Glumac i  HRT-ov voditelj o podršci obitelji, bolesti zbog koje su se raspali na komadiće i pomoći koju je potražio: "To ne smije biti tabu tema"

Šaljivdžija, emotivac i veliki radoholičar, to sam vam ja i stvarno jako volim život. Ponekad, kad idem spavati, uhvatim se kako razmišljam: ‘Bože, sad ću nekoliko sati potrošiti na spavanje, a mogao sam još nešto napraviti.’ Znam da to možda ne zvuči pretjerano zdravo, ali postoje dani kada jedva čekam otvoriti oči samo da nastavim tamo gdje sam jučer stao. Volim taj ritam, kad se nešto događa i mislim da život stvarno živim 24/7", započinje svoju priču diplomirani glumac i voditelj HRT-a Miro Čabraja (32).

Pred kamerama i na pozornici prilagođava se formatu, situaciji, ljudima oko sebe i onome što se od njega očekuje, no kad se kamere ugase, zapravo je potpuno spontan. Ljudi zbog televizije ili društvenih mreža ponekad stvore, kako kaže, neku svoju sliku o njemu, a onda ga sretnu na ulici i shvate da je prilično opušten lik.

"Nemam privatnu verziju sebe koju skrivam. U svoja četiri zida možda sam još spontaniji, emotivniji i glasniji. Volim ljude, volim raditi, smijati se i, koliko god zvučalo kao klišej, stvarno pokušavam živjeti punim plućima. Jer imam osjećaj da život prebrzo prolazi da bismo ga živjeli na pola", smatra Miro, koji je ovih dana premijerno izveo svoju novu predstavu "Sve je to u vašoj glavi" i oduševio publiku u zagrebačkom kazalištu KNAP, prvu nakon velikog kazališnog hita "Vojni rok".

"Nakon ‘Vojnog roka’ nije bilo lako pripremati nešto novo. Sve što radim, radim s istom strašću, ljubavlju i ogromnom količinom energije, ali moram priznati da sam i ovoga puta osjećao veliku tremu. Valjda s uspjehom dođe i odgovornost da svaki sljedeći projekt mora opravdati sve ono što ste mi dosad pružili", pojašnjava.

Mirina priča s glumom počela je u djetinjstvu, u Dramskom studiju Zagrebačkog kazališta mladih. Išao je na Lidrano, a gluma je bila jedan od brojnih hobija koje je kao klinac isprobao. "Kad kažem brojnih, stvarno to mislim. Trenirao sam nogomet, plesao rock'n'roll, suvremeni ples, hip-hop, išao na fotografske grupe. Pokušavao sam pronaći mjesto na kojem se osjećam potpuno svojim. I na kraju sam ga pronašao u glumi", zaključuje Miro.

Veliku zaslugu za to imaju i pedagozi ZKM-a koji su mu glumu približili na način zbog kojeg ju je zavolio. Ipak, dugo ju je doživljavao samo kao hobi, bio je uvjeren da će postati arhitekt pa je i upisao srednju arhitektonsku školu.

"Već sam u prvom razredu shvatio da smo arhitektura i ja loš spoj. Jedino čemu sam se veselio bilo je crtanje. Školu sam završio, ali sam do tada već znao da je Akademija moj sljedeći korak", otkriva.

U voditeljskoj ulozi našao se potpuno slučajno, prije četiri godine, nakon što je dobio ponudu da snima svoju emisiju, "Špicu". "Drago mi je što je to moja autorska ideja i što su mi na HRT-u ukazali povjerenje te dali priliku da je razvijam na svoj način", ističe Miro.

Tri sezone su proletjele i sam ne vjeruje da se emitira već četvrta sezona, a subotnje jutro na zagrebačkoj špici postalo je sastavni dio Mirina života. "Petkom se više ne izlazi, naučio sam tu lekciju“, smije se. "Subota je rezervirana za Špicu, goste, publiku i taj neki kaos koji volim."

Kroz emisiju je prošlo zvijezda, ali jedno gostovanje mu je ostalo posebno urezano u sjećanje, jedne kišne subote. Upravo tog dana gost mu je bio Željko Bebek sa suprugom i djecom. "Cijela obitelj ostavila je na mene prekrasan dojam. Toliko su neposredni, topli i normalni da se naš odnos nije završio gašenjem kamera. Nastavili smo se družiti i privatno, dolaze na moje predstave. Takve stvari mi puno znače“, priznaje Miro.

Što mu je draže, gluma ili voditeljski posao, teško mu je reći, ali ipak, gluma je njegova prva ljubav.

"Kad jednom stanete pred publiku i uspijete iz ljudi izvući smijeh, suzu, nelagodu, sreću, shvatite da nama glumcima te daske zaista znače život. Taj osjećaj je teško usporediti s bilo čime", opisuje.

Voditeljski posao na to se prirodno nadovezao. Na Akademiji je naučio sve o govoru, glasu, fonetici, pokretu, odnosu prema kameri, o svemu što  koristi pred kamerama. "Ponekad mi je čak čudno sve to nazivati poslom. Imam osjećaj da se bavim hobijima, a netko me odlučio za njih platiti. To je poprilično dobra kombinacija", smije se Miro.

A tu je i pjevanje, najnovija zanimacija kojoj se nedavno odlučio posvetiti i pitanje je dana kada ćemo ugledati njegov prvi glazbeni spot i čuti pjesmu.

"Premijerno vam otkrivam da sam prije godinu dana u Kolumbiji snimio pjesmu, napravili smo i spot koji mi je stvarno poseban. Još uvijek ga nisam objavio. U međuvremenu mi se dogodilo toliko drugih projekata i lijepih stvari da jednostavno nisam osjetio pravi trenutak za to. Ali pjesma je tu, čeka svojih pet minuta i vjerujem da će ih vrlo skoro dočekati", otkriva Miro ekskluzivno.

U poduzetničke se vode bacio hrabro i relativno mlad, kada je s 21 godinom pokrenuo vlastito kazalište "La La Land" i počeo se baviti produkcijom predstava. Ove godine obilježava deset godina karijere i kada pogleda unatrag, otvaranje vlastite firme bila je jedna od najboljih odluka koje je donio. "Bilo je strahova, pogrešaka, trenutaka u kojima nisam imao pojma što radim, ali upravo su me oni najviše naučili. Danas osjećam zahvalnost i budim se s mišlju da radim ono što volim", govori Miro.

Ono što mu je važnije, zapravo najvažnije u životu je obitelj. Odrastao je u Rudešu, živio s roditeljima, bratom i sestrom, pohađao tamošnju osnovnu školu i djetinjstvo pamti po najljepšim uspomenama.

"Danas živim sam, ali jako sam vezan uz obitelj i trudim se svaki slobodan trenutak provesti s njima. S godinama sve više postajem svjestan koliko je to vrijeme dragocjeno", naglašava i dodaje da pripada onoj generaciji djece koja se igrala u blatu, penjala po drveću, krala susjedima šljive i kući se vraćala tek kad bi ih roditelji počeli dozivati.

"Nismo razmišljali gdje ćemo pasti, koliko ćemo se zaprljati ni imamo li signal na mobitelu jer ih nismo imali, pa smo morali biti kreativni", prisjeća se.

Najveća podrška u životu mu je mama Kata. Pomagala mu je odmalena da pronađe svoj put, čak i onda kada možda nije potpuno razumjela što njezin sin želi. "Sljedeće godine napunit će 60 godina i gledam je nekim drugim očima nego prije. Danas bolje razumijem svoje roditelje i shvaćam da su, prije nego što su postali naši mama i tata, i oni bili ljudi sa željama, strahovima, problemima i snovima. Generacija naših roditelja prošla je rat, neimaštinu, teške situacije, a život ih ni poslije nije uvijek mazio. I kada vidim s koliko snage moja mama prolazi kroz sve, mogu samo reći – žena je zmaj! Ona mi je uzor, prije svega kao čovjek. Od nje sam naučio kako izgleda podrška koja ništa ne traži zauzvrat i bezuvjetna ljubav", govori Miro.

