put dug 15 tisuća kilometara

Medeni mjesec na motoru: Sve avanture Hrvoja Rupčića i supruge na putu do krova svijeta

Zagrebački glazbenik Hrvoje Rupčić otišao je sa suprugom Ivanom na 15 tisuća kilometara dug put drevnim cestama kroz nepregledne stepe i visoke planinske prijevoje da bi stigao do cilja - gorja Pamir, koje nazivaju Krovom svijeta.

Planinski masiv Pamir u centralnoj Aziji nazivaju još Krovom svijeta. Njime prolazi jedna jedina cesta, dio drevnog Puta svile, legendarna po svojoj ljepoti. Danas je poznata kao Pamir Highway, što neupućene dovodi u zabludu: nije to nikakav autoput, nego stara, trošna, neodržavana cesta uništena potresima, odronima i poplavama. Na mnogim dionicama zapravo više i ne postoji. To je druga cesta na svijetu po nadmorskoj visini, s prijevojem na 4655 metara, koja povezuje slabo naseljena područja Kirgistana, Tadžikistana, Uzbekistana i Afganistana. Neki je zovu i “heroinski autoput” jer se procjenjuje da se njome iz Afganistana preveze oko 90 tona heroina godišnje. Kako ne bih mogao sa sigurnošću reći volim li više planine ili vožnju motorom, ova destinacija učinila mi se savršenom kombinacijom.

Ispred minareta Kalyan u gradu Buhari u Uzbekistanu - koji još nazivaju ‘minaret smrti’

Ruta kojom su prošli u 37 dana

 

Takvo putovanje, naravno, nosi i dozu opasnosti, no to je samo dolijevalo ulje na vatru mojih planova, a nakon što su mi upućeni rekli da je gotovo nemoguće proći tom cestom udvoje na motoru, to je zapečatilo našu odluku. Moja bolja polovica, Ivana, koja mi je postala i zakonita supruga samo dva tjedna prije ovog putovanja, na sreću je još uvijek imala povjerenja u mene te je spremno pristala. No trebalo je najprije do Pamira doći, a zatim se odande i vratiti. Krenuli smo iz Hrvatske, preko Mađarske, Ukrajine i Rusije te se nakon tjedan dana našli u Kazahstanu. Gotovo sedam dana prolazili smo nepreglednim stepama i polupustinjama, gdje su udaljenosti neshvatljive dok ih ne doživiš. U dvije tisuće kilometara vidjeli smo samo nekoliko gradova i možda desetak naselja, ali i stotine deva, na tisuće konja i još više goveda. I nigdje niti jedno jedino stablo.

Predah od puta i ručak na Pamiru, s pogledom na Afganistan

 

PRESUŠENO MORE

Prva sljedeća cesta bila je od nas udaljena gotovo tisuću kilometara. Ako su bespuća mjesta bez puteva, onda se ta prostranstava imaju pravo upravo tako zvati. Bespuća. Mir je potpun, tišina je duboka, a sloboda neograničena. Prošli smo pored nekada velikog Aralskog mora, danas uglavnom presušenog, a u gradu Aralsku i dalje postoji luka nepostojećeg mora. Prošli smo i pored mjesta Bajkonur, glasovitog po poligonu s kojeg su se još od doba SSSR-a lansirale sve sovjetske svemirske letjelice. Usred ničega nalazi se golemi kompleks od nekoliko stotina četvornih kilometara, koji još služi svrsi. U tom smo gradu naišli na tradicionalnu kazahstansku svadbu, na koju smo odmah bili pozvani. Najeli su nas i napili te smo se s njima naplesali i napričali.

