Duško Ćurlić o zagrebačkoj mladosti, snovima, kćerima i ljubavi sa suprugom Adelom: "Trudio sam se, učio pjesme napamet..."

Kakav je osjećaj nakon 20 godina od prvog 'Plesa sa zvijezdama' na HRT-u, opet s kolegicom Barbarom Kolar voditi najglamurozniji show?

– Prije svega, osjećam zahvalnost, da dvaput u karijeri dobiješ takvu priliku. Osam sezona radili smo 'Ples', bio je definitivno najgledaniji program i dobio čudo nagrada. Onda je naprasno otišao s ekrana i eto nas 20 godina od prve emisije opet na početku. Ponovno učim korake, srećom voditeljske, a ne plesne. (smijeh)

Barbara i vi ste jedan od najomiljenijih voditeljskih parova, puno ste toga radili zajedno. Poznajete li se već toliko dobro da biste gotovo i bez puno pripreme mogli odraditi javljanje uživo?

– Mnogo puta smo bili u takvim situacijama, prošli čudo toga u ovom našem televizijskom i radijskom putu. Priznajem, štreber sam i mislim da su dobra priprema i dobra proba temelj svakog posla. Dodaj tome još malo respekta prema publici i sebi samom, i to je otprilike odgovor. Ali da, s Barbarom bih pristao na svaki izazov voditeljskog posla.

Pod kojim uvjetima biste obuli lakirane cipele i upustili se u utrku za show za najbolji plesni par?

– Pod uvjetom da me pošalju na dvije godine na manje poznate otoke dalekih tirkiznih mora i da tamo imam vrhunsku poduku. Uz to da mogu spavati dokle hoću i plivati i maštati i sve tako to. Ma šalim se, teško bih se odlučio, ali poštujem svakoga tko ima hrabrost izaći toliko iz svoje zone komfora.

Kako vam inače leži ples? Koje ste korake dosad dobro savladali?

– Ma ide samo tako. Budući da sam visok, crn i mršav, s tamnozeleno-tirkiznim očima, preferiram latino plesove. Što veći mrak, a i koja zdravica više, to bolje plešem... Ma znam nešto malo valcera i osnovnih koraka još ponekog plesa, i to je moj 'plesni put'.

Kakav ste bili klinac? Čega se iz odrastanja najradije sjećate?

– Snova, mašte, bezbrižnosti. Drugačija su bila vremena odrastanja moje generacije i danas. Često pomislim da smo još dobro svi i ispali kako smo bili blesavi i koje smo savjete i pravila morali poštivati. Ipak, nismo se dali samo tako, iako karte često nisu bile 'pošteno' podijeljene. Ali to je 'gospodin Život' i nitko nije obećao da će biti lagan. No, dobro je, tu smo i sve je valjda moralo biti kako je, iako je ponekad izgledalo kao da nema neke realne nade. Nađe čovjek nekako svoje mjesto.

Koje su vam bile dječačke ljubavi?

– Znate, nije baš bilo nešto puno igračaka ni tehnologije pa je mašta bila nepregledan prostor snova. Vatrogasac, vozač tramvaja s onom polugom koja ide u krug, pilot, glumac… Sve sam to htio biti.

Je li voditeljstvo pronašlo vas ili vi njega?

– Nekako se poklopilo. Tri puta sam bio na glumačkoj Akademiji u užem izboru, pao sva tri puta, bio u depri, otišao na audiciju na radio, tadašnji 101, kasnije na audiciju na televiziju i malo-pomalo gradio neki svoj put, neku svoju karijeru. Učio sam i na greškama i na pogocima. I jedno i drugo me formiralo i nešto naučilo. Doduše, još učim…

A studentski dani?

– Studirao sam političke znanosti u mom rodnom Zagrebu, diplomirao sam na dva smjera, ne zato što me previše zanimalo, nego mi bilo žao mojih doma. Njima je bilo važno da napravim taj korak i ja sam ga napravio. Poslije sam shvatio koliku sam im radost time napravio, a i koliko sam sebi ipak i formalno nešto dokazao.

Po kakvim izlascima i veselju pamtite Zagreb iz mladosti?

– Pamtim ga po slobodi, puno učenja o životu na najsiroviji način, puno smijeha i pokojoj suzi jer si zeznuo. Imao sam sjajnu ekipu iz Križanićeve gimnazije u koju sam išao (Cezakum), pa ekipu iz ZKM-a, gdje smo još kao djeca počeli glumiti. Nije bilo novca, ali za kartu za Kulušić ili gdje već, nekako si zaradio.  Onda vikend, čekanje noćnog tramvaja na Glavnom, miris onog bureka koji je tamo nekada bio, a nemaš novca za njega, pa onda sretneš ekipu i skucka se nekako za još malo produžiti noć. Možda je žal za mladosti, ali lijepa vremena. Zbilja lijepa.

Čega se prvo sjetite kad ste se upoznali sa suprugom Adelom? Kad ste znali da je ona ta?

– A to vam je onaj tren. Ne možete to opisati. Potpuno drugačiji tren nego što je današnje vrijeme i to je u redu. To vam je onaj pogled koji traje trenutak dulje, poluosmijeh, vožnje noćnim tramvajem, svašta nešto. Trudio sam se, učio pjesme napamet, i svašta nešto i eto… Tu smo.

Imate dvije kćeri, Karlu i Elu. Što su Karla i Ela naslijedile od vas, a što od mame? U kojoj više prepoznajete sebe?

