Luka je išao u peti razred osnovne škole. Bio je starije od dvoje djece u obitelji i roditeljima nikada nije davao povoda za neku veću brigu. U vrijeme prije kraja prvod polugodišta počeo ih je zvati iz škole "da s njima malo popriča". Kod kuće je počeo biti nekako nezadovoljan. Znao bi reći "ne mogu više raditi za školu". Roditelji, koji su ga odgajali da razmišlja da uči za sebe, mislili su da ga brinu zaključne ocjene. Potom je sasvim neočekivano odbio otići na tenis koji je toliko volio. Dogodilo se i da nije htio s ocem na tekmu. Sve je više gledao TV. Roditelji su ga stavili u kaznu, ukinuli mu gledanje TV-a. "Telka ili ću umrijeti", rekao im je tada. Počeo je puno spavati. Prejedao bi se.
Njegovih 11 godina osjetljiva je dob kad se govori o pubertetskim mušicama. Što li se događa s Lukom?
Jedne večeri Lukin je tata ušao sinu u sobu, jer cijelu večer nije dolazio u boravak. Ugledao je Luku punih ustiju i šaka tableta. Spasio mu je život - u posljednji čas.
Muk
Među roditeljima koji su čuli ovu istinitu priču na predavanju, zavladao je muk. Mnogi su ostali zbunjeni. Kako uz pubertetske hirove prepoznati depresiju? Na ovo je pitanje dr. Katarina Matić, specijalistica psihijatrije PB Jankomir koja redovito gostuje po školama u sklopu akcije koju je pokrenuo Gradski ured za zdravstvo, odgovorila: "Za alarm je vrijeme ako dva tjedna i duže traju simptomi kao što su razdražljivost, tuga, znatno snižen interes za aktivnosti, gubitak težine, teškoće sa spavanjem, nemir, bezvoljnost, neodlučnost, umor, dekoncentracija, glavobolje, osamljivanje, usporene kretnje, monoton glas, noćni strah, nelagoda, samokritika, nisko samopoštovanje, pa čak i glavobolje. Često uslijede i pokušaji "samoliječenja" kao što su konzumacija alkohola, droga. Govore da ih nitko ne razumije, bježe od kuće, načinju teme o smrti, imaju suicidalne misli te se samoranjavaju gašenjem čikova po tijelu, zarezivanjem...", rekla je psihijatrica Matić i naglasila da kod djece i adolescenata postoji jedna otegotna okolnost kod detekcije depresije - unatoč depresivnim stanjima kod njih može, (ali i ne mora), paralelno postojati vidno zanimanje za nešto što ih posebno zanima u životu, primjerice neka slobodna aktivnost.
Depresivni simptomi ne moraju značiti da se radi o depresiji i stoga je potrebna detaljnija psihijatrijska obrada. A prvi korak je - potražiti pomoć, bilo kakvu.
"Razgovor s članovima obitelji, liječnikom obiteljske medicine, prijateljima, s bilo kime", napominje.
Zastrašujući pokazatelji
Hrvatska ima jednu od najviših stopa depresije u Europi, oko 200.000 oboljelih. Od 1995. stopa hospitalizacija porasla je za 120 posto. Gotovo dvostruko više osoba počini suicid, nego što ih strada u prometu, pa je tako 2017. čak 635 osoba u Hrvatskoj počinilo suicid. Od toga ih je čak 60 posto bolovalo od depresije.
Kad je riječ o adolescentima, njih 20 do 25 počini suicid, no što je najstrašnije, na jedan počinjeni dolazi čak 25 neuspjelih pokušaja.
Od 4 do 8 posto adolescenata koji obolijevaju od depresije, samo ih se 20 posto liječi, što je porazno jer, kako kaže psihijatrica, ako se pravodobno krene s terapijom, unutar sedam do devet mjeseci oporavi se 90 posto mladih.
Hrvatska stvarnost
Najpogođenije dobne skupine su, napominje dr. Matić, oni između 20 i 59 godina, dakle radna populacija. To objašnjava činjenicom da su uzroci, osim genetske predispozicije i bioloških promjena, poteškoće nošenja sa svakodnevnim stresom. "To je vrijeme kada se događaju odvajanja od primarne obitelji, osnivanje sekundarnih, dobivanje djece, pronalaženje sebe u budućem zvanju, doba kada se ljudi zapošljavaju, kreću u život, susreću se sa zbiljskim stresom s kojim se mogu ili ne mogu nositi", kaže i nastavlja govoriti o samoj bolesti i uzrocima.
"Depresija je bolest, biopsihosocijalni poremećaj, za čiji nastanak je u prvom redu odgovorna genetska podloga, zatim je nedvojbena biološka promjena u mozgu (promjene u metabolizmu kemijskih molekula- neuroprijenosnika), promjene u razmišljanju i ponašanju kao što su negativno razmišljanje o sebi, svijetu i budućnosti uz manjak socijalnih vještina i vještina rješavanja problema, ljutnja okrenuta prema unutra, sebi, poteškoća nošenja sa stresom, neprepoznavanje emocija i nemogućnost nošenja s frustracijama. S obzirom na to da danas živimo ubrzanim životnim stilom koji nam je nametnut kapitalizmom, u svijetu u kojem nažalost ima sve manje vremena i sluha za njegovanje pravih vrijednosti u životu, sve se manje komunicira odnosno sluša, primarno unutar obitelji, odnosi nisu iskreni u svim sferama, odnosi postaju virtualni, nestvarni - pogledajmo samo društvene mreže", rekla je psihijatrica.
