Kada je u trećem razredu srednje ekonomske škole majci rekao da ga ispiše jer se uz nastavu ne može dovoljno posvetiti glazbi, pijanist i skladatelj Zvjezdan Ružić (37) vjerovao je da će ostvariti svoj dječački san. Ali i znao da ne smije iznevjeriti majku koja ga je poslušala, dobila prodike ravnateljice škole, ali i duboko vjerovala da će njezin, tada sedamnaestogodišnji sin ostvariti svjetsku karijeru. Već tada je svirao po dvanaest sati dnevno, a dvadeset godina kasnije može se pohvaliti da je nastupao u brojnim dvoranama diljem Europe, Australije, Amerike, Kine i Japana. Osim što je priznat kao ekskluzivni Yamaha Piano Artist - priznanje rezervirano za vrhunske pijaniste svjetskog kalibra - dobitnik je pet Porina za autorska ostvarenja i šest nagrada Status za najboljeg pijanista u Hrvatskoj. Na njegovom novom albumu "A Storm in a Teacup" (Oluja u šalici čaja) radili su glazbenici koji su surađivali s Bruceom Dickinsonom, Paulom McCartneyjem, grupom Deep Purple, Davidom Bowiejem, Queenom... Cijeli će album 3. veljače odsvirati u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski, a on je za njega, kako kaže, svojevrsna oluja koja ga je pratila od malih nogu - kada je zbog očeve depresije i neimaštine spas pronašao u glazbi i već kao desetogodišnji dječak s harmonikom zarađivao svoj novac, kako bi olakšao roditeljima. U ekskluzivnom razgovoru govori o teškim danima djetinjstva, naglom odrastanju, strasti prema glazbi i duhovnom putovanju na kojem je uspio izdići se iznad svih strahova i nemira koji su godinama bili njegov najbliži suputnik.

Svirali ste na brojnim svjetskim pozornicama, sada vas čeka Lisinski. Je li trema ista ili veća pred domaćom publikom i što joj pripremate?

Trema je veća nego ikad kada je o ovom albumu riječ. Na njemu sam zaokružio čitavo svoje putovanje od djetinjstva do danas. Prvi put sam svirao harmoniku na svojem albumu, koja je obilježila moje djetinjstvo i koju sam, kao i cijeli dio teškog djetinjstva, nekako skrivao i od sebe i od svijeta. Sada, kada sam puno toga kroz ovu svoju oluju oslobodio, uspio sam posložiti sve kockice svog života i prihvatiti dijelove putovanja za koje sam mislio da su greška. Sada znam da su točno takvi trebali biti da bi me oblikovali u osobu kakva sam danas.

"Oluja u šalici čaja" naziv je koncerta i albuma, po čemu je posebniji od prethodnih?

Posebnost albuma je što sam ga snimao sam, u tri katedrale, svirajući sve instrumente. Nije mi bila namjera pokazivati virtuoznost, nego pustiti da kroz različite zvukove i boje izađu moje osobne priče - kao svojevrsno iscjeljenje. I ta "Oluja u šalici čaja" preokret je u mom stvaranju jer je to filmska glazba, na tragu klasične glazbe, nekog filmskog soundtracka, ali filma mog života koji nije još snimljen.

U trećem srednje ispisao se iz škole kako bi se mogao posvetiti sviranju klavira - koje je svakodnevno trajalo i po dvanaest sati

VANESA PANDZIC CROPIX

Kakve su vas oluje pratile kroz život?

Odrastao sam u Matuljima, predgrađu Opatije. Nisam imao tipično djetinjstvo jer se moj tata razbolio od manične depresije kada sam imao osam godina. Sjećam se tog popodneva kada je došao s posla kući s glavoboljom i legao u krevet. Nakon toga više ništa nije bilo isto. Mjesecima je ležao u krevetu i to mi se činilo kao vječnost. Intuitivno sam jako puno vremena provodio s njim i tada sam zapravo odrastao preko noći. Majci sam bio velika podrška, ona je tada imala samo 29 godina, a tata 33. Želio sam im biti blizu, biti im podrška, kako god sam mogao. Još otada imam jednu posebnu povezanost sa svojim roditeljima.

Što vam je bilo najteže?

