'ŽIVI MI SE'

Ponovno će svi pričati o Ingrid Divković - njezine tri žene slomit će i one nedodirljive

  • Autor:
    • Branko Matijašević

Rijeka, 020317
Autorica Ines Divkovic na setalistu Molo Longo. Portreti za interview.
Foto: Davor Zunic
Davor Žunić / Hanza Media
Zahvaljujući knjizi "J..be li vas ego?" koju je riječka književnica Ingrid Divković (32) izdala prije nešto više od tri godine postala je jedna od najuspješnijih autorica literature za samopomoć. Uslijedila je i druga  ‘Knjiga za divlju ženu’ slične tematike, a sada se publici predstavlja u sasvim novom izdanju – napisala je svoj prvi roman ‘Živi mi se’ - potresnu priču o tri žene čija je sudbina vezana za dom za nezbrinutu djecu: jedna je u njemu odrasla, druga radi kao odgajateljica, a treća je udomiteljica.

Ingrid je na hrvatsku književnu scenu stupila tiho i vrlo nježno, ali njezin autentični ženski glas odjeknuo je glasno u dušama mnogih čitatelja. Za nekoliko dana izlazi njezin prvi roman, ‘Živi mi se’, pa smo iskoristili priliku porazgovarati s autoricom. Iako je za nju ovo vrijeme puno uzbuđenja i obaveza, rado nam se odazvala. Promocija knjige održat će se 11.12., na sam datum izlaska knjige, u  u Velvet Cafeu, u Zagrebu,  a svi zainteresirani su pozvani jer je ulaz slobodan.  S Ingrid smo pričali o samom romanu, inspiraciji i pisanju

Nakon dvije knjige o samopomoći, odlučili ste napisati roman, što vas je potaknulo da promijenite književnu formu?

Ne razmišljam o svojim knjigama kao o određenim književnim formama. Zamišljam ih kao priče koje nastanu puno prije nego se otisnu na papiru. Tako je bilo i s mojom trećom knjigom, romanom 'Živi mi se', koji se, eto, formom razlikuje od moje prethodne dvije knjige, ali koji svojim stilom pripovijedanja, pa čak i emotivnim diskursom ne odudara previše od njih.

Možete li nam, u nekoliko rečenica, opisati o čemu se radi u knjizi?

'Živi mi se' je priča o sudbinama triju žena, Eleni, Ani i Naidi i promjenama koje počinju u njihovim životima i njihovim dušama prije nego se dogode u stvarnosti, a koje čovjek, jednako kao i leptir, treba prihvatiti da bi poletio.

Zasad su čitatelji imali prilike vidjeti samo naslovnicu s leptirima te vrlo primamljiv opis knjige. Koja je simbolika leptira u romanu?

 Simbolika leptira u romanu je vrlo znakovita jer upravo leptiri svojim životom pokazuju transformaciju koja se događa iznutra a koju ne vidimo. Leptir u mom romanu simbolizira ljudsku dušu, kao i u mnogim kulturama, primjerice, Grci su vjerovali da ljudska duša nastaje svaki put kada leptir izađe iz svoje čahure. Prema tome, gusjenica koja se stvara iz čahure simbolizira životnu bol koju svatko od nas proživljava na svoj način, a upravo se to događa ženama u mom romanu, Eleni, Ani i Naidi.

Možete li nam opisati svoje iskustvo pisanja romana u odnosu na relativno kraće tekstove koje ste objavljivali dosad?

Dakako da mogu. Krenuvši s pisanjem romana, vođena tek jednom mišlju susrela sam se s mnogo prepreka, sumnji i strahova koje moram priznati nisam osjetila pišući ranije knjige, a još manje tekstove i misli koje svakodnevno objavljujem. Ne znam je li razlog tome bio prvi susret s formom romana (pa me je to prestrašilo) ili su razlozi bili neke intimnije, emotivnije prirode. Zaključujem da je oboje. Kako je priča rasla u meni, raslo je i puno pitanja, nedoumica, boli i trenutaka kada sam poželjela odustati, no rasla je i ljubav prema ženama koje su mi odlučile ispričati svoju priču, povjeriti svoje najdublje misli i osjećaje. One su me vodile i na kraju dovele do cilja.

Aleksandra Đorđić.
 

Što vas je inspiriralo na pisanje ovog romana?

Kao i uvijek, inspiraciju za pisanje pronalazim u ljudima oko sebe, njihovim životima, pričama, sudbinama. No konkretno na pisanje ove priče inspirirao me neživot, poluživot, život u čahuri, kako hoćete. Inspiriralo me sve ono što bi se moglo staviti u kategoriju neinspirativno. I upravo zato ispisivala sam roman noseći likove na krilima nekog idealističnog i pomalo naivnog htijenja za boljim svijetom. Kroz cijeli roman, kako moja urednica Sandra Mlakar kaže, „elaboriram potrebu za ljubavlju koja se umjesto kroz hipertrofiranu suvremenu želju za primanjem (ili uzimanjem?) ostvaruje kroz davanje.“ Mislim da je ta potreba za ljubavlju bila i ostala moja najveća inspiracija za pisanje.

Znam da je možda prerano pitati, ali kada krećete u pisanje sljedeće knjige?

Jest, prerano je. Dozvolite meni, a i sebi, da se upoznate sa životom u 'Živi mi se', poslije ćemo se čuti. Ima vremena, život cijeli.

Ovo je sad već vaša treća knjiga, tako da možemo pričati o spisateljskoj karijeri. Je li život autorice onakav kakvim ste ga zamišljali? Kako je biti spisateljica u Hrvatskoj?

Istina da, na trenutke se ulovim kako ne vjerujem da mi je već treća knjiga 'vani'. Vrijeme zaista leti i ono što mogu reći jest da uživam u njemu jer radim ono što najviše volim. Zamišljala sam svoj život ovakvim da, sklona sam zamišljanju. I ne mogu se požaliti, to bi bilo nezahvalno i nefer, no svjesna sam da su moje najplodnije godine pisanja tek preda mnom. Ne žurim se nigdje, radim kako osjećam, bez pritiska i bez lažnih očekivanja. Težim životu koji oslikava misao iz mog romana: 'Takva duša osjeća da je rođena ne samo zato da se pokaže, da uspije i da postane vidljiva, već zato da uspije biti, imati i činiti nevidljivo.'

Imate li koji savjet za mlade autore ili autorice kojima ste uzor?

Ne bih to nazvala savjetom, više mišlju koju će svatko shvatiti na svoj način. 'Za sve u životu. Kap odvažnosti, i more nadljudskog strpljenja.'

Promo