Leo Bilman o tati Davoru:  "Fascinira me kako zna biti autoritativan kada je potrebno, a istovremeno opušten, duhovit i pristupačan"

DAVOR BILMAN

Postoje datumi koji čovjeku zauvijek ostanu urezani u sjećanje. Za mene je jedan od njih 14. ožujka 2000. godine, dan kada je rođen moj sin Leo. Ironično, ali i simbolično, njegov dolazak na svijet nisam dočekao uz suprugu u rodilištu, nego tijekom služenja vojnog roka u Samoboru. Taj dan sigurno pamte i kolege u vojarni jer sam bio izrazito veseo i nasmijan, što kao razvodnik inače nisam bio. Bio sam mlad otac, ispunjen ponosom, uzbuđenjem i nestrpljenjem da upoznam dječaka koji će mi promijeniti život. Od prvih dana bilo je jasno da Leo nije dijete koje će mirno sjediti na jednom mjestu. Bio je živahan, znatiželjan i neiscrpan izvor energije. Svaki dan s njim donosio je novu pustolovinu. U kući nikada nije bilo dosadno. Sve ga je zanimalo, sve je želio istražiti, a njegov zarazni entuzijazam često je i mene vraćao u vlastito djetinjstvo.

Sjećam se da sam se od ranih dana šalio s njim kako će biti nogometaš i već maštao koji automobil će kupiti tati kada bude imao puno novaca kao poznati nogometaš. To je nekako logično jer smo živjeli tik do stadiona u Maksimiru, pa je nogomet bio sveprisutan. Naravno, kako to obično biva, život ti brzo pokaže jesu li tvoji planovi realnost ili samo mašta. Već nakon prvog treninga vratio se razočaran jer ga je netko na treningu napucao loptom, a njemu se to nije svidjelo.

Kako je Leo rastao, tako su i naši zajednički interesi dobivali nove oblike. Jedna od stvari koja nas je povezivala bile su videoigre. Kao i mnogi očevi, isprva sam mislio da ću sina naučiti ponešto o igrama. Međutim, vrlo brzo su se uloge zamijenile. On je učio brže, reagirao brže i pobjeđivao češće, a kako ni jedan ni drugi nismo voljeli gubiti, često se događalo da igranje nema kraja, jer je onaj koji je izgubio uvijek rekao: "Hoćemo još jednu?" Ipak, ti sati provedeni uz konzolu nikada nisu bili samo igra. Bili su prilika za druženje, smijeh, prijateljsko nadmetanje i razgovore koji su često trajali dugo nakon što bi se ekran ugasio. Danas, kada se prisjećam tih trenutaka, shvaćam da su upravo ti jednostavni dani stvorili neka od naših najljepših zajedničkih sjećanja. Jednako uzbudljivi bili su i naši odlasci na skijanje. Na snijegu sam imao priliku gledati kako od nesigurnih prvih zavoja postaje sve sigurniji i samostalniji. Svaka nova staza bila je mali izazov, a svaki uspješno odrađen spust razlog za ponos. Ta zajednička putovanja naučila su nas kako funkcionirati kao tim, pomagati jedan drugome i uživati u trenucima kada se odmaknemo od svakodnevnih obaveza.

Kada je Leo imao 10 godina, zbog razvoda od njegove mame, više nismo svaki dan dijelili istu adresu, pa se vrijeme za naša zajednička druženja prorijedilo. Osim kraćih vikend druženja, obavezno smo zajedno išli na zimski i ljetni 'tata-sin' odmor. Ljetni odmor najčešće smo provodili na Lošinju, pa taj otok zauzima posebno mjesto u našoj obiteljskoj priči. Tamo je vrijeme uvijek prolazilo sporije, a razgovori su bili duži i iskreniji. Šetnje uz more, vožnje biciklom, ribarski molovi i miris borova postali su dio našeg zajedničkog identiteta. Lošinj nije bio samo destinacija za odmor, nego mjesto na kojem smo gradili odnos oca i sina. Ako postoji mjesto gdje se najbolje vidjela njegova natjecateljska priroda, onda je to karting staza. Obožavali smo utrke. Tamo nije bilo popusta zbog rodbinskih veza. Kad bismo spustili vizir na kacigi, postajali bismo ravnopravni suparnici. Naravno, brzo je postajalo sve teže ostati ispred njega. Njegova brzina, refleksi i želja za pobjedom često su bili jači od mog iskustva. No, upravo su ti trenuci bili posebni. Gledati vlastito dijete kako napreduje i postaje bolje od tebe jedan je od najljepših osjećaja koje roditelj može doživjeti.

Danas me posebno veseli što nas povezuje i posao. Leo se bavi snimanjem i produkcijom videa, područjem u kojem je pronašao vlastiti profesionalni put, a kroz zajedničke projekte dobio sam priliku upoznati ga i iz jedne sasvim nove perspektive. Kao roditelj često mislite da svoju djecu poznajete najbolje, a onda vas iznenade svojim talentom, kreativnošću i profesionalnošću. Upravo se to dogodilo meni. Danas ne dijelimo samo uspomene iz djetinjstva, nego i ideje, poslovne izazove i kreativne procese. To je možda najljepši nastavak odnosa koji smo gradili godinama. Naravno, obzirom na moj posao poslovnog savjetnika i soft skills trenera, uvijek imam potrebu davati mu savjete kako da bude bolji u poslu, kako da bolje prodaje i brže dođe do cilja, no svjestan sam da svatko od nas ima svoj put, svoj tempo i svoje ciljeve. U tom dijelu imam veliku borbu u sebi jer mu želim pomoći da ne radi pogreške koje sam radio ja, a opet znam da najbolje učimo na vlastitim pogreškama. Također, kako je moja velika strast proučavanje ljudske osobnosti (temperamenta), znam da ne mogu promijeniti njegovu osobnost i jedino što mogu je pomoći mu da on bude sretan u onome što njega usrećuje. Danas, kada pogledam unatrag, ne pamtim točno sve destinacije, hotele ili kilometre koje smo prošli. Pamtim osjećaje. Pamtim smijeh tijekom dugih vožnji automobilom, razgovore na žičari, natjecanja u videoigrama, utrke na kartingu i bezbrižne dane na Lošinju. Pamtim dječaka punog energije koji je svaki običan dan znao pretvoriti u avanturu.

Roditeljstvo me naučilo mnogo toga, ali možda najvažniju lekciju naučio sam upravo od Lea: da vrijeme provedeno zajedno vrijedi više od svega materijalnog što možemo pružiti. Godine prolaze, djeca odrastaju, ali uspomene ostaju. A kada me netko pita što mi je najdragocjenije iz svih tih godina, odgovor je jednostavan: privilegij da sam gledao svog sina kako od živahnog i zaigranog dječaka odrasta u čovjeka kakav je danas.

LEO BILMAN

Tata mi je odmalena bio uzor, a danas smo ponekad i poslovni suradnici. Na djetinjstvo s tatom imam jako lijepe uspomene. Oduvijek smo imali odličan odnos, uvijek me podržavao u svemu što sam radio, a posebno je znao prepoznati i nagraditi svaki moj uspjeh, bilo u školi ili sportu. Nikad nije propuštao priliku pokazati mi koliko je ponosan na mene. Iako se odselio nakon rastave od mame, kada sam imao deset godina, to nije značilo da smo se udaljili. Naprotiv, nastavili smo se često viđati i provoditi vrijeme zajedno. Išli smo na ručkove, druženja, u hotele, isprobavali razne aktivnosti, igrali videoigre, vozili karting i uvijek pronalazili nešto zabavno i novo za raditi. S njim mi nikad nije bilo dosadno, a kroz takva druženja stvorili smo puno lijepih uspomena. Na tati mi se oduvijek sviđala njegova kombinacija ozbiljnosti i humora. Kada su u pitanju važne stvari, vrlo je čvrst, ozbiljan i principijelan te kod njega nije bilo puno prostora za neozbiljnost i izmotavanje. S druge strane, ima iznimno izraženu humorističnu stranu i karizmu kojom lako osvoji ljude oko sebe. Upravo mi je ta kombinacija ostala kao jedan od najvećih uzora. Fascinira me kako zna biti autoritativan kada je potrebno, a istovremeno opušten, duhovit i pristupačan. Mislim da je upravo to jedan od razloga zašto ga ljudi toliko vole i cijene, kako privatno, tako i poslovno.