– Ma imaju svoje svjetove i to je odlično. Traže neke svoje puteve i grade svoje živote, i to je super. Srećom, na mamu su po mnogo toga, od fizičke ljepote pa nadalje, a na mene tvrdoglave i nekad idu glavom kroz zid… Bitno da slijede svoje snove bez obzira na sve.

Jeste li popustljiv tata?

– Ako njih pitate, reći će da nisam, a ja si nekako mislim da baš jesam. Valjda je istina u sredini. Neizmjerno se volimo i podrška smo si kad treba i kad naslućujemo da treba, i mislim da je to najvažnije.

Što Adela i vi nastojite Karli i Eli usaditi kao kompas za život?

– Zajedno im pokušavamo dati osjećaj da uvijek postoji to sigurno mjesto na kojem svaka briga ili prepreka dobiju drugu dimenziju. Da znaju da smo tu jedni za druge.

Imate li još uvijek tremu prije javljanja uživo?

– Uvijek. Kada je ne bude, te treme, onda je vrijeme prestati raditi ovaj posao. Trema je i poštovanje prema publici, poslu i samome sebi. Odgovornost. Trema je dobro gorivo i dobar suputnik koji te uvijek podsjeti da besmisleno ne poletiš.

Kako čuvate glas ili što vam ga najbrže dovede u formu kad ste prehlađeni?

– Spavanje, odmaranje, kad si u prehladi izbjegavati nepotrebno naprezanje. Ali san i mir definitivno su pravi i prirodni lijek.

Kako danas brinete o svojem zdravlju kroz hranu i sport?

– Slabo, iskreno, ali što sam stariji, te mi stvari postaju važne, uz prirodu i mir.

Imate li neki porok, onako za dušu?

– Prestao sam pušiti prije godinu dana pa sam ponosan. Baš ono ponosan.

A skriveni talent ili hobi za koji javnost ne zna?

– Ma nema, nešto malo ljubavi prema tenisu i tako to. Više su to uobičajeni ventili koje svi imamo i trebamo.

Preko čega ljudima teško prelazite?

– Svjesne gluposti i inzistiranja na njoj. Svi falimo, svi zeznemo, nema savršenoga, ali, brate, priznaj i ajmo dalje. Zaobilazim takve ljude, nemam vremena za njih.

Što trenutačno čitate ili ste nedavno dobro pročitali?

– Nekoliko mi je knjiga trenutačno kraj uzglavlja, od biografije do skandinavskih krimića pa do Arsenizama. Fenomenalna knjiga koja ti cinizmom i sarkazmom olakša ove ponekad nadrealne dane oko nas.

Što najviše svira u vašem automobilu?

– Lokalne stanice. Kako puno putujem, obožavam slušati lokalne radiostanice. Radio je čudo od medija i još uvijek ima onu iskrenost i nevjerojatan šarm.

Zaplačete li na emotivne filmove?

– Nekad sam znao, ali nisam već dugo, iskreno. Sve više sam u svijetu knjiga i tog svemira koji nađeš tamo. Kad čitaš, onda si i režiser i glumac i scenograf i sve. Fenomenalan svijet slobode.

Koje osobine kod ljudi najviše volite?

– Da su svoji, radoznali i da ne pobjegnu pred prvom nevoljom. Jer život nije samo ono lijepo, već 'šaka suza, vruća smija, ća je život vengo fantažija.'

Kojom se filozofijom vodite?

– Nema filozofije, ima iskustvo i ono što si ponio od doma u život. Dodaš četiri čarobne riječi (hvala, molim, izvoli, oprosti), a s vremena na vrijeme i onu petu čarobnu koja nije za novine, ali nekad je zaista treba nekim neotesanim ljudima isporučiti u najčišćem obliku… I to je to otprilike.

Što vas najbrže može nasmijati?

– Moji bedasti prijatelji. Ovo 'bedasti' govorim s najvećom ljubavi. I sad imaju živaca i ideje kako najobičnije pretvoriti u najpomaknutije.

Iako ste televizijska zvijezda, nemate taj gard. Kako uopće gledate na pojam zvijezde?

– Ma kad imaš tu sreću upoznati ljude kao što su bili Oliver, Ćiro, Gabi i još neki, onda te sram svaki put kad si bedak glumio neku veličinu. Halooo, dođe ti da sam sebi daš šamar. Ali valjda je i to dio puta i sazrijevanja u poslu, a i životu. Imao sam sreću biti blizu najvećima, a ujedno i najjednostavnijim ljudima.

Kako izgleda vaš idealan dan?

– Volim kad se posloži pa posao bude još jedan izazov i nešto što te iskreno veseli, a onda daleko od svjetla pozornice mir i ljudi s kojima ti je gušt provoditi vrijeme. Sve više bježim u prirodu i tišinu. Rekao bi Zvonko Bogdan: "A ja ću negdje gledat u daljinu i sve više tražiti tišinu.” E, to je taj osjećaj.

Kada biste mogli birati kako će izgledati vaša mirovina, gdje se vidite? Uz more, s knjigom u ruci, na putovanjima?

– Kombinacija svega što ste naveli, ali definitivno mora biti uključena priroda i dragi ljudi s kojima i besmisleno ima smisla.

I za kraj, kada biste danas mogli poslati poruku mlađem Dušku, onom klincu koji je tek sanjao o tome što će biti kad odraste, što biste mu poručili?

– Nisi se trebao toliko brinuti. Život uvijek posloži stvari ovako ili onako, a tvoje je da sanjaš i da želiš, i da si svjestan ovog putovanja.