Marija Bosilj Kidjemet

Posvojena, ali nikad slomljena: Ostavljena je kao beba u domu, a novu obitelj pronašla je s pet godina

Marija Bosilj Kidjemet danas svoju životnu priču pretočila je u autobiografiju kojom progovara o posvojenju, potrazi za identitetom, snazi obiteljske ljubavi i predrasudama koje još uvijek prate posvojenu djecu.

Marija Bosilj Kidemet

Ekonomistica Marija Bosilj Kidjemet rano djetinjstvo provela je u domu za nezbrinutu djecu, a potom je pronašla obitelj koja joj je pružila sigurnost i sreću: danas u autobiografiji 'Kontakt osmijehom - Posvojena, ali nikad slomljena' progovara o odrastanju, identitetu i predrasudama s kojima se susretala

"Knjiga nije nastala iz potrebe da me netko sažalijeva. Nastala je iz želje da se o posvojenju počne govoriti drugačije. Bez senzacionalizma, predrasuda i bez svođenja ljudskog života na okolnosti njegova početka. Željela sam pokazati da iza riječi 'posvojena' postoji cijeli jedan svijet. Svijet identiteta, pripadnosti, ljubavi, pitanja, uspomena i mogućnosti. Pisanje mi je omogućilo da o tim temama govorim na način koji ne traži brze zaključke. Knjiga čitatelju daje vrijeme da zastane, razmisli i možda prepozna nešto od vlastitog života u iskustvu koje na prvi pogled nije njegovo," govori Marija Bosilj Kidjemet (34), koja je na Svjetski dan posvojenja zagrebačkoj publici predstavila svoju autobiografiju 'Kontakt osmijehom - Posvojena, ali nikad slomljena'. U njoj prvi put javno govori o iskustvu posvojenja, potrazi za identitetom i prihvaćanju vlastite životne priče.

Marijina knjiga koju je nedavno predstavila publici

A ona počinje 1992., kad je kao beba ostavljena u rodilištu u Ogulinu, a potom smještena u Dom za nezbrinutu djecu u Zagrebu. Njezin put do nove obitelji trajao je dvije godine, a 1997., kao petogodišnja djevojčica, dolazi u dom Josipa i Snježane Bosilj iz Novog Marofa. Nakon razdoblja prilagodbe počinje odrastati u obitelji koja joj je pružila ljubav, sigurnost i trajno prisustvo. Upravo se na tome, kaže nam, gradi povjerenje i obiteljski temelji koji su joj trebali. Smatra da se o posvojenju još uvijek premalo govori, dok su predrasude i unaprijed stvoreni stavovi i dalje prisutni, te dodaje kako svoju priču ne želi svesti samo na bol i potragu za odgovorima, već i na ljubav, obitelj i svakodnevni život.

"Dolaskom u obitelj Snježane i Josipa počela sam upoznavati značenje ljubavi, sigurnosti, poštovanja i prijateljstva. Obično roditeljsko 'dobro jutro' za mene je značilo mnogo više od pozdrava - prvi put budila sam se bez straha, s osjećajem mira. Počela sam učiti riječi koje dotad nisam poznavala, crtati i igrati se igračkama koje su pripadale samo meni. U domu nisam imala svoju igračku, svoju deku ni osjećaj da imam vlastiti život. Tek sa sedam godina, dolaskom u novu obitelj, počela sam se opuštati i napokon živjeti djetinjstvo", prisjeća se Marija, koja i danas o njima govori s golemom ljubavi i osmijehom.

Mamu Snježanu naziva suncokretom, tatu Josipa 'polaroidom fotografija za vječnost', a baku Ljubicu jednim od najnježnijih dijelova mozaika svog djetinjstva. Njih troje oblikovali su njezino razumijevanje obitelji, svatko na svoj poseban način. Jer, kako ističe, obitelj nisu samo ljudi s kojima dijelimo svakodnevicu.

Marija Bosilj Kidjemet

"Obitelj su i oni čije riječi, geste i ljubav nastavljamo nositi u sebi. Posebno me dira pomisao da je upravo baka bila jedna od osoba koje su me učile ljepoti izgovorene riječi. Nekada sam uz nju učila stihove, a danas svojim riječima pokušavam dotaknuti druge ljude. Možda je upravo to jedna od najljepših stvari koje nam obitelj može ostaviti: nešto što u djetinjstvu doživljavamo kao običan trenutak, a tek godinama poslije shvatimo koliko nas je oblikovalo", priča Marija i dodaje kako se razdoblja prije posvojenja sjeća tek u pojedinim slikama, a među najupečatljivijima ostala joj je crvena ljuljačka. Ona je bila njezino mjesto mira, slobode i tišine, ali istodobno i mjesto na kojem je pronalazila snagu za preživljavanje. Naglašava kako ljudi često ne razumiju koliku težinu imaju riječi te da se s time najteže nosila kroz djetinjstvo.

