Novi uzlet Sare Kolak nakon deset godina borbe, izazova i sumnji: "Morala sam promijeniti način razmišljanja"   

Koliko god europska prvakinja u bacanju koplja Sara Kolak bila samozatajna, ljetni uzlet bio je glasniji od bilo kojih riječi. Iza nenametljive 31-godišnje hrvatske rekorderke sezona je u kojoj se njezin trud napokon pozlatio, nakon godina obilježenih ozljedama, povratcima i strpljivim traženjem prave ravnoteže. Pa i u trenucima kada je sebe zapitala treba li prestati: da, bilo ih je, i to ne jednom. No i sumnje su dio sporta – Sarine su, srećom, iza nje. U Birminghamu je bacila za zlato, a njezin raniji trud, rad i odricanja jesenas su zaokruženi godišnjom Nagradom Franjo Bučar, najvišim državnim priznanjem za iznimna sportska postignuća: primit će je 30. studenoga u Zagrebu. Sastoji se od diplome, posrebrene medalje s likom Franje Bučara i financijskog poticaja od 4.000 eura, dobrodošlog svakom sportašu. Sari je to gromoglasna potvrda da je koplje – kojim je najpoznatija Ludbrežanka 2016. osvojila zlato na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru, dok je na Igrama u Parizu bila četvrta – još uvijek tako moćan „potpis” u njezinoj filmskoj priči.

 Na što ste prvo pomislili kada ste doznali da ste među odabranima?

„Prva reakcija bila je velika sreća i osjećaj časti jer je Nagrada Franjo Bučar za mene zaista posebno i veliko priznanje. Njome je na najljepši mogući način zaokružena ova iznimno uspješna sezona – i godine posvećenosti sportu koje stoje iza tih rezultata. Priznanje ima posebnu težinu jer nosi ime jedne od najvažnijih osoba u povijesti hrvatskog sporta, ima ogromnu tradiciju i jako puno znači za cjelokupni hrvatski sport. Biti u društvu sportaša i pojedinaca koji su ostavili trag u hrvatskom sportu velika je privilegija i motivacija za sve što me čeka u budućnosti. Nagrada nije samo potvrda dosadašnjih rezultata, nego i snažan poticaj za nove izazove i ciljeve. Iznimno mi znači što su moj trud i postignuća prepoznati na najvišoj razini, što sam dobila priznanje koje ću dugo pamtiti.

Iza vas je upside-down put koji bi morao postati napet materijal za knjigu ili film...

“Bilo je to deset godina padova i uspona, suza i smijeha, velikih očekivanja, razočaranja, ali prije svega učenja i prihvaćanja. Mislim da sam u tom razdoblju najviše naučila upravo o sebi. Jedan od najvećih izazova bio je prihvatiti da ono što je funkcioniralo prije, više ne mora funkcionirati na isti način. Morala sam ponovno posložiti neke stvari, odbaciti stara uvjerenja i naučiti gledati na sebe, svoj sport i svoje mogućnosti iz drugačije perspektive. To nije bio jednostavan proces, posebno zato što sam dugo pokušavala pronaći odgovore na pitanja zašto neke odluke nisu donijele rezultate koje sam željela. 

S vremenom sam shvatila da ne moram postati netko drugi da bih ponovno bila uspješna, nego da moram bolje razumjeti sebe i pronaći novi način na koji ću iskoristiti ono što već imam. Naučila sam biti strpljivija prema sebi, više vjerovati procesu i prihvatiti da napredak ne mora uvijek izgledati onako kako smo ga zamislili.

Danas na taj put gledam s velikom zahvalnošću jer me oblikovao ne samo kao sportašicu nego i kao osobu. Povratak u svjetski vrh nakon deset godina za mene zato ima posebno značenje. Nije riječ samo o rezultatima, nego o svemu što stoji iza njih – o sazrijevanju, promjeni perspektive, upornosti i sposobnosti da ponovno pronađeš sebe i svoj put. Mislim da me upravo to iskustvo učinilo boljom sportašicom, ali i osobom koja danas puno bolje razumije sebe i zna što želi.

