Ana Ugarković: Ništa od udaje

Osim u kuhinjskim čarolijama, 37-godišnja Ana Ugarković, najpoznatija hrvatska gastrodizajnerica, ovih dana uživa i u plesnima. Domaćica gastro showa Kod Ane, koji se prethodne dvije godine jednom tjedno prikazivao na Novoj TV, a od sredine rujna se “premjestio” na HTV kao svakodnevna, samo desetak minuta duga emisija, potpuno se predala u ruke plesnog trenera Nicolasa Quesnoita s kojim će od 31. listopada nastupati u showu Ples sa zvijezdama.

Autorica dviju knjiga recepata, “Danas kuham 1” i “Danas kuham 2”, priznaje da ne zna recept za pobjedu, ali da o njoj i ne razmišlja: želi, kaže, naučiti plesati i pritom se dobro zabaviti. Kako nema dečka, iz publike će je hrabriti obitelj i prijatelji, a najviše se boji suda svojih nećaka, 12-godišnjeg Filipa i sedmogodišnjeg Maksa, koji su i kad je hrana u pitanju njezini najiskreniji kritičari.

S obzirom na to da kažete da želite naučiti plesati, kakvi ste do sada bili na plesnom podiju? – Prije maturalne večeri otišla sam u plesnu školu kako bih naučila valcer. Oduvijek jako volim plesati i u klubovima sam uvijek najradije na podiju. Rock je moj najdraži izbor, no plesati mogu na svaku glazbu – osim na narodnjake, koje ne mogu ni slušati.

Osjećate li posljedice napornog vježbanja s Nicolasom Quesnoitom za show Ples sa zvijezdama? – Za divno čudo, još ne, iako svaki dan vježbamo po dva sata. Očito sam u dobroj formi jer mi se čini da mi ples daje energiju za druge aktivnosti. Kako najčešće dnevno snimam po tri emisije Kod Ane, što traje osam-devet sati, ples mi dođe kao zamjena za fitness.

Show Kod Ane od početka snimate u svojoj kuhinji: kako ste se na to odlučili i tko na kraju pospremi sav taj nered? – Odlučila sam se na to jer se u studiju ne može dobiti autentičnost prave kuhinje, a sad mi je kasno da se kajem. Iskreno, više sam puta požalila zbog izgubljene privatnosti. Čak sam se ove godine na neko vrijeme odselila roditeljima da se malo odmorim. Na kraju prošle sezone snimanja već sam počela sanjati da mi se gomila nepoznatih ljudi mota po stanu, a ja ih pokušavam otjerati. S druge strane, snimanje kod mene mi je najpraktičnije jer je tu moje posuđe i kuhinjska pomagala. Meni je s te strane lakše, a producentima jeftinije. A što se tiče nereda, prije sam sve znala pospremati sama, a sad to radi moj asistent Hrvoje.

Koji je vaš recept za dobar kulinarski show? – Smatram da je za dobar kulinarski show presudna iskrenost i spontanost kuhara. U emisiji Kod Ane nema glumatanja: sve što se kuha, zaista se kuha, i na kraju pojede.

Koja je razlika između muškog i ženskog kuhanja? – Žene kuhaju puno instinktivnije, bitno im je za koga pripremaju hranu. Muškarci, pak, u kuhinji rade umjetnička djela. Inače, svi moji uzori u kuhanju su žene: Alice Waters, Judy Rodgers i Paula Wolfert. One pišu fantastične kuharice u kojima, kad pročitate recept, nemate dodatnih pitanja. Najviše se bave mediteranskom kuhinjom, koja je i meni omiljena, te zagovaraju upotrebu vrhunskih sezonskih namirnica, što je i moja kuharska filozofija.

Tko vas je naučio osnovama kuhanