Nataša Janjić Medančić: "Brak nakon djece potpuno je druga disciplina" 

Rođena u Splitu, glumica Nataša Janjić Medančić (44) odrasla je tumarajući Dioklecijanovom palačom, centrom svoga rodnog grada, istražujući svaki skriveni kutak kojim su nekada hodali stari Rimljani. No, posljednje je tri godine Dioklecijanovu priču imala priliku doživjeti iz nove perspektive – njegove supruge Priske. Upravo je ona lik koji je Nataša utjelovila u povijesnom spektaklu 'Posljednji rimski bog', filmu Domagoja Burića u kojem glumi uz Amara Bukvića, Slavka Sobina, Marka Cindrića i Dragana Despota u glavnim ulogama. Iako je film tek sada stigao u kina, snimanje je završilo još krajem 2025., otkad je Nataša radila na nizu drugih projekata.

Gledali smo je u fenomenalnoj monodrami 'Prima Facie' koja se bavi temom seksualnog zlostavljanja, a uskoro ima i novu premijeru. Ovaj put je u pitanju komična drama 'Oni gore', inspirirana hit filmom 'Poziv', koju postavlja s Reneom Bitorajcem, Ivanom Gulin i Borkom Perićem u kazalištu 'Luda kuća'. Majka dvoje djece, Tonija (7) i Kaje (6), svakodnevno se suočava s problemom žongliranja obaveza, pa je tako i na naše snimanje stigla u žurbi, ali uvijek dobro raspoložena i nasmijana.

Od 29. listopada u kinima gledamo povijesni spektakl 'Posljednji rimski bog' u kojem glumite Prisku, Dioklecijanovu suprugu. Kako biste je opisali?

- Meni je Priska, kao Splićanki, oduvijek bila zanimljiv povijesni lik, gotovo kao dio lokalne mitologije. Njezino se ime provlačilo kroz različite gradske manifestacije i uprizorenja vezana uz Dioklecijana. Uvijek lijepa i glamurozna, naravno, a možda uopće takva nije bila. O njoj znamo jako malo i gotovo ništa. Tu je zato sjajan scenarij Domagoja Burića koji se oslanja na stvarni povijesni kontekst – dopustio si je umjetničku slobodu da tim povijesnim imenima udahne karakter, emocije i unutarnji život. Priska je žena koja živi uz jednog od najmoćnijih muškaraca svog vremena. Blizu je moći, ali sama njome ne raspolaže. Međutim, ova naša Priska nije ni šutljiva ni pokorna. Duhovita je, ironična, inteligentna i ima u sebi jednu vrlo zanimljivu, gotovo feminističku crtu. Vjerujem da su i tada postojale snažne žene koje su imale potrebu misliti svojom glavom i jasno izgovoriti ono što misle. No, pitanje je je li njihovo mišljenje uopće imalo težinu. U toj britkosti i potrebi da progovori svakako se prepoznajem, a u sposobnosti da ipak zadrži diplomatsku suzdržanost i ostane u toj sporednoj ulozi možda malo manje.

Kakva je bila uloga žena u Rimskom Carstvu?

- Povijest je uglavnom pisana kroz muškarce – njihove ratove, osvajanja, političke ambicije i međusobna nadmetanja. Žene su pritom vrlo često bile one koje su održavale život dok su se ovi bavili poviješću. Što, kad malo bolje razmislim, nije sasvim nestalo ni danas. Naravno, položaj žena danas neusporedivo je bolji, ali zanimljivo mi je koliko se neki obrasci sporo mijenjaju. Od žene se i dalje očekuje da bude uspješna, sposobna, njegovana, emocionalno dostupna, dobra majka, partnerica, da sve stiže... I pritom, po mogućnosti, da ne prigovara previše.

Film je u potpunosti snimljen na latinskom – kako vam je bilo glumiti ne samo na stranom, već i mrtvom jeziku?

- Latinski sam učila u gimnaziji, pisala sastavke na latinskom i zaista sam voljela taj mrtvi jezik. Budući da sam odrasla u Dalmaciji gdje su nam romanski jezici i njihovi tragovi vrlo bliski, latinski mi nikada nije bio potpuno stran. Zato me taj zadatak nije prestrašio. Naravno, trebalo je ozbiljno raditi – pripreme za pojedine scene trajale su danima, ponekad i tjednima. Ali zanimljivo je kako, kada jednom savladaš jezik i prestaneš razmišljati o izgovoru, počinješ pronalaziti glumačku slobodu unutar njega. Na kraju smo se zaista jako zabavljali igrajući na latinskom. Mislim da je odluka da se film snimi na latinskom jedna od njegovih najvećih vrijednosti. Ona mu daje autentičnost i neku univerzalnost, a nama glumcima pružena je rijetka privilegija da pokušamo oživjeti jedan povijesni svijet i kroz njegov jezik. Teško mi je zamisliti da bi bilo koji drugi jezik ovom filmu pristajao jednako dobro.