Mama mi je često pričala da sam još u njezinu trbuhu imao, kako je ona to opisivala, "žestok rad nogu", pa se već tada dalo naslutiti da ću se baviti nekim sportom u kojem ima puno trčanja. Nogomet je nekako bio logičan izbor, no nisam baš volio udaranje lopte glavom, pa su me roditelji odveli na atletiku. Pokazalo se da su dobro pogodili! Atletiku sam trenirao od šeste do šesnaeste godine. Ostvario sam zapažene rezultate, postao državni prvak na 60 metara i u štafeti, a imao sam i priliku sudjelovati u reprezentaciji Hrvatskog atletskog saveza. Tata je pratio moje uspjehe, podržavao me i uvijek znao kako proslaviti svaki dobar rezultat.

Osim sporta, odmalena sam dijelio i tatinu ljubav prema automobilima. Još kao jednogodišnjaka učio me prepoznavati marke automobila i, kako mi pričaju, znao sam ih gotovo kao papiga. Automobili su me oduvijek fascinirali. Stalno sam se igrao autićima, bagerima, imao garaže i od pijeska izrađivao male ceste. Ta ljubav nije nestala ni danas – samo su igračke zamijenili pravi automobili, a u slobodno vrijeme rado se bavim kartingom kao hobijem.

Tijekom srednje škole počeo sam s najboljim prijateljem Tvrtkom iz zabave snimati kratke filmiće mobitelom. U početku je to bio samo hobi i način na koji smo se zabavljali, no s vremenom sam shvatio koliko me privlači stvaranje videa i pričanje priča kroz kameru. Taj me interes odveo na Algebru, gdje sam završio program "Specijalist za digitalni video i montažu", a 2018. godine počeo sam se ozbiljnije baviti videoprodukcijom. Ono što je započelo kao dječački hobi s vremenom se pretvorilo u ozbiljan profesionalni put. Danas se profesionalno bavim snimateljskom profesijom i videoprodukcijom, a već šest godina vodim vlastiti obrt. Iza sebe imam različite projekte, od vjenčanja i evenata do promotivnih videa i snimanja nekretnina.

Posebno mi je drago što danas često surađujem i s tatom. Snimam mu različite sadržaje vezane uz njegov posao i skener osobnosti, a imao sam priliku raditi i behind-the-scenes videe sa snimanja Supertalenta. Tako je naš odnos s vremenom dobio i jednu novu, poslovnu dimenziju. Naravno, neke mu videe uredno naplatim, ali od njega dobivam i nešto što se ne može baš izmjeriti novcem – vrijedne savjete i poticaj da uvijek težim višoj kvaliteti. Često me upravo on tjera da podižem standarde svojeg rada, da cijenim vlastito znanje i da se ne bojim postaviti višu cijenu za kvalitetnu uslugu.

Uči me da pravi uspjeh nije samo odraditi posao i zaraditi, nego klijentu pružiti stvarnu vrijednost i zadovoljstvo. Mislim da mi je upravo u tome i danas jedan od najvećih uzora. Kad danas pogledam unatrag, shvaćam koliko su me obilježile sve te aktivnosti, iskustva i podrška koju sam imao tijekom odrastanja. Tata me poticao da istražujem, isprobavam nove stvari, budem uporan i da se ne bojim slijediti ono što me zanima. Mislim da sam upravo kroz takvo djetinjstvo razvio znatiželju i spremnost da se okušam u različitim područjima. Od atletskih staza i karting staza do rada iza kamere - uvijek me veselilo učiti nešto novo i pronaći vlastiti put.