.png)
Ivana Burić, 28-godišnja znanstvenica iz Splita koja se bavi proučavanjem utjecaja meditacije na gene, bila je jedna od istaknutih predavačica na prvoj međunarodnoj joga konferenciji u Hrvatskoj koja se u nedjelju održavala u Zagrebu, pod nazivom 'Joga i znanost'. Stala je uz bok Eddieja Sterna, omiljenog njujorškog joga učitelja svjetskih celebrytija, te drugih vrsnih predavača iz branše, a nama je ispričala kako je tekao njezin put uspješnog istraživačkog rada, zašto su važni rezultati do kojih je došla, možemo li doista utjecati na gene, ali i kako svatko od nas najjednostavnije može postići učinke meditacije.
Nakon što je završila psihologiju na Hrvatskim studijima u Zagrebu, Ivana Burić je otišla na istraživačku praksu na Sveučilište u Exeteru gdje je radila u timu s molekularnim biolozima i naučila laboratorijske tehnike epigenetike i ekspresije gena. 2015. je krenula s istraživanjem ekspresije gena, meditacije i joge u sklopu svojeg doktorata pri Coventry Sveučilištu, gdje je lani i doktorirala, a surađivala je i s Donders Institut for Brain, Cognition and Behaviour pri Radboud Sveučilištu u Nizozemskoj. Uz takav dojmljiv životopis, Ivana nam je otkrila sve tajne meditacije, ali i da se aktivno bavi i plesom te zašto je odlučila postati veganka.
S meditacijom ste krenuli još kao studentica psihologije, što vas je odvelo na taj put?
- Niz godina sam bila zainteresirana za meditaciju iz radoznalosti, ali sam mislila da je nužno otići na tečaj meditacije da bi se to naučilo, što si tijekom studiranja nisam mogla priuštiti. Međutim, naknadno sam shvatila da je većina tehnika meditacije u biti jako jednostavna te sam do danas najviše naučila samostalno, iz knjiga.
Zašto ste nakon teške prometne nesreće izabrali baš meditaciju – svjesno ili se spontano nametnula kao učinkovita?
- Zapravo, ni jedno ni drugo. Moja kolegica je za izradu svog diplomskog rada tražila sudionike koji su voljni naučiti meditirati i to činiti tri mjeseca, pa je gledala promjene u aktivnosti mozga preko EEG-a i u anksioznosti. Tada sam naučila transcendentalnu meditaciju.
Kakve su bile posljedice nesreće i u čemu vam je sve meditacija tada pomogla?
- S obzirom na to da sam imala dva višestruka prijeloma i tri operacije, nekoliko godina sam imala kronične bolove i smanjenu mobilnost na mjestima ozlijede. Osim toga mi se razvio i iracionalni strah od prelaska ceste, a primijetila sam i poteškoće s pažnjom zbog stresa pa mi je trebalo više vremena u pripremi za ispite. Naravno, nije mi meditacija pomogla u svemu, ali primijetila sam poboljšanja u pažnji i nošenju sa stresom te sam pomoću meditacije naučila prihvatiti bol bez da emocionalno reagiram na nju.
Kakve su to vježbe? Koliko su trajale i koliko ste ih često u danu izvodili?
- Počela sam s transcendentalnom meditacijom koja se temelji na ponavljanju mantre dvaput dnevno po 15 do 20 minuta. Nedugo nakon toga sam počela samostalno učiti mindfulness tehnike čija je osnovna svrha biti svjestan misli, emocija i osjeta u sadašnjem trenutku, bez da ih se prosuđuje ili pokušava promijeniti. To se može postići kroz razne tehnike koje uključuju meditacije usmjerene na disanje, pokret ili promatranje misli i sl.
Tko vas je učio meditirati, odnosno kako ste nadograđivali znanje na tom području?
- Započela sam tako da sam prošla tečaj transcendentalne meditacije te sam od tada učila druge tehnike pomoću knjiga. Prošle godine sam u Engleskoj završila tečaj za učitelja mindfulness meditacije, ali za sada se još ne bavim podučavanjem - no i to je u planu za skoru budućnost.
Koliko ima tehnika i koja vam je najdraža?
- Postoji mnogo tehnika meditacije, ali u srži svake meditacije je usmjeravanje pažnje na jedan objekt, bila to mantra, disanje, plamen svijeće, osjeti u jednom dijelu tijela ili slično. Osobno kombiniram razne tehnike jer znam čemu mi koja najviše doprinosi te to dolazi s iskustvom. Većinom vježbam mindfulness tehnike, ali, na primjer, ako znam da me čeka težak dan i nemam puno vremena, radim meditaciju s mantrom jer mi je u takvoj situaciji najlakša. Kada primijetim da sam prestroga prema sebi ili drugima, ili neposredno prije javnog nastupa, tada radim loving-kindness meditacije koje ciljaju na povećanje suosjećanja prema sebi i drugima te potiču osjećaj sigurnosti. U situacijama kada sam u izrazito stresnim situacijama, za mene najviše djeluju meditacije u pokretu jer se tako preusmjerava pažnja s neobuzdanih misli i emocija na tijelo.
Kada ste se počeli zanimati za epigenetiku i ekspresiju gena?