Ovo je prvi veći filmski projekt na kojem ste radili otkako ste postali majka – kako je izgledalo usklađivanje rasporeda?

- Kao i uvijek, uz puno žongliranja i logistike. Mislim da je najveća promjena nakon djece to što više ne raspolažeš svojim vremenom. Prije si mogao biti potpuno posvećen poslu, ostati dulje na snimanju, otići na druženje nakon predstave ili spontano negdje otputovati. Danas svaka takva odluka pokreće čitav niz drugih pitanja. Srećom, suprug i ja navikli smo na zahtjevne poslove i nepredvidive rasporede, ali neću romantizirati, nije uvijek jednostavno. I ne postoji neka čarobna formula kojom se sve savršeno uskladi, postoji samo dobra organizacija, puno dogovaranja, nešto improvizacije i povremeno spuštanje kriterija...

U svom prvom intervjuu nakon što ste postali majka rekli ste da mislite da ste ostali isti – stojite li i dalje pri toj tvrdnji?

- Mislim da jesam, samo sam danas znatno zrelija. Ali za to nije zaslužno isključivo majčinstvo, nego i godine i iskustvo – sve ono što u međuvremenu proživiš. Majčinstvo te suoči s vlastitim granicama, a ponekad i s nekim super nevjerojatnim osobinama za koje nisi ni znao da ih imaš. I definitivno dovodi do preslagivanja prioriteta. Prije majčinstva puno mi je važnije bilo biti svugdje, sve stići, ne propustiti ništa. Danas mi je sve to manje važno – biti prisutna baš na svakom događaju, odazvati se svakom pozivu, ispuniti svačija očekivanja. Promijenio se moj odnos prema vremenu. Nekad sam ga doživljavala kao neograničeno, a danas mi je ono najdragocjenije što imam i jako pažljivo biram na što ću ga potrošiti i s kim ću ga provesti. Sve me manje zanimaju stvari koje radim iz pristojnosti, navike ili osjećaja obaveze. Ali to je već malo i stvar godina. S vremenom bolje prepoznajete što je stvarno važno, a što ti samo troši energiju.

Mnogi znaju reći da im se s majčinstvom osvijestila vlastita smrtnost – je li to i kod vas slučaj?

- Istina je. Prije djece bojite se smrti zbog sebe, mada se ja, moram priznati, tada gotovo da i nisam bojala. Nakon djece bojite se smrti isključivo zato što nećete biti tu za njih. Odjednom postane jako važno živjeti dugo i zdravo. Ne zato što ste opsjednuti vlastitim trajanjem, nego zato što želite što dulje biti prisutni u njihovim životima. I ta pomisao je nekad paralizirajuća. Mislim da nas majčinstvo jednostavno dovodi u situacije u kojima moramo funkcionirati i kad mislimo da ne možemo. I onda otkrijemo da možemo. Tu leži ta nadnaravna snaga. Ali to što možemo izdržati jako puno, ne znači da bismo i trebale.

Jeste li kroz majčinstvo spoznali i neku novu dimenziju vlastite ranjivosti?

- Apsolutno. Prije djece možeš se zaštititi od mnogih stvari – racionalizirati, distancirati se, promijeniti okolnosti. S djecom nemate tu mogućnost. Njihova tuga vas boli. Njihov strah vas plaši. Njihova razočaranja proživljavate snažno i najteže je prihvatiti da ih ne možete zaštititi od svega – da će ih život povrijediti, da će biti tužni, odbačeni, razočarani i da vi nećete uvijek moći uskočiti i popraviti stvar. To je jedna vrlo ozbiljna lekcija o nemoći.

Je li vam ranjivost izlazak iz zone komfora?

- Ne. Komforna sam sa svim svojim osjećajima. Ako ranjivost nije nešto što osobu duboko oštećuje i onemogućuje joj normalnu socijalizaciju, ne smatram da je ranjivost nešto što je mana ili neugodna pojava. Kod sebe ne skrivam ranjivost i cijenim kod ljudi kad podijele svoju. To smatram zdravim odnosom prema svom mentalnom i duševnom stanju. A samouvjerenost je ono vanjsko, ne isključuje ranjivost.

Majčinstvo se često romantizira. Koji biste mit o majčinstvu najradije razbili?

- Možda upravo taj da postoji univerzalni recept za dobro majčinstvo. Mislim da smo danas zatrpani savjetima, metodama, stručnjacima i očekivanjima. Svi imaju neku teoriju o tome kako treba odgajati djecu, a na kraju se čini da što više znamo, to smo nesigurniji. Voljela bih da majčinstvo malo oslobodimo od tog stalnog vrednovanja i prestanemo jedni drugima dijeliti ocjene.

Toni i Kaja imaju sedam i šest godina – u kojoj ste sada fazi?

- U 'six-seven' fazi... Jako su zabavni. Imaju svoje interese, prijatelje, želje, emocije i puno se lakše s njima komunicira. Možeš čuti svakakve zanimljive teorije i zaključke, a međusobno su nerazdvojni. Zajedno smo odlična ekipa i svuda se sada može s njima puno zabavnije i lakše. Kažu da je to sad jedna divna faza do puberteta, a ja nam želim da je ovo tek početak ovako divnog cjeloživotnog prijateljstva i ne mogu biti zaljubljenija u njih! Najzahtjevnije mi je bilo razdoblje kada su oboje bili jako mali. Dvoje djece u tako kratkom razmaku za mene je bila neka vrsta neprekidnog dežurstva. To je i fizički najzahtjevnije razdoblje – pelene, bočice, uspavljivanja, noćna buđenja, pa onda toddler faza u kojoj su stalno u pokretu, a vi stalno za njima, prepuni opasnosti i vječnog nereda! Ne bih se dobrovoljno vratila u to razdoblje i sretna sam da sam ga preživjela... Danas mi je puno zanimljivije. Sve više postaju ljudi s kojima možete nešto doživjeti, a ne samo ljudi o kojima moraš brinuti.

Koji ste tip mame?

- Vrlo demokratična, dok demokracija ne zakaže. Puno razgovaram s djecom, objašnjavam, pregovaram, pokušavam razumjeti njihove osjećaje i motive. Važno mi je da ne odrastaju u strahu od autoriteta, nego da razvijaju vlastiti osjećaj odgovornosti. Mada... Nekad kada dođe osam navečer i treba se okupati, oprati zube, spremiti stvari za sutra, a jedno od njih uđe u egzistencijalnu krizu jer je drugo prvo ušlo u kupaonicu, onda moja pedagoška načela povremeno dožive ozbiljan poraz. Nisam savršena mama. Ne pečem kolače s njima, ne peglam im odjeću, znam izgubiti strpljenje, znam povisiti glas i pogriješiti, ali mislim da je u redu da djeca vide i to. Prvo, da nisu uvijek centar svijeta, a drugo, da im roditelji nisu nepogrešivi, ali da se znaju ispričati. Ne želim da me se boje, nego da mi vjeruju.

Jeste li samokritični?

- Jesam. Često i previše. Imam prilično glasnog unutarnjeg kritičara koji uvijek zna da se nešto može bolje, pametnije, hrabrije, ljepše. Taj me kritičar ponekad zakida u životu što se tiče svih mojih talenata i mogućnosti, ali me istovremeno drži i uzemljenom, pogotovo u ovim glasnim vremenima kada baš svi imaju nešto važno za reći i ne poznaju sram s vlastitim nekompetencijama. Tu leži i čitav moj mir i zadovoljstvo onim što imam, jer nikad ne idem preko tog osjećaja 'mjere i kajanja', što je divno opisala jedna moja profesorica.

Postoji ona poslovica 'potrebno je cijelo selo da se odgoji dijete' – slažete li se s tom izjavom?

- Prije svega obitelj, bake i djedovi, nek' su nam dugo živi i zdravi! A onda susjedi i ljudi kojima vjerujemo. Živimo na Trešnjevci i imamo divne ljude oko sebe, roditelje djece s kojima se naša djeca druže, susjede koji su nam u međuvremenu postali prijatelji. To nisu samo ljudi s kojima dijelimo logistiku, nego i društveni život, svakodnevicu, brige i veselja. Svi smo manje-više u istim problemima, rasporedima, roditeljskim nedoumicama, pa se jako dobro razumijemo i uskačemo jedni drugima. Ta mikrolokacija, taj osjećaj pripadnosti kvartu i zajednici danas mi puno znači. Mislim da smo kao društvo roditeljstvo pretvorili u jedan prilično zahtjevan individualni projekt. Od roditelja se očekuje da budu sve, od odgojitelja i psihologa do animatora, vozača i nutricionista, a ponekad je dovoljno malo manje očekivati od sebe i malo se više osloniti jedni na druge. Meni je upravo to ljepota naše mikrolokacije.

