Zagrebački glumac i model Karlo Mlinar poveo nas je sa sobom u avanturu u New York, gdje mu se pružila prilika života, a njegov opis grada koji nikada ne spava natjerat će vas da - ako već niste - stavite New York na popis destinacija koje morate posjetiti.
Izlazim na stanici Rockefeller Centar. Trčim Sedmom avenijom dok kiša lije kao iz kabla, a ja naravno nemam kišobran - u mokasinkama od brušene kože, bijelim lanenim hlačicama i košulji. Trčim i nadam se da ću stići na vrijeme, da će i ovoga puta sudbina biti milostiva nad mojim životom i da ovo neće biti još jedna od prilika koju sam profućkao. Volio bih vjerovati da u tom trenutku izgledam kao gazela jer ipak takav scenarij doliči životu jednog modela, ali ja više nalikujem na krticu koja se probija kroz roj ljudi koji sa svojim kišobranima blokiraju promet na pločniku. Ulice su krcate automobilima, žuti taksiji oko mene, u filmu sam koji se iz romantične komedije lagano pretvara u dramu. Neću stići. Zaspao sam!
Bio je to moj treći povratak u grad koji nikad ne spava, grad u kojem je moja nesanica našla srodnu dušu, koji ima osam milijuna stanovnika te u kojem se svakih 4,4 minute netko rodi i svakih 9,1 minutu netko umre - New York. Ovoga puta sam se vratio poslovno, imao sam dogovoreno fotografiranje s Giladom Kavalerom, modnim fotografom iz Izraela koji radi za vodeće agencije u New Yorku. Prilika života koja se ne propušta.
Nekoliko sati prije toga sjedio sam u avionu AirSerbie na direktnom letu Beograd-New York: bila mi je to najbolja opcija jer sam po najpristupačnijoj cijeni dobio mogućnost da odletim sa svoja dva kofera od 23 kg, koje od milja zovem blizanci. Slijećemo na JFK, uzbuđenje se u avionu osjeća, do sada umorna i iscrpljena lica suputnika postaju nasmiješena i vedra. Počinje film u kojem je svatko od nas glavni glumac u glamuroznoj produkciji. Iako je realnost naših života daleko od glamuroznog, filmska kulisa na svakom uglu vješto zavarava. Odlazim do aparata za provjeru putovnice, kako bih izbjegao gužvu i što brže stigao do granične policije, nakon čega sam slobodan. Želim trčati po aerodromu i grliti ljude – ekipa, stigao sam doma! Granična policija će me pitati razloge mog dolaska, no ne bojim se, to je bezazleno ispitivanje... Provjera je brzo gotova, nisam sumnjiv, idem skupiti svoja dva blizanca koja život znače. Sjedam u taksi i govorim vozaču da me vozi doma, nakon čega uslijedi pitanje - gdje je dom? Šalim se, odgovarajući da je dom tamo gdje je srce, ali mu naposljetku dam adresu. Zašto doma, zato da me ne bi opljačkao vozeći me okolnim putem i tako mi nabio tarifu. Ne bojte se ako vaš naglasak nije američki, u ovom gradu se ljudi sporazumijevaju na 800 jezika i naglasaka ima kao u priči.
Vozimo se prema Queensu, jer ovaj put smještaj mi je u Astoriji. Rekla bi mi baka sada da sam pao s konja na magarca. Lani sam spavao u stanu od 180 kvadrata na Lower East Sideu na Manhattanu, a ove sam godine sam u garsonijeri u Queensu. No, sve ima svoje čari, ovo je nešto mirnije naselje, u kojem se lakše može zaspati. Čim sam se smjestio, uzeo sam novčanik i cigarete te se u onim istim mokasinkama s početka priče uputio do obližnje stanice za podzemnu. Idem kupiti metrocard za mjesec dana.