Malo tko zna engleski, ali to tamo nije ni bitno. Nekakav panslavenski, odnosno rusko-hrvatski, je tijekom cijelog putovanja funkcionirao savršeno. Nakon tjedan dana vožnje stepama bez ikakvog brdašca na vidiku, počele su se pojavljivati uzvisine, a iza njih i planinski lanac Pamir okovan snijegom i ledom. Pred nama je bio Kirgistan, za koji kažu da je najljepši od svih “stanova”. Samo smo tri dana proveli u toj predivnoj zemlji i zatim prešli u Tadžikistan, u samo srce Pamirskog gorja. Isti smo dan došli do najvišeg prijevoja pamirske ceste, Ak-Baitala, na 4655 metara. Imali smo sreće što nije bilo snijega i leda jer smo stigli pred kraj razdoblja u kojem je cesta još prohodna, a ono traje vrlo kratko. Prvu noć proveli smo u mjestu Murghab, na 3700 metara nadmorske visine. To nije prošlo bez posljedica; osjetili smo sve čari visinske bolesti praćene glavoboljom, proljevom i mučninama. Jedva smo dočekali jutro da krenemo dalje - odatle je, naime, cesta išla samo nizbrdo. Navečer bi mi se tijelo treslo od umora jer je ta ruta zahtijevala da motor gotovo cijelo vrijeme vozim stojeći.

Vožnja kroz Tadžikistan

 

SLUČAJNI SUSRET

Pamirska cesta dijelom prolazi kanjonom rijeke Pyandzh, koja je granica između Tadžikistana i Afganistana. Afganistan nam je dobar dio puta bio s lijeve strane, na dvadesetak metara, te smo često mahali afganistanskim seljacima i oni nama. U pet dana nismo vidjeli više od nekoliko desetaka vozila i samo nekoliko motorista. Bili smo doslovno nigdje, na kraju svijeta, desecima sati udaljeni od najbliže civilizacije i 7000 km od doma kad mi je počela otkazivati pumpa goriva na motoru. Tada smo naišli na Moniku i Petera, bračni par iz Poljske, koji je išao u istom smjeru kao i mi. Do noći smo se dovukli do nekoga sela i svi četvero smo prespavali na drvenom podu seoske kuće. Tu večer smo se družili i otkrili začuđujuće podudarnosti. I oni su, kao i mi, bili na medenom mjesecu, prošli smo istom trasom, a oni su krenuli na put na dan našeg vjenčanja. Monika se, kao i Ivana, bavi izradom odjeće, i njezin motor je imao problema s pumpom goriva. Sutra smo zajedno nastavili put, a moj motor se gasio svakih nekoliko kilometara. Ni sam ne znam kako smo uspjeli doći do grada Dušanbea, gdje smo obavili servis motora i zamjenu svih potrebnih dijelova. Ne bi sve tako lako prošlo da nisu s nama bili Monika i Peter. Slučajnost? Anđeli čuvari? Prosudite sami.

Posljednja počivališta u kazahstanskim stepama

 

DREVNI GRADOVI

Iz Tadžikistana smo preš­li u Uzbekistan. Priroda je nakon Kirgistana i Tadžikistana dosadna. Ali zato gradovi! Drevni Samarkand, Bukhara i Khiva, koji su bili strateške postaje na Putu svile, glavni su nosioci uzbekistanskog turizma. Samarkand je bio točno na polovici Puta svile, i po tome je najpoznatiji. Bukhara je fantastično očuvan i uređen grad, besprijekorno čist, ugodan, i s plemenitošću koja je vrlo blizu perzijskoj. Khiva je apsolutno predivna, i još zidovima odzvanja galama karavana u prolazu. Odatle smo se zaputili dalje na zapad, sve dublje u pustinju, gdje nas je čekao drugi od dva izazova na putovanju. Pr­­vi je bio prelazak preko Pamira, a drugi je bio put iz Uzbekistana natrag u Kazahstan cestom koja gotovo i ne postoji. Govorili su nam da je nemoguće tuda proći udvoje na motoru, no i to smo nekako uspjeli. Tri cijela dana vožnje trebala su nam za tih 1600 km da bismo razrovanim cestama stigli do Kavkaza.