Svi imaju trenutke nesigurnosti. Što vas motivira u takvim trenucima?

„Mislim da razlika nije u tome osjećamo li nesigurnost, nego u tome kako se s njom nosimo i što iz nje uspijemo napraviti. Ne vjerujem da snaga znači da nikada ne sumnjaš u sebe, nego da i u tim trenucima pronađeš način kako nastaviti dalje. Iskreno, motivacija je za mene nešto prolazno. Varira ovisno o danu, situaciji i svemu što nam se događa. Svi imamo dane kada smo puni energije, kada nam ništa nije teško i kada smo spremni napraviti sve što smo zamislili. Ali što se događa kada dođe dan u kojem motivacije jednostavno nema? Upravo tada, mislim, dolazi do izražaja ono što smo izgradili u sebi.

Ono što je meni napravilo najveću razliku bilo je jedno pitanje koje sam si često postavljala: je li možda vrijeme da se oprostim od sporta? Je li to – to? I svaki put, unatoč svim sumnjama, umoru i razočaranjima, odgovor je bio isti – ne, nije to to. Još nisam spremna stati. To mi je govorilo da u meni i dalje postoji nešto zbog čega želim nastaviti, čak i kada u tom trenutku nisam znala kako doći do rezultata koje sam priželjkivala. Tijekom najtežih dana najviše sam vjerovala upravo u sebe: samo mi je trebalo vremena da to pretvorim u konkretne rezultate. Morala sam ponovno definirati neke stvari, promijeniti način razmišljanja, prilagoditi očekivanja i pronaći što me uistinu pokreće. 

Danas znam da ne možemo uvijek kontrolirati okolnosti ni rezultate, ali možemo odlučiti kako ćemo se prema njima postaviti. I možda je upravo to najveća snaga – ne odustati od sebe kada stvari ne idu po planu, nego si dati vremena, pronaći novi put i nastaviti vjerovati u ono što još uvijek želiš ostvariti.

S kim ćete proslaviti nagradu? Na što ćete potrošiti bonus?

„Radost ću podijeliti s najbližima, obitelji, možda uz neki lijepi zajednički ručak. Mislim da su upravo takvi trenuci najljepši, kada možeš podijeliti sreću s ljudima koji su uz tebe u dobrim i u manje dobrim trenucima, podržavaju te i razumiju koliko je truda potrebno za ovakve uspjehe. Iskreno, nisam razmišljala o bonusu. Zasad nemam neku posebnu želju i potrebu nečim se nagraditi.

Danas ste zreliji i iskusniji nego u vrijeme olimpijskog zlata u Riju. Kakva je Sara Kolak izvan atletskog borilišta?

“Prije svega sam teta, to mi je definitivno najdraža uloga. Najviše me vesele trenuci provedeni s mojom nećakinjom i nećakom, igra s njima, ali i druženje s djecom svojih prijateljica. To su trenuci u kojima se potpuno opustim, zaboravim na sve i jednostavno uživam.

Vikendom, kada mi obveze dopuste, volim otići u prirodu, na neki lagani uspon. Planinarenje, uživanje u prirodi pomaže da se odmaknem od svakodnevnog ritma i napunim baterije. Opušta me i čitanje, posebno znanstvena fantastika, a imam i veliku ljubav prema SF serijalima u koje se mogu potpuno uživjeti. Volim se družiti s prijateljima, kuhati, posebno isprobavati nove recepte. To je savršen način da usporim i posvetim se nečemu izvan sporta.

Što vas čini sretnom?

“Najviše me usrećuju upravo ti mali, svakodnevni trenuci ispunjeni smijehom, spontanošću i ljudima koje volim. S godinama sam naučila da sreća ne mora uvijek biti vezana uz velike rezultate i postignuća. Sport mi je i dalje jako važan dio života, ali sve više cijenim i ono što se događa izvan borilišta. Upravo mi ti trenuci daju neku drugu perspektivu i podsjećaju me da, koliko god je lijepo ostvarivati velike ciljeve, jednako je važno znati uživati u malim stvarima koje život čine lijepim.”