FIRST THINGS FIRST - švercanje u podzemnoj nije moguće, najjeftinija opcija jest kupovina karte za dulji period (ovisno o duljini planiranog boravka). Provlačim karticu i idem na kavu u svoj najdraži kafić Black Cat, jedino meni poznato mjesto na Manhattanu, na čijoj se terasi smije pušiti. Potom kupnja trofaznog utikača za utičnicu, jer su europski i američki različiti, u genijalnom dućanu u Essex streetu. Tamo je sve jeftino, a vlasnik, Indijac Isaad, najdraža mi je osoba ikad. Nakon toga u AT&T, po američku karticu za mobitel kako bih mjesec dana imao neograničen internet. I molim vas, nemojte ovo shvatiti kao preseravanje jednog "wannabe influencera", to vam je zaista potrebno. Nemojte biti ludi turist koji jurca okolo u potrazi za WiFi-jem, jer ga nećete svugdje naći, a ovako ćete u slučaju da se izgubite ili vam nešto hitno treba – imati pristup internetu. Google, hvala ti ovim putem, spasio si mi život u više navrata. I što je još potrebno među osnovnim potrepštinama za boravak u New Yorku? Hm... dobra volja, dobre noge za puno hodanja jer čari grada su njegove ulice, vibra koja se na njima rađa, raznorazni ljudi koji plešu, slikaju, pjevaju, sviraju, puše crack ili su samo lude osobe koje nagovještavaju dolazak Sotone. To je brikolaž sviju nas, različitih, u svim svojim bojama, koji zajedno činimo jednu predivnu i koherentnu cjelinu. Jedan blok ulica je Little Italy, gdje se čuju talijanske šansone, osjeća miris talijanske kuhinje, stalno se netko dere "pasta" i "gellato"; idući blok je China Town, što viču ne znam, ali je prezabavno, na trenutak sam čak otputovao u Kinu; već idući blok je Broadway street gdje skupina Afroamerikanaca sjedi i sluša dobar trap i komentira prolaznike na cesti.
Nemojte se prepasti ako čujete komplimente na svakom uglu, ljudi u ovom gradu se ne libe izreći sve dobro što primijete na vama. Ja sam zaista svakoga puta, pa i ovoga, uživao u tom umivanju u komplimentima. Nekako ti dan postane slađi kad ti na svakom bloku dobace "dobre noge", "predivna kosa" ili "model!!" ... Osmijeh ne osiromašuje onoga koji ga daje, a obogaćuje onoga koji ga prima. Isto je i s komplimentima.
Prošle godine sam najveću sreću doživio ispred stana, ispijajući tursku kavu koju sam donio iz Hrvatske i pričajući s beskućnicima iz ulice. Pili bismo moju kavu, pušili moje cigarete, a ja bih zauzvrat slušao njihove priče i upijao njihove sudbine. Uživao sam kao malo dijete. Ove sam godine bio na najboljem mjestu u gradu, u MR. Purple rooftop baru, iz čijeg bazena se vidi pola New Yorka.
Sjedio sam tamo s prijateljem iz Beograda koji živi i radi u San Franciscu. Pričamo tako i ja gunđam kako mi nedostaju beskućnici u Queensu, kako je tamo sve nekako mirno i kako želim samo upoznavati ljude. Brijati s potpunim strancima po gradu i otkrivati njihove pasije. Kaže mi da napravim Tinder, dating aplikaciju, napišem nešto o sebi, stavim raspon godina od 18-55, oba spola i napišem da tražim prijatelje. I tako je počela moja avantura koja mi je dala sasvim drugu sliku New Yorka. Otkrio sam da je čarolija tog grada u njegovim stanovnicima, jer svatko ima svoj san, svoju priču i razloge dolaska. Nakon nekoliko dana na mojoj se aplikaciji pojavilo - 15 tisuća ljudi! Zamislite moju sreću i užas u istom trenutku. Debeli, mršavi, visoki, niski, bogati, siromašni, muškarci i žene, upoznao sam ih more. Išao sam na tri do četiri "dejta" dnevno. Takozvanih dejta, jer sam ljudima objasnio da tražim isključivo prijatelje, da smatram kako je velika odgovornost ući u život nekog čovjeka te da nisam spreman za išta drugo osim prijateljstva. Prihvatili su to, neki više, neki manje, i tako sam ja uživao u blagodatima slobodnog grada. Grada koji ne robuje standardima, predrasudama, gdje nije bitno jesi li crn, bijel, visok ili nizak, homo ili hetero, musliman ili kršćanin, gdje je samo važno jesi li ili nisi - čovjek.
Naivno je misliti da u tom velikom gradu možete proći nezamijećeno, utopiti se u masi. Pogrešno! Na Manhattanu, koji je veličine Varaždina, u svakom trenutku možete sresti nekog poznatog. Tako sam ja u kućnom ogrtaču i s uljem na kosi, dan prije snimanja, ujutro išao kupiti cigarete bijesan jer ću ih platiti 16 dolara i sreo svog agenta koji me javno prozvao da ne smijem takav hodati po gradu. U gradu slobodnih ja sam očito bio najslobodniji. Ili trenutak kada sam na svojoj Tinder aplikaciji dobio poruku od Zoe, koja me upecala iz taksija na Times Squareu, kojim dnevno prođe 330 tisuća ljudi. Ili trenutak kada trčim iz restorana Morandi, koji je fantastičan, do parka High Line kako bih se našao s prijateljima - i ugledam dizajnera koji viče iz kafića: "Carlitooo". Osjećam se kao da tu živim godinama, kao da sam u malom primorskom gradu u Hrvatskoj gdje svi sve znaju. Inače šetnja High Lineom je besplatna i super, uživat ćete. Svakako najbolja situacija je bila kada sam u Industry klubu u ponedjeljak slučajno vidio Matta, glumca s Broadwaya kojeg sam upoznao na Tinderu, kako pjeva karaoke i rastura. Možda mi nije sredio besplatne karte za show na Broadwayu, ali ovaj u Industryju je bio jednako dobar. Inače, ponedjeljkom zvijezde Broadwaya nastupaju besplatno u tom klubu i pjevaju pjesme iz mjuzikla!
Nego da se vratimo na početak priče. Taj dan sam stigao na priliku svog života. Istina, došao sam mokar i stisnut, ali nisam se predao. Jurio sam ulicama Manhattana kako bih stigao na fotografiranje, iako sam večer prije zaružio na jednom rooftopu u Hudson Yardu. Došao sam na vrijeme! I odradio snimanje sa srcem lava i licem kurve, kao da se ništa nije dogodilo. Kao da se večer prije nisam razbio, premda se na mom licu vidio umor. Uslijedio je razgovor i ugovorna obaveza od devet mjeseci. To znači, ostati u New Yorku! Hamletovsko pitanje u 21. stoljeću – biti ili ne biti model?! Sjedim na Sedmoj aveniji, u lokvi vode, između dva automobila (u lancu jeftinih dućana Duane Reed kupio sam kišobran) i pušim. Što napraviti? Zovem mamu, ne javlja se, zovem najbolju prijateljicu u Meksiko, ne javlja se... a ja kao samac usred svemira donosim odluku života. Zvuči dramatično, ali pardon, ja sam završio Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu i zaposlen sam kao glumac u Satiričkom kazalištu Kerempuh. U agenciji su mi rekli da radim najveću pogrešku života jer oni već vide da neću prihvatiti priliku, ali ja to u tom trenutku nisam znao. Htio sam sjesti u kafić, naručiti nešto žestoko, pušiti i pričati s prijateljem... Nikoga nije bilo, nigdje se ne smije pušiti. U gradu koji nikad ne spava, gdje su svi snovi mogući, gdje žive meni toliko dragi ljudi, i čiji je zaštitni znak Kip Slobode, ja sam kao pušač bio građanin drugog reda. Bio sam pored svih onih 15 tisuća ljudi s Tindera potpuno sam. I sam sam se suočio s činjenicama: u Zagrebu me čeka moj posao u kazalištu koje obožavam, moji psi koje volim najviše na svIjetu, a modeling i tako nikad nije bio moj san. Ideja je bila preko tog svijeta doći u onaj glumački. Što bi se možda i dogodilo da sam ostao i tako briljirao da bi slali avione po mene u Zagreb i da je život postao onaj film koji sam si iscenirao u glavi. Možda bi i bio da sam ostao. No, uspjeh ne dolazi preko noći, ne postaje se Kate Moss u jednom danu. Možda to nisam ni želio... Možda sam samo na trenutak želio nestati u Zagreb, pojesti tanjur mahuna i gnjaviti pse ostatak dana.
Je li mi žao? Iskreno, nije. Dok pišem ovo u svom stanu, pušim cigaretu jer mogu i pijem tursku kavu. Bilo je predivno, hvala ti New York! U agenciji sam dobrodošao kad god se vratim, ako ostanem u formi. Gdje će me život odvesti, ne znam. Iduća stanica je 20. listopad i premijera u Kerempuhu predstave "Doma je najbolje" u režiji Renea Medvešeka. Nadam se da ćete vi na nju stići kao ja na casting, bez obzira što Vakula najavljuje kišu .