ondje iznimno odgovara. Taj dio grada postaje sve zanimljivijim, stekla je prijatelje iz različitih dijelova svijeta i uživa u kulturnoj ponudi grada koji nikada ne spava.

„Berlin svaki dan nudi nešto novo. Možete otići na postpunk koncert, u noćni klub, na izložbu, plesnu ili dramsku predstavu, u restoran, a možete završiti i u baru do pet ujutro, bez obzira na to je li petak ili utorak.  U Berlinu najviše volim što izlaske ne moram planirati unaprijed jer stalno se nešto događa i to na svakom koraku“, govori Ana.

Osim prema Berlinu, s dečkom dijeli ljubav prema putovanjima i glazbi. Zajedno su dva tjedna automobilom obilazili Portugal i kampirali na glazbenim festivalima na kojima su slušali Pixies, Bauhaus i Iggyja Popa. Nedavno su bili u Bukureštu kako bi pogledali nastup američkog komičara Louisa C. K.-a, a usput su posjetili i poznati Drakulin dvorac. Rado bi se vratili i na Tajland, koji im se posebno svidio. Premda obožava rock, klasiku sluša gotovo svakodnevno jer, kaže, to je glazba koja ju iskonski nadahnjuje.

Ana će se u Zagrebu zadržati još mjesec dana, a domaća publika imat će priliku upoznati njezin glumački talent u monodrami „Žlica Steinberg“, koju je prema tekstu britanskog dramatičara Leeja Halla režirao Lawrence Kiru. Predstava je premijerno izvedena u travnju u zagrebačkom Centru mladih Ribnjak i dobila je odlične kritike, a ponovno će je igrati 8. studenoga u Sceni Travno te 18. studenoga u Kulturno-informativnom centru (KIC). Riječ je o dirljivoj, ali na trenutke i duhovitoj priči o autističnoj djevojčici suočenoj s teškom bolešću, koja o ljubavi, vjeri i smislu života progovara na svoj osebujan, iskren način. Posebnu atmosferu predstavi daju arije u izvedbi legendarne operne dive Marije Callas, čijim se heroinama djevojčica divi.

Nakon zagrebačkih izvedbi Ana se vraća u Berlin, koji već smatra svojim drugim domom i u kojem razvija nove kazališne projekte.

„Živim lijepim životom, u gradu u kojem sam željela živjeti. Imam mnogo ideja, razvijam nove projekte, stalno nešto smišljam, radim i nadam se da će sve to zaživjeti jer Berlin nama kreativcima pruža mnogo mogućnosti. Upravo zato želim ostati u Berlinu i sigurna sam da će me grad još puno puta svojim sadržajem iznenaditi. I iskreno se nadam da ću i ja postati maleni dio te kulturne ponude“, zaključuje Ana Pogorelić.