Posljednjih godina trude se stvoriti što više zajedničkih uspomena pa ju je prošle godine za rođendan prvi put odveo u Rim. Bilo im je to jedno od prvih većih putovanja, a ove su godine nastavili tradiciju i proveli sedam prekrasnih dana u Egiptu.

Obitelj je još više počeo cijeniti nakon što su se suočili s bolešću koja mu je u potpunosti promijenila perspektivu jer je tek tada shvatio što znači težak period.

"Ne bih previše ulazio u detalje jer to nije samo moja priča, ali mogu reći da smo se u jednom trenutku raspali na komadiće. A onda se dogodio jedan paradoks – ono što nas je gotovo slomilo povezalo nas je više nego ikada prije. Shvatio sam što znači ona stara uzrečica ‘u svakom zlu neko dobro’. Ne zato što u bolesti ili teškim trenucima treba tražiti nešto lijepo, nego zato što shvatite što vam je zaista važno. Mi smo se kao obitelj nevjerojatno zbližili", otkriva glumac.

U teškim vremenima uz njega su bili i najbliži prijatelji. "Imam sreću što postoje ljudi koji su uz mene bez da ih zovem. I trudim se biti isti takav prijatelj njima", ističe.

Miro je veliki radoholičar i uživa u tome, ali kada završi s nekim projektom, ima svoj način nagrađivanja – spakira kofer i ode na put, primjerice u London, grad koji je među posljednjima posjetio.

"Putovanja su mi najveći reset. Ovog ljeta dva puta sam bio u Egiptu, zatim u Dominikanskoj Republici, na Zanzibaru i u Dubaiju. Volim na nekoliko dana promijeniti sve od ljudi, jezika, hrane do klime i pogleda kroz prozor. Tada se najbolje isključim", priznaje.

Kad je u Zagrebu i ne radi, njegovi su rituali jednostavni. Voli sjesti na kavu, popiti sok, družiti se s prijateljima i jednostavno ne imati plan.

"Nemam vremena za hobije jer sam ih pretvorio u posao. Ali na posljednjem putovanju u Dominikansku Republiku ponovno sam jahao i zaljubio se u taj osjećaj. Ozbiljno razmišljam da krenem na jahanje i u Zagrebu", govori Miro.

Živi u samom centru Zagreba, u blizini Petrove crkve, ali nije kućni tip i u stanu provodi malo vremena. "Imam viška energije i prirodnije mi je biti među prijateljima, obitelji, na poslu, u kazalištu ili u gradu", otkriva. "Bez problema bih mogao imati cimere jer me veći dio dana uopće ne bi vidjeli. Ali s druge strane, jako cijenim samostalnost i svoj prostor."

Svoju srodnu dušu još nije pronašao. Posljednjih nekoliko godina solira i to nije nešto čime bi se posebno pohvalio. Krivca za to pronalazi u životnom tempu i obavezama. "Možda nisam ostavio previše prostora da mi se ljubav dogodi. Ali vjerujem da će se i to promijeniti. Kada se dogodi, definitivno se neću buniti", smije se Miro.

Više od bilo čega mogu ga osvojiti podrška i razumijevanje. Miro nema radno vrijeme od osam do četiri, vikendi mu često nisu slobodni, danas može biti na probi u Zagrebu, sutra igrati predstavu na drugom kraju Hrvatske, a prekosutra otputovati. "Zato mi treba netko tko neće pokušavati usporiti moj život, nego će razumjeti zašto ga živim ovako", naglašava.

No u ljubav na prvi pogled apsolutno vjeruje. Dogodila mu se jednom u životu i zato zna da postoji. "Je li takva ljubav rezervirana samo za jedanput ili život ipak daje reprizu, stvarno ne znam. Nadam se ovom drugom! Ako se dogodi ponovno, obećavam da ću vam javiti", govori Miro sa smiješkom.

