Naša glumica sama je krenula na Camino i u 11 dana prehodala 280 kilometara: "Istovremeno me veselilo i zastrašivalo"

Glumica Dea Presečki (29) u novu kazališnu sezonu ulazi punim tempom. Članica ansambla varaždinskog HNK 16. listopada izlazi pred publiku u prvoj ovosezonskoj premijeri, predstavi „Lovačke priče iz Donje Bavarske“ njemačkog dramatičara Martina Sperra. Usto igra u još devet aktualnih predstava svojeg matičnog kazališta, radi kao asistentica na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, a snimila je i prvu sezonu serije „IQ 160“ za RTL. No u novu radnu godinu vratila se nakon ljeta koje će pamtiti po sasvim drukčijem iskustvu – svom prvom Caminu.

Umjesto odmora uz more i na plaži, sama je krenula na portugalsku oceansku rutu od Porta do Santiaga de Compostele, dugu oko 280 kilometara, koju je prehodala u jedanaest dana. Odluka nije bila rezultat dugog planiranja – od trenutka kada je ozbiljnije počela razmišljati o Caminu do kupnje avionske karte prošla su samo dva dana.

 "Imam osjećaj da je ta ideja podsvjesno dugo bujala u meni dok nisam osjetila da je pravi trenutak. Znala sam da Camino postoji, ali nisam bila fiksirana na to da sigurno želim jednom tamo otići. Jedno sam se jutro probudila i počela istraživati i čitati članke, a nakon dva dana kupila sam avionsku kartu i počela planirati svoj put. Istovremeno me veselilo i zastrašivalo to što sam se odlučila sama otisnuti u nešto potpuno nepoznato i novo. Odlučnost i, mogu reći, tvrdoglavost držale su me do samog dana leta za Porto. Osjetila sam da je to nešto što mi u tom trenutku treba, bilo na spiritualnoj, mentalnoj ili osobnoj razini. I to mi je bila jedna od boljih odluka koje sam donijela", priča Dea.

Tijekom jedanaest dana upoznavala je nove ljude i mjesta, slušala njihove priče, ali i provodila mnogo vremena sama sa svojim mislima, emocijama i vlastitim ograničenjima. Emocije su je sustigle tek na cilju, pred katedralom u Santiagu.

"Teško mi je artikulirati kako sam se tada osjećala, ali taj spoj emocija i pročišćenja još nisam doživjela. Svakako imam veliku potrebu jednog dana otići ponovno, ali ovaj put na drugu, dužu rutu", govori glumica.

No put nije prošao bez problema. Već nakon tri dana tempo koji si je zadala doveo je do ozljede, a upravo ju je to prisililo da promijeni pristup i prihvati da na takvom putovanju ne može baš sve držati pod kontrolom.

"Toliko toga se dogodi na Caminu da neke stvari nije moguće isplanirati unaprijed. Naučila sam stati, prepustiti se putovanju i živjeti u trenutku. Kako kažu: „Camino provides“. U pravom trenutku naiđeš na prave ljude, spremne pomoći, hodati s tobom i gurati te naprijed svojim društvom, pozitivom i hrabrošću. Kad to doživiš, imaš osjećaj da nosiš svijet na rukama", kaže. 

A njezin je Camino imao i humanitarnu dimenziju jer je putem prikupljala donacije za udrugu Mali zmaj, koja pomaže djeci iz obitelji slabijeg imovinskog statusa. Podrška koju je putem dobivala od obitelji i prijatelja, ali i ljudi koje nikada nije upoznala, davala joj je dodatnu motivaciju u težim trenucima.

"Zbog njih ovaj moj, naizgled samostalni put nije bio tako samotan. Dirnulo me koliko se ljudi aktiviralo i podržalo rad udruge i to mi je bila jedna od najljepših stvari mog putovanja. Svaka poruka ili poziv dali bi mi još snage da ne odustanem", priča.

Dok je ona iskušavala svoje fizičke i psihičke granice, kod kuće ju je čekala ljubimica, engleska buldogica Berta.

"Povela bih i nju, ali ona je više pas za spavanje i maženje nego za bilo koju vrstu rekreacije pa je uživala kod prijateljice Petre i na zagorskim bregima kod mojih roditelja. Ona je imala svoj Camino", smije se. Dea je, za razliku od svoje ljubimice, odmalena sportski tip. Trenirala je rukomet, igrala košarku, plivala i planinarila, a nedavno je počela trčati u AK Sljeme. Trčanje joj je, kaže, donijelo i odmak od užurbanosti i stresa, a jednom je bez posebnog plana iz Krapine otrčala do slovenske granice i natrag te tako odradila svoj prvi spontani polumaraton.

"Fizička aktivnost meni je nužno bitna. Čim mi pati taj aspekt života, pati mi i kvaliteta posla i produktivnost. Zato se i kad sam najumornija trudim zadovoljiti svoju normu aktivnosti", priča glumica, koja tvrdi da joj je upravo Camino dao mir i snagu da s lakoćom uplovi u novu kazališnu sezonu.

A ona je za nju počela intenzivno. U „Lovačkim pričama iz Donje Bavarske“ pripala joj je uloga Tonke, mlade djevojke iz nižeg društvenog sloja koja i sama osjeća osudu sredine kojoj želi pripadati. Radnja predstave smještena je u bavarsko selo 1948., neposredno nakon Drugog svjetskog rata, u zajednicu koja se okreće protiv onih koji se ne uklapaju u njezina pravila.

U varaždinskom HNK-u je četiri godine, a danas igra u deset aktualnih predstava. Upravo joj raznolikost repertoara omogućuje da se iz sezone u sezonu okušava u potpuno različitim glumačkim zadacima.

Uz kazalište i dalje radi kao asistentica na Akademiji dramske umjetnosti, a rad sa studentima pruža joj drukčiji pogled na profesiju. Iako je i sama još mlada glumica, upravo joj je bliskost sa studentskim iskustvom jedna od prednosti.