Mauzolej hodže Ahmeda Jasavija u gradu Turkistanu u Kazahstanu

 

VOJSKA U PANCIRKAMA

Najprije smo ušli u Dagestan, republiku u sklopu Ruske Federacije. Bilo je jasno da smo u nemirima zahvaćenom području. Na granici su vojnici nosili pancirne prsluke i osjećalo se “nešto divlje u zraku”. Na Kavkazu je sada mirno, no inače je to kraj gdje su česti sukobi i ratovi. Mnoštvo nacija, religija, običaja, pisama i svi bi nešto. Nekome se pripojili, od nekoga se odvojili, pa pripojili odvojenima, odvojili od pripojenih... Na ruskoj strani mnogo je kontrolnih točaka, raznih uniformi, provjera i oružja. Dagestan, Čečenija i Sjeverna Osetija su republike u sastavu Rusije, ali nije da bi baš na tome stali. Trajno poluratno stanje. Tko je tu terorist, a tko borac za slobodu, ovisit će o tome tko će biti pobjednik i pisati povijest. Iz Rusije smo prešli u Gruziju, a priroda u području Velikog Kavkaza podsjećala nas je na Balkan. Nakon svega što smo prošli imali smo osjećaj da smo već nadomak domu. Gruzijski “vojni put”, odnosno ruta od Vladikavkaza do Tbilisija, je čaroban. Tbilisi je apsolutno najljepše osvijetljen grad koji sam dosad vidio. Bajka.

Kazahstanske stepe

 

EPICENTAR PLANETA

Iz Gruzije smo prešli u Tursku i prema doma išli obalom Crnog mora, koja je potpuno bezlična u usporedbi s našom jadranskom. Sve to nadoknadio nam je Istanbul. Nigdje nisam imao osjećaj da se nalazim u epicentru planeta kao u Istanbulu. Fascinantan grad u koji ulaziš satima, kroz šumu nebodera, šesterotračnim zakrčenim autoputom. Šesnaest milijuna stanovnika i još nekoliko milijuna namjernika i turista. Uređen, moderan, bogat, užurban, kaotičan i prelijep.

Ulična hrana u Žalalabadu u Kirgistanu

 

ISPUNJENO OBEĆANJE

Pred nama je bilo još samo nekoliko dana puta. Doma smo stigli živi, zdravi i s nebrojeno mnogo dojmova koji će nas pratiti do kraja života. Prošli smo petnaest tisuća kilometara u 37 dana. Žestok tempo za putovanje motorom, i u početku smo mislili da nećemo izdržati. Masirali smo se svaku večer i oporavljali mišiće i kosti od puta, a onda smo stekli kondiciju i sve je išlo mnogo lakše. Dojmova je više nego ih sada uopće uspijevamo “procesirati”. Za to će trebati još mnogo vremena, a možda i ovo putovanje, poput “Himalajskog dnevnika”, bude uobličeno u knjigu. No, o tom potom. Svojoj Ivani sam za bračno putovanje obećao puno prašine i znoja, i to sam obećanje i ispunio.

‘Izvrnuti grad’, atrakcija u ruskom gradu Belgorodu

 

DOBRO JE ZNATI

BENZIN U UZBEKISTANU Vjerovali ili ne, 95 posto automobila u toj zemlji vozi na plin. Postaje na kojima se prodaje benzin morali smo tražiti uz pomoć mapa i posebnih aplikacija.

SPORAZUMIJEVANJE Premda se lako može komunicirati na hrvatskom jeziku, prije puta bi trebalo obnoviti znanje o ćiriličnom pismu jer su natpisi na latinici veoma rijetki.

HRANA Suprotno uvriježenom mišljenju da se u tim zemljama jede začinjeno i ljuto, hrana je blagog okusa, svježa i ukusna. Dominantni začini su sol i papar.