Glumica Ana-Marija Bokor (34) još je za studija na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, a osobito za dvogodišnjeg usavršavanja u Londonu, u Actors Centeru čiji je osnivač Laurence Olivier , silno željela stati iza kamere. Ideja o dokumentarnom filmu “Lica glumice” dugo je sazrijevala, sve dok je lani nije uspjela ostvariti. Za film o svoje četiri kolegice – Ani Begić, Bojani Gregorić-Vejzović , Doris Šarić-Kukuljici i Mariji Sekelez – napisala je i scenarij, režirala ga, izvršna je producentica te autorica stihova za završni song koji pjeva Vanna .
Uoči svečane premijere, održane 29. ožujka u prepunom zagrebačkom kinu Europa, glumica kazališta Žar ptica osjećala je veću tremu negoli prije kazališne premijere. Premda joj ni jedan filmski redatelj nije ništa rekao, priznaje da je ipak osjetila čuđenje jer je zakoračila na njihov “teren”. No, najvažnije joj je bilo povjerenje najbližih koje je uključila u svoju malu ekipu. Njezin dečko Jerko Domagoj Vrdoljak (nećak Antuna Vrdoljaka ), četiri godine mlađi ekonomist zaposlen kao zamjenik ravnateljice Žar ptice, podigao je kredit da bi kupili opremu, montažu je obavila njegova mama Jasna Vrdoljak, poznata TV montažerka, a snimateljica je bila Ana Vrdoljak (unuka redatelja Antuna Vrdoljaka, odnosno kći njegova sina Vjekoslava, snimatelja), kojoj je to bio prvi film.
– Inspirirala su me – kaže Ana-Marija Bokor – lica glumica, od onih mlađih i svježih na kojima se vidi grč, želja da se uspije, do zrelijih i smirenijih, s tragovima života, ali bez grča. Željela sam kroz različite generacije glumica poručiti da je najvažnije trajati, osobito danas, u doba instant-zvijezda. Povod za priču poslužila mi je Nagrada hrvatskog glumišta. Među nominiranima odabrala sam Anu Begić iz zagrebačkog HNK, u dvadesetima, Bojanu Gregorić-Vejzović iz “Gavelle”, majku u tridesetima, Doris Šarić-Kukuljicu iz ZeKaeMa, udanu ženu u četrdesetima, bez djece, te Mariju Sekelez, u pedesetima, koja se nije udavala, a karijeru je okrunila kao ravnateljica Žar ptice. Razlikuju se i po naravi: Ana je živa, Bojana smirena, Doris poetična, a Marija temperamentna. Normalne žene – Htjela sam da ljudi vide da je riječ o sasvim normalnim ženama koje idu na plac, posvećuju se obitelji, provode vrijeme s prijateljima… Zato što su glumice, nisu pošteđene svakodnevnih poslova, kao što se često misli. Jednostavne su i pristupačne, no kako je njihov posao javan, i one postaju javne osobe. A često se glumci doživljavaju kroz uloge koje igraju – ako glume negativce, ljudi misle da su i sami takvi. Željela sam približiti sve ono izvan te uloge koju gledatelji vide u kazalištu ili na televiziji – veli Ana-Marija Bokor koja je sa “svojim” glumicama razgovarala u šminkeraju, prije probe ili predstave, ali i kod kuće, u teretani, na tržnici… A pričale su o svemu, i o onome što su i nju samu znali zapitkivati: kako pripremaju uloge, kako je snimati ljubavne scene… Do snimanja filma za Ana-Mariju one su bile samo dobre kolegice, a sada su produbile taj odnos.
– Tijekom snimanja – kaže redateljica – bile su spontane i iskrene, ni u jednom trenutku nisu sumnjale u moj projekt. Na kraju je ispao vrlo intiman film, bez mistificiranja i senzacionalizma. Nakon tri mjeseca rada imala sam čak 20 sati snimljenog materijala, ali nije mi ga bilo teško “srezati” na samo 65 minuta. Domagoj, koji je i producent filma, držao je škare, ja sam govorila koji kadrovi moraju ići, a njegova mama Jasna je montirala. Glazbu su skladali Saša Ljiljak i Samir Kadribašić iz Headoneasta.
Otkad se pročulo da je snimila dokumentarac o glumicama, Ana-Mariju Bokor kolega Goran Grgić stalno zapitkuje hoće li sad i glumci doći na red. A ona odgovara: – Zašto ne? Imam već ideju i za igrani film, a nedavno mi je ponuđena i režija dokumentarnog filma. No, to ne znači da ću zapostaviti glumu.
Jagoda Zamoda