Većina ljudi se predstavlja onim što nije, a sve to rezultira manjim osjećajem samopouzdanja, osjećajem manje vrijednosti jer se uvijek teži većem i boljem"
Porast depresije kod djece i adolescenata posebno zabrinjava. "Mislim da je glavni "krivac" za porast depresije kod mladih i adolescenata užurban i nezdrav način života cijelih obitelji. Nema iskrene komunikacije, a djeca su većinu vremena prepuštena sama sebi i traže uzore u nezdravim modelima, u virtualnom svijetu.
Ljudi rade i po 12 sati dnevno, ne stignu se, nažalost, posvetiti odgoju djece.
Tu je i preopterećenost djece, loši odnosi s roditelji, problemi u braku roditelja, nasilje. Okidači mogu biti razvod roditelja, bolest ili smrt roditelja, promjena škole, poteškoće s vršnjacima, bullyng, bolest mlade osobe. Pokazalo se da veći rizik za obolijevanje imaju oni koji su unutar godine dana doživjeli dva (ili više) teža stanja stresa", rekla je dr. Matić.
Navela je i šokantan primjer iz svoje dugogodišnje prakse: "Zbog toga što se kod kuće nije razgovaralo o emocijama, jedna mi 18-godišnja osoba, koja je došla na razgovor zbog simptoma depresije, nije znala niti samo nabrojiti pet osjećaja koji je prožimaju".
K tome, rekla je, u psihijatrijskoj bolnici na Jankomiru svakodnevno imaju prepunu ambulantu ljudi koji se liječe od ovisnosti o internetu!
Stigmatizacija od strane društva
Oboljeli u Hrvatskoj i dan-danas su stigmatizirani od strane društva. "Iako se provode razne akcije i edukacije podizanja svijesti društva kako su i psihijatrijske bolesti "prave bolesti", mislim da je društvo i dalje slabo senzibilizirano što se tiče psihičkog, duševnog zdravlja i da bi se trebalo činiti više. Prvenstveno smatram da je podlozi svega strah i needuciranost šire populacije. Stigma, a posebice samostigma naših pacijenata je veliki problem, koji rezultira prestankom uzimanja potrebite farmakoterapije što dovodi do ponovne pojave bolesti, koja se svaki puta teže liječi. Naši pacijenti često misle da nisu prihvaćeni od strane društva, kako nemaju ista prava, skrivaju svoje probleme na poslu i od svojih najbližih jer ih je sram.
Depresija se i danas kao bolest ne shvaća dovoljno ozbiljno, ili se oboljelom i dalje govori "diži se, trgni se,… lijen/a si….".
Zato su neophodne edukacije društva, od osnovne škole pa nadalje. Mi u našoj bolnici "Sveti Ivan" u procesu liječenja obavezno provodimo psihoedukaciju kako pacijenata tako i članova obitelji, o samoj bolesti, simptomima, lijekovima, kako prevenirati i prepoznati pogoršanje, što učiniti i slično. Pozdravljam i hvalevrijednu inicijativu zagrebačkog Gradskog ureda za zdravstvo, koji je počeo organizirati edukacije po osnovnim i srednjim školama, jer ljude treba senzibilizirati i naučiti od ranije dobi", govori dr. Matić.
Liječenje depresije
"Uz farmakoterapiju, svakako je indiciran psihoterapijski vid liječenja koji obuhvaća individualnu psihoterapiju, grupnu psihoterapiju, kognitivno- bihevioralnu psihoterapiju, suport i uključenje obitelji u proces liječenja. Također još postoji terapija svjetlom (fototerapija), neurofeedbackom, liječenje elektrokonvulzivnom terapijom i transkranijalnom magnetnom stimulacijom (TMS), s kojom imamo izvrsne rezultate liječenja depresije u našoj bolnici "Sveti Ivan" na Jankomiru", govori psihijatrica.
Novi stil života
Promjena životnog stila je ključna za izlječenje. "Da bi mijenjali stil života, prvo bi trebali osvijestiti i prihvatiti što ne valja u dosadašnjem načinu života, a to ponekad nije lako. Treba se suočiti s načinom života koji smo do sada vodili, što iz njega možemo naučiti, što ne valja i što mijenjati, to je tako individualno. Preporuke nisu iste za svakog. Mislim da se svatko treba voditi za osobnim unutarnjim osjećajem zadovoljstva i srećom. Uživati u svakom danu, "usporiti", uživati u sitnicama, voljeti sebe, prihvatiti sebe s vrlinama i manama, biti iskren prema sebi i drugima, naučiti komunicirati", govori dr. Katarina Matić.
Za kraj je poručila: "Živimo ubrzanim načinom života, često zaboravljajući na sebe i ono bitno unutar sebe, ali i na drage ljude oko sebe, te su time i međuljudski odnosi površni, koji ne pružaju nikakvo zadovoljstvo, što se neminovno i odražava na našu djecu, koja samo kopiraju ono što vide kod kuće.
Zastanimo na tren, malo promislimo o onome što nam je istinski bitno u životu i njegujmo to, jer će, figurativno rečeno, sve zarasti u korov.
Apsolutno je potrebno više educirati društvo o psihijatrijskim poremećajima, da su psihijatrijske bolesti poput svih ostalih "somatskih" bolesti, da ih pojedinci nisu birali , da se ne mogu "trgnuti" ako im se kaže i da nije sramota potražiti pomoć, naprotiv".