- Epigenetika i ekspresija gena su usko povezani pojmovi. Epigenetika se bavi mjerenjem nekoliko molekularnih promjena koje kontroliraju ekspresiju gena. Ekspresija gena se odnosi na aktivnost pojedinog gena te se određuje na temelju količine molekule mRNK koju gen proizvodi. Dakle, promjene u ekspresiji gena nastaju zbog epigenetike, a može se izravno mjeriti jedno i drugo. Interes za epigenetiku i ekspresiju gena sam razvila još tijekom diplomskog studija psihologije kada sam u knjižnici zalutala na odjel biologije te sam još uvijek jednako oduševljena tim područjem.
Možemo li doista utjecati na gene?
- Itekako! Geni su dinamični i adaptiraju se na okolinu. Međutim, bitno je razumjeti da se radi o aktivnosti gena, a ne samoj strukturi koja je nasljedna te ostaje ista. Gen koji smo naslijedili može biti aktivan u različitim stupnjevima, poput potenciometra za svijetlo koji može sasvim ugasiti lampu, potpuno je upaliti ili postići bilo koju razinu osvjetljenja između te dvije krajnosti. Jedini način na koji geni mogu djelovati na ono kakvi jesmo je kroz proizvodnju proteina koji putuju kroz tijelo i prenose informacije. Struktura gena koju smo naslijedili je jednaka u svakoj stanici u našem tijelu, na primjer u stanici kože i u stanici srca. Međutim, aktivnost gena je različita u svakoj vrsti stanica što objašnjava i zbog čega nisu sve stanice jednake iako sadrže iste gene.
Kako svatko od nas može utjecati na gene?
- Istraživanja su započela prije petnaestak godina kada su znanstvenici pronašli da ljudi koji su pod dugotrajnim stresom pokazuju specifičan obrazac u aktivnosti gena koji vodi prema trajno povišenim upalnim procesima i povećanju rizika za mnoge bolesti koje su vodeći uzroci smrtnosti. Od tada je taj obrazac pronađen kod raznih populacija koje su pod kroničnim stresom: kod roditelja koji imaju autističnu djecu, kod ljudi koji skrbe za nepokretne ili ljude s demencijom, kod ljudi kojima je preminuo netko jako blizak, kod onih nisko socioekonomskog statusa... U nekoliko posljednjih godina u znanstvenim krugovima je postalo općeprihvaćeno da psihološki stres izravno djeluje na tijelo preko promjene u aktivnosti gena, te počinju istraživanja tehnika za koje je poznato da smanjuju stres: meditacije, joge, Tai Chi i sl., te je pronađeno da djeluju na aktivnost gena u suprotnom smjeru od kroničnog stresa i tako štite zdravlje.
Što je uopće meditacija i u čemu svakom čovjeku pomaže? Koliko nam vremena treba da bismo naučili meditirati?
- Prema psihologiji, cilj meditativnih tehnika je povećanje samoregulacije koja se sastoji od pažnje, samosvjesnosti i regulacije emocija. Smatra se da su sve ostale prednosti koje ljudi primijete zapravo posljedica poboljšane samoregulacije. Primjerice, stotine istraživanja pokazuju da dolazi do smanjenja percipiranog stresa, anksioznosti, poboljšanja kvalitete života, nošenja s kroničnim bolestima i mnogo drugih promjena. Na Zapadu se najčešće uči putem osmotjednog mindfulness tečaja.
Možete li onima koji nikad nisu pokušali meditirati reći kako najjednostavnije mogu postići učinak meditacije?
- Jedna od najjednostavnijih tehnika meditacija je tehnika mindfulness disanja koja se radi tako da se udobno smjestimo, zatvorimo oči i usmjerimo pažnju na svaki udah i izdah bez da ih pokušavamo promijeniti, primjerice namjerno dišući jako duboko. Promatra se disanje kakvo je u trenutku i to se radi 10-15 minuta. Normalno je da se pažnja automatski prebaci na misli, ali meditacijom se uči što prije primijetiti da smo odlutali u mislima i bez osuđivanja vratiti pažnju na udah i izdah. Meditaciju može svatko naučiti, ali potrebno je redovito vježbati te imati učitelja ili se educirati iz knjiga. Preporučujem priručnik "Mindfulness: Finding peace in a frantic world" autora Prof Marka Williamsa, postoji i u hrvatskom prijevodu.
Planovi za daljnji rad?
- Želim barem još nekoliko godina provesti u inozemstvu, no trenutno ne znam gdje će me posao odvesti. Nadam se da ću uspjeti ostati u istom istraživačkom području i dodatno ojačati vještine iz molekularne biologije i neuroznanosti te ih kombinirati sa psihologijom. Osim meditacije i joge, zanima me i utjecaj svih promjena životnog stila na ekspresiju gena i mozak, poput primjerice prehrane. Za daljnju budućnost, želja mi je oformiti vlastiti istraživački tim s nekoliko motiviranih i poduzetnih ljudi koji imaju sličan pogled na znanost kao ja.
Tko je Ivana Burić privatno?
- Osim sa znanošću, aktivno se bavim plesom već sedam godina i često nastupam samostalno i u grupama po Europi. Riječ je o suvremenoj verziji trbušnog plesa koja se zove tribal fusion i kombinira trbušni ples s drugim plesnim stilovima. Općenito volim učiti nove stvari i stvarati, a ples mi pruža oboje. U svakodnevnom životu najviše cijenim kvalitetno provedeno vrijeme s ljudima koje volim, te nastojim živjeti što jednostavnije. Privatno sam i veganka jer ne želim financijski podržavati mesnu i mliječnu industriju zbog štete koju stvara na okoliš i zbog nepotrebne patnje životinja.