Kada je ta bolest došla, tata je prestao raditi, a i mama je bila bez posla. Odjednom smo bili bez prihoda i sjećam se da nam je pomogla najbliža rodbina i crkva. Sjećam se školskih bilježnica nepravilno izrezanih rubova bez ikakvih slika, koje smo dobili brat i ja kao donaciju - a svi su u razredu imali neke lijepe i oslikane. Sjećam se kako sam imao ispit u školi i kako sam predao prazan papir, jer nisam niti skužio da je prošao čitav školski sat. Puno toga sam proživljavao iznutra. Bilo je baš teško. Ništa mi nije bilo jasno. Pogotovo tada - kada je psihologija bila daleko manje razvijena znanost nego danas. Mama je, srećom, ubrzo dobila posao pa su stvari krenule nabolje. Bilo je teško svjedočiti kako se njima bliski ljudi odmiču. Bila je to moja prva lekcija o životu, prijateljstvu. Svašta se tu događalo usput. Puno razočaranja, puno tišine. Devedesetih je depresija bila golema stigma i majka nas je molila da o tome ne govorimo nikome, kako bismo sačuvali tatu, tako da smo brat i ja odrastali čuvajući tajnu. Tek kada mi je bilo devetnaest godina prvi sam put to rekao nekome. Sve je bilo teško, imaš tatu, ali on je odsutan, vodi svoje borbe... Naime, on se cijeli život brinuo o svom bratu koji je stradao u prometnoj nesreći i bio u kolicima, tako da je tata nosio sav njegov teret, a mi tatin...

Kakav je tata bio prije depresije?

Divan, emotivan, topao, veliki empata. On je i danas takav, toliko dobra duša, koja uvijek svima pomaže i nikome nije u životu nanio ni trunku zla. Naprotiv.

Zvjezdan s bratom Vedranom, koji se danas bavi glazbom i slikarstvom

VANESA PANDZIC CROPIX

I već tada vas spašava glazba?

Da, tu dolazi glazba, nenadano, tiho, ali zapravo glasno. Prijatelj iz osnovne škole me pozvao k sebi u konobu, da mi odsvira pjesmu na klavijaturi. Sjećam se tog trenutka, te njegove male klavijature i kajdanke na njoj. Meni je to bio cijeli svemir, ali financijski mi tada roditelji nisu mogli priuštiti klavijaturu - a kamoli klavir. Mama je imala svoju staru harmoniku koja je ubrzo postala moj prozor u svijet. Susjeda Mirjana, koja je bila pijanistica, učila me svirati. Strastveno me zanimao klavir, ali imao sam mogućnost svirati samo harmoniku, pa sam to i prihvatio. Sjećam se da sam se u vrijeme tatine bolesti naglo udebljao. Velik je to bio šok za mene. U to doba, počeo sam i mjesečariti, hodao bih često noću prema ulaznim vratima kuće. Tako da, glazba je bila moj veliki prijatelj, i danas je tako. Ona mi liječi dušu, kroz nju izgovaram sve ono što riječima ne znam ili ne mogu.

Kome ste svirali harmoniku?

U godinu dana naučio sam dvadesetak pjesama i cijelo ljeto sam svirao turistima na izletničkom brodu u Opatiji. Bilo mi je deset godina, nosio sam tu harmoniku koja je imala valjda dvadeset kila i svirao od jutra do večeri. Podsvjesno sam želio financijski pomoći roditeljima, ne biti im teret, ali sam jako uživao svirajući. Sjećam se da sam s broda gledao svoje prijatelje kako se kupaju i uživaju na plaži, a oni bi mi uvijek mahali s obale. Svirao sam i na karnevalskim povorkama harmoniku već s jedanaest godina, u Zametskim Maškarama - po čitave dane i noći. S dvanaest godina sam već svirao na prvoj svadbi, a kasnije sam osnovao bend pa smo svirali na maturalnim zabavama i klubovima. Sve što sam zarađivao, ulagao sam u glazbu. Tako je i danas, zapravo. Neke stvari se nikad ne mijenjaju. Koliko god da sam nastupao s harmonikom, a kasnije i s klavijaturom u bandu, cijelo to vrijeme sam sanjao da jednoga dana postanem ozbiljan akademski pijanist, iako se to činilo kao neki neostvarivi san.

Zvjezdan Ružić sa svojim prvim klavijaturama

VANESA PANDZIC CROPIX

Jeste li išli u glazbenu školu?

Ne, nikada. Od novca koji bih svirkama zaradio, plaćao sam si privatne satove harmonike, a kasnije i klavira. No, kako nisam imao formalno glazbeno obrazovanje, svi su putevi vodili u smjeru da ću jednoga dana raditi u nekoj tvrtki, a u popodnevnim satima svirati na gažama klavijature u nekom bendu, neovisno o tome što je u meni i dalje postojao san da ću studirati glazbu. Srećom, u srednjoj ekonomskoj školi susreo sam profesoricu Patriciju Herak-Volarić, koja je vodila školski zbor i pozvala me da korepetiram. Prepoznala je moj talent, prijavila me na državno natjecanje Europe at School i rekla da imam dva tjedna da napišem svoju autorsku skladbu. Na natjecanju sam osvojio prvo mjesto, pobijedio mlade pijaniste koji su pohađali srednje glazbene škole u Zagrebu. Tu sam se ohrabrio, shvatio da možda i nije kasno za mene i napokon upisao klavir na Narodnom učilištu u Rijeci. Tek tada, u šesnaestoj godini, počinjem prvi put učiti prstomet lijeve ruke klavira i zaozbiljno učiti klavirsku literaturu. Od novca koji bih zaradio svirkama plaćao sam si dodatne privatne satove kod Davida Gazarova koji je svjetska klasa pijanista. I dalje bi me svi gledali kao luđaka kada bih rekao da ću otići na akademiju - svi, osim mojih roditelja. Oni su vidjeli moj san, bili uz mene u svakom trenutku, kako god su mogli i znali. Nismo imali puno materijalno, ali ljubavi nikad nije nedostajalo.