Kako je dolazak djece utjecao na vaš brak?

- Djeca vas povežu na jedan potpuno novi, dubok i neraskidiv način, a istovremeno vrlo ozbiljno testiraju partnerski odnos. Brak prije djece i brak nakon djece nisu ista disciplina. Prije ste dvoje ljudi koji imaju vremena baviti se jedno drugim, a poslije ste vrlo često dva umorna člana jedne male, izuzetno zahtjevne zajednice. Mislim da je najveća opasnost da se toliko dobro organizirate kao roditelji da potpuno zaboravite biti partneri. I ne mislim da treba glumiti da je sve uvijek skladno. Nije. Ima neslaganja, umora, frustracija, različitih očekivanja. Ali važno je održavati odnos, jer djeca prvenstveno uče od nas, a jednog dana će otići živjeti svoje živote i nas dvoje bi se tada ipak trebali još uvijek poznavati.

Kako pronalazite vrijeme jedno za drugo van roditeljske uloge?

- Naši su rasporedi dosta nepredvidivi i često se dogodi da nam se čitav tjedan svede na dogovore tko koga vozi, tko dolazi ranije, tko radi navečer i tko je zaboravio prošetati psa, a izlaske koristimo za prijatelje, rođendane i nužnu socijalizaciju. Zato su nam mali bjegovi na putovanja dragocjeni. Odjednom ponovno imamo vremena razgovarati o nečemu što nema veze s djecom. Zabavljati se bez da nas itko prekida. Mislim da parovi često podcijene koliko je važno ostati zanimljiv jedno drugome i izvan roditeljskih uloga, a za to je ipak potrebno malo vremena, pažnje i namjere. Ne događa se samo od sebe.

Što ste kroz godine posebno naučili cijeniti u partnerskom odnosu?

- Nježnost. Dobrotu. Obzirnost. Sve manje vjerujem u velike romantične geste kao dokaz ljubavi, puno više me zanima kako se dvoje ljudi odnose jedno prema drugome kad su umorni, nervozni, kada im nije dan. Mislim da je ljubav puno manje ono što izgovaramo u velikim trenucima, a puno više način na koji se svakodnevno odnosimo prema osobi s kojom živimo.

Čime vas Nenad danas oduševljava u očinskoj ulozi?

- Nenad je jako angažiran tata i jako mu je važno sudjelovati u njihovim životima. Volimo naše zajedničko vrijeme, a volim gledati i odnos koji gradi s Tonijem kroz sport i košarku. Imaju taj neki svoj zajednički interes i vrijeme koje provode zajedno. Nas dvoje imamo nešto različite odgojne pristupe. Ja sam malo sklonija razgovorima, analiziranju, razumijevanju emocija i često imam potrebu zaštititi ih od neugodnih iskustava, a on ih više potiče da se sami okušaju, da budu hrabriji, samostalniji, da se suoče s izazovima. I naravno, više se igra s njima – stvarno to voli i osjeća.

Gdje se vidite kroz deset godina?

- Nadam se da ću biti zdrava, vitalna, zadovoljna, znatiželjna i dovoljno neopterećena da se još uvijek mogu veseliti novim stvarima. Istina je da nemam neostvarenih želja koje bih voljela još ostvariti. Za sebe bih rekla da oduvijek živim od nekih malih, svakodnevnih želja. Nešto što me veseli sljedeći tjedan, neko putovanje kojem se radujem, susret, nova ideja, dobar projekt koji mi se nudi, nešto što želim isprobati. Ne mislim time da nemam ambicija – imam ih, strastveno volim život. Ali, nemam potrebu sve unaprijed definirati i pretvarati želje u velike životne planove. Vjerujem u ideju da život ne mora biti jedan veliki popis želja koje treba prekrižiti da bi bio ostvaren i sretan, nego jednostavno niz malih ili malo većih stvari kojima se iznova veseliš i bez predumišljaja ih s ljubavlju radiš.

Lokacija: MET Boutique hotel
Šminka: Seka Kožul
Frizura: PRIMEvision Salon
Stilistica: Anela Martinović
Crni kompleti: Minami
Ljubičasta haljina: Twinset
Cipele: Högl