Sebe ne doživljava kao slavnu osobu, normalno mu je da ga ljudi zaustavljaju na ulici, žele razgovarati, fotografirati se ili mu ispričati što misle o nekoj predstavi ili emisiji. "To je dio moje svakodnevice i zasad mi je lijepo. Dokle god mi prilaze s dobrom namjerom, neće mi biti problem stati, popričati ili napraviti fotografiju", kaže Miro.

Negativne kritike i komentare mržnje ne izjednačava, no susreće se s oboma. "Kritiku ću pročitati, poslušati, razmisliti o njoj i, ako u njoj ima nešto što me može učiniti boljim, prihvatiti je. Mržnja je nešto drugo. S njome se susreće gotovo svatko tko je izložen na društvenim mrežama. Ja sam aktivan osam godina i valjda sam s vremenom razvio određenu otpornost. Kritika me može natjerati da se preispitam, ali komentar mržnje više nema tu moć", priznaje Miro.

Ono čemu daje više pažnje su lijepe poruke, trudi se odgovoriti na što više njih i drago mu je što je stvorio šaroliku publiku. "Javljaju mi se djeca, tinejdžeri, njihovi roditelji, ali i ljudi starijih generacija", otkriva.

Izgled mu je važan, brine o sebi, a najbolja potvrda da to radi dobro su mu komentari da izgleda deset godina mlađe. "Nisam osoba koja svaki tjedan ide na tretmane lica i tijela, ali ih prakticiram i u tome ne vidim ništa neobično. Mislim da smo konačno došli u vrijeme kada briga muškarca o vlastitom izgledu više ne bi trebala biti nikakav tabu. Ali koliko god vodim računa o onome što se vidi izvana, shvatio sam da mi je puno važnije voditi računa o onome što nitko ne vidi", priznaje Miro.

U određenim životnim razdobljima, kada je osjetio da mu je to potrebno, išao je psihologu. U jednom je periodu godinu dana redovito radio s njim na određenim temama koje je želio razriješiti. I to mu je drago.

"O tome govorim otvoreno jer ne razumijem zašto bi odlazak psihologu, pa ako je potrebno i psihijatru, danas isto trebao biti tabu. Ako nas boli zub, idemo stomatologu. Ako shvatimo da neke stvari u svojoj glavi više ne možemo ili ne želimo rješavati sami, zašto ne bismo razgovarali s osobom koja je školovana upravo za to?", pita se Miro.

Na poslovnom planu mu se trenutačno događa toliko toga da ni sam ne zna što bi prvo izdvojio. Na turneji je s predstavom "Vojni rok", koja je postigla uspjeh o kojem nije mogao ni sanjati. U nepunih šest mjeseci pogledalo ju je više od 18 tisuća ljudi. "Kada nešto što je u početku postojalo samo kao ideja i sad puni dvorane diljem Hrvatske, to je osjećaj koji je teško opisati", priznaje.

Izveo je i premijeru nove predstave, a kakvi su mu planovi za budućnost? Definitivno se vidi u Hrvatskoj. Želi vidjeti još pola svijeta, ali ovdje živjeti i stvarati. Postoji jedan veliki san na kojem radi, a to je otvorenje prostora privatnog kazališta.

"Želim stvoriti prostor u koji će ljudi dolaziti po smijeh, dobru glazbu, kvalitetne predstave i osjećaj zbog kojeg barem na sat ili dva zaborave sve što ih čeka vani. Neću još sve otkrivati, ali ako sve bude išlo prema planu, na taj trenutak nećemo čekati predugo", najavljuje Miro.

Kada se osvrne unatrag, ne bi ništa mijenjao. "Ne govorim to zato što mislim da sam uvijek donosio dobre odluke, daleko od toga. Pogriješio sam puno puta, vjerovao pogrešnim ljudima, prolazio situacije koje si sigurno ne bih ponovno poželio. Ali sve su me, na ovaj ili onaj način, dovele do mjesta na kojem sam danas. Zahvalan sam i na lijepim i na ružnim iskustvima. Lijepa mi daju uspomene, a ružna uglavnom lekcije. I koliko god ih u trenutku ne želimo, upravo nas te lekcije često čine mudrijima, zrelijima i spremnijima za ono što dolazi poslije", zaključuje Miro.