Tko je vjerovao u vas?

I mama i tata su oduvijek vjerovali u mene i bili mi najveća podrška. Tata mi je u dvorištu napravio malu pozornicu i light show kada mi je bilo jedanaest godina. On je po struci elektroničar, pa su mu uvijek bili zabavni svi ti kreativni zadaci koje sam mu davao. Mama bi ispekla tople sendviče za susjede i tako bih ja održavao svoje prve mini koncerte na klavijaturi. Od samih početaka pa do dana današnjeg, upravo njih dvoje su moji anđeli čuvari, moja najveća podrška. I onda kada sam padao, kada mi nije išlo, uvijek su me bodrili da nastavim dalje. Poseban je to odnos, mene i njih. Posebna ljubav. U drugom razredu srednje škole svirao sam klavir po šest sati dnevno. Shvatio sam da se tim tempom neću stići pripremiti za akademiju. Zamolio sam roditelje da me ispišu iz škole, kako bih se posvetio sviranju. Odmah su me podržali, jer su vidjeli koliko mi je stalo do glazbe, do toga da postanem pijanist. Majka i ja došli smo k ravnateljici na početku trećeg razreda, a kada je mama rekla da me došla ispisati, ravnateljica joj je rekla: "Gospođo, vi ste luda žena. Upravo ste odlučili uništiti život svog sina." Na to joj je moja mama odgovorila: "Vidjet ćete vi tko će biti moj sin!" Otada sam vježbao klavir po dvanaest sati - i danju i noću. Pohađao sam večernju školu i na kraju otišao na maturalno putovanje sa svojim razredom. Tako da - sve sam stigao. Danas kada razmišljam o tom trenutku, shvaćam da je trebalo imati puno hrabrosti za potpisati taj dokument.

Bili ste jako disciplinirani?

Da, jer glazba je bila moj san i zahvaljujući tome upisao sam Akademiju odmah nakon završene srednje škole te diplomirao jazz klavir na Kärntner Landeskonservatoriumu u Klagenfurtu. Sve se u jednom trenutku posložilo. Nekoliko dana prije svoje mature nastupao sam u Londonu. Kad mi je bilo devetnaest godina, u Zagrebu su me prepoznali najbolji glazbenici iz industrije, upao sam u najjače projekte i orkestre. Sve se odvilo tako brzo. Samo tri godine prije svi su me gledali kao luđaka, a onda se sve preokrenulo. Ušao sam u industriju i prepustio joj se. Nizali su se uspjesi, ali iznutra sam se raspadao. Svoje traume, boli i strahove sam potisnuo, nisam se njima bavio, a bilo ih je puno.

Zvjezdan Ružić u svom domu nedaleko Opatije

VANESA PANDZIC CROPIX

Nedavno ste izjavili da je 2019. krenulo vaše duhovno putovanje, na koji način ste radili na sebi?

Tati se depresija dogodila s 33 i kako mi se približavala ta godina, imao sam sve veći strah da će se i meni to dogoditi. Tata mi je znao govoriti da to nije psihička bolest, nego duševna, kada su duša i glava neusklađene i nemaju mira, a ja nisam osjećao da sam pronašao mir. Zato me bilo strah. Krenuo sam na razne radionice, bio je to cijeli ciklus traženja na svim poljima i suočavanja sa svime što sam kroz život "podmetnuo pod tepih". Uzelo mi je to nekoliko godina - zapravo, ne bih rekao uzelo, jer mislim da mi je upravo taj proces zalječenja dao novi početak, novi život. Odmalena sam bio isprogramiran kao da se nije ništa dogodilo, a zapravo je sve to snažno utjecalo na mene. Najjača oluja krenula je prije tri godine. U nadi da će ona sama od sebe prestati, preselio sam se početkom 2024. u London. Tamo me tek čekao vrhunac moje oluje, tamo sam se do kraja "rastavio", ali baš u tom gradu se dogodio moj povratak sebi. Nakon nekoliko mjeseci života u Londonu, jednog popodneva nakon treninga u glavi mi je krenula svirati melodija. Trčao sam prema stanu u Kensingtonu i sjeo za klavir. Bila je to skladba "Keep Moving". Ona zapravo najbolje opisuje moj život. Jer, nikad nisam stao, koliko god je bilo teško. Samo sam se kretao i borio. Nakon te skladbe, izašlo ih je tog popodneva još gotovo sto. Na albumu ih je objavljeno 33. A došle su od Boga, na dar. Ja drugačije ne mogu objasniti što se tog popodneva desilo. Moje ruke su same svirale, a glazba dolazila iz portala - "od gore" - čitave skladbe. Mogu samo reći da nikad ništa slično nisam doživio.