"U početku je to bila samo riječ. Neutralna. Objašnjenje. Dio moje priče. A onda su došle druge, izgovorene u šali, u prolazu, ponekad šapnute meni iza leđa, ponekad bačene ravno u moje lice: tuđe dijete, ostavljena, napuštena, posvojena. Za nekoga su samo slova, za dijete - identitet. Jer, kako dijete od šest godina može shvatiti što znači biti posvojeno? Ono razumije samo tko ga voli, drži za ruku i pokriva noću. Izrazi poput 'pravi roditelji' ili 'vlastito dijete' mogu nositi poruku da su neke obiteljske veze manje stvarne od drugih. A roditeljstvo se ne dokazuje isključivo genetikom, nego brigom, odgovornošću i odnosom koji se gradi. Predrasude nisu uvijek glasne. Ponekad se skrivaju iza naizgled bezazlenih pitanja", govori Marija i napominje kako posvojenje ne bi trebalo promatrati kao čin spašavanja, već kao odgovornost prema djetetu koje ima pravo na ljubav, sigurnost, dostojanstvo i pripadnost. Kaže da posvojitelji ne preuzimaju samo brigu o djetetovim svakodnevnim potrebama, nego i odgovornost za odnos koji se gradi godinama, uz prihvaćanje njegovih osjećaja, pitanja i identiteta. Pritom naglašava da dijete nije dužno iskazivati zahvalnost za pruženu ljubav, već mu roditelji trebaju omogućiti sigurno okruženje u kojem može slobodno odrastati i razvijati se. Upozorava i na predrasude prema posvojenim osobama, koje se često promatraju isključivo kroz okolnosti njihova početka, kao da ih one određuju za cijeli život. Smatra da posvojenje ne bi smjelo biti etiketa niti razlog zbog kojeg se osoba mora neprestano objašnjavati drugima. Posvojenu djecu, poručuje, treba promatrati jednostavno kao djecu, a posvojitelje kao roditelje, a ne kao njihove zamjene.

U knjizi, među ostalim, piše kako u svakom odnosu često očekuje kraj zbog stalnog opreza, čak i onda kada je u odnosu sigurna. Ali vrijeme joj je dokazalo da su uz nju osim obitelji i dragi prijatelji. Posebno mjesto u Marijinu životu zauzima njezin suprug Hrvoje, koji je imao važnu ulogu u odluci da njezini tekstovi postanu knjiga. Nastajala je godinama, isprva kao skup zasebnih tekstova i osobnih promišljanja. Iako dugo nije bila sigurna hoće li ih ikada objaviti, Hrvoje je vjerovao u nju i poticao ju je da napravi taj korak. Stoga je njegova podrška bila jedan od ključnih razloga zbog kojih je odlučila svoje riječi podijeliti s čitateljima.

Marija sa suprugom Hrvojem

"Kada pogledam svoj život, vidim mnogo više od jedne riječi koja opisuje dio mojeg identiteta. Vidim divno djetinjstvo, divne roditelje, mamu Snježanu i tatu Josipa, svoj brak s Hrvojem, ljude koje volim, uspomene koje nosim i knjigu koju sam odlučila napisati. Posvojenje je dio moje priče, ali nije njezin jedini naslov. Ja sam kći, supruga, prijateljica, autorica i, prije svega, osoba sa svojim mislima, osjećajima i mogućnostima. Ja nisam samo početak svoje priče. Ja sam i sve ono što sam tijekom života postala. A ono najvažnije - još uvijek imam pravo pisati njezina nova poglavlja", kaže diplomirana ekonomistica koja je svoje gnijezdo svila u Varaždinu.

Upravo iz vlastitog životnog iskustva Marija izvlači i poruku budućim posvojiteljima i nastavlja govoriti o toj temi jer smatra da je djetetu potrebno pružiti prostor da samo gradi svoju priču, uz ljubav, strpljenje, dosljednost i emocionalnu dostupnost. Njegova pitanja o identitetu i prošlosti ne treba doživljavati kao udaljavanje od obitelji, nego kao prirodan dio upoznavanja samoga sebe. Pritom je važno znati da traženje stručne podrške nije znak neuspjeha, nego odgovornosti. Posvojenje, ističe, nije ostvarenje želje odraslih za roditeljstvom, nego, prije svega, odgovornost prema djetetu. Ono ne treba ispunjavati tuđa očekivanja niti osjećati obvezu zahvalnosti, već dobiti priliku slobodno razvijati vlastiti identitet. U tome važnu ulogu ima i Adopta - udruga za potporu posvajanju, koja pruža podršku posvojiteljskim obiteljima i pridonosi boljem razumijevanju posvojenja u društvu. Jer, kako poručuje Marija Bosilj Kidjemet, svako dijete zaslužuje biti prihvaćeno - ne zbog onoga što se od njega očekuje, nego zbog onoga što jest.

Powered by Labrador CMS