Kako danas, s odmakom, gledate na svoj ne baš lagan put?

Sve je nekako bilo protiv mene. Niti sam imao konekcije roditelja, dolazim iz skromne radničke obitelji, nisam imao formalno glazbeno obrazovanje, a klavir sam krenuo za ozbiljno učiti tek sa šesnaest godina. Sve je bilo nekako obrnuto. Ali to je bio moj put. Mislim da bi većina djece danas rekla: "Ako nema klavira, neću svirati." Ja sam bio spreman sve učiniti - samo da ne izgubim tu priliku za glazbu. Glazba je moj život, a sve te situacije kod kuće, koliko god su bile teške, dale su mi jednu posebnu dubinu. Puno toga osjećam, više nego što ljudi misle. Samo ne pričam, jer riječi nisu moje oružje. Glazba je moj teren - kroz nju izgovaram melodije svoje duše. Zato, kada govorim o svom novom albumu "A Storm in a Teacup", kažem da je to najiskrenije i najogoljenije svjedočanstvo mog života.

Pripremajući album, puno ste vremena provodili u crkvi, je li vam na tom putu i vjera pomogla?

Apsolutno. Posljednje tri godine bio sam u potpunosti izgubljen u toj svojoj oluji, bez imalo inspiracije. Vjera mi je dala golemu snagu da prebrodim svoju oluju. Ne skrivam činjenicu da sam ovaj album dobio od Boga na dar. To ozbiljno mislim. Zato je velikim dijelom sniman u katedralama u kojima sam proveo 40 dana i noći snimajući. Shvatio sam da sam se čitav život skrivao iza priča drugih ljudi. Sada napokon imam snage da ispričam svoju, bez straha što će svijet reći. Jer ovo je moj život, moja istina.

Prije tri godine pronašli ste ljubav s djevojkom koja studira u Londonu. Funkcionira li ljubav na dvije adrese?

Paulina mi je uz roditelje najveća podrška, prošla je sa mnom kroz moju oluju, puno toga smo proživjeli zajedno i neovisno o ovoj udaljenosti, koja nam je oboma jako naporna i teška, trudimo se uvijek biti tu jedno za drugo. Naravno da je puno izazova, i uspona i padova, pogotovo kada svatko živi u drugoj državi, ali uskoro će se i to promijeniti, pa ćemo, ako sve bude po planu, opet biti na istoj adresi, u istom gradu.

"Prijatelj iz osnovne škole me pozvao k sebi u konobu, da mi odsvira pjesmu na klavijaturi. Sjećam se tog trenutka, te njegove male klavijature i kajdanke na njoj. Meni je to bio cijeli svemir, ali financijski mi tada roditelji nisu mogli priuštiti klavijaturu - a kamoli klavir" - kaže Zvjezdan

VANESA PANDZIC CROPIX

Dolaze li mama i tata na koncert?

Naravno! Pa oni su moji najveći fanovi, kako da ovako važan koncert prođe bez njih.

Jeste li ikada nešto zamjerali roditeljima?

Kao manji naravno da nisam mogao razumjeti što se točno dogodilo i da sam imao neka zamjeranja, jer sam mislio da je to stvar odluke, a nisam shvaćao da bolest to nadilazi. Skladba "Through my eyes" (Kroz moje oči) na ovom albumu posvećena je mom tati. Nikad prije nisam napisao skladbu za njega. Ali sada sve vidim iz jednog drugog ugla. Tada sam bio dijete pa mnoge stvari nisam shvaćao.

Hoćete li je odsvirati u Lisinskom?

Hoću. Publiku očekuje jedna posebna večer, kakvu još od mene nisu mogli dobiti. Ogoljeno, istinito, bez ukrašavanja. Na pozornici će osim mene na klaviru biti sjajan prateći orkestar, a osim potpuno novog zvuka orkestralne filmske glazbe i produkcije po svjetskim standardima, na ekranu će biti prikazivane animacije i tekstovi koji će dodatno pojačavati doživljaj svake skladbe. Sve je režirano u detalje. Ukratko, publika će gledati koncert, a doživjeti čitavi film. Mog života, ali zapravo - svog života. Jer, sve su oluje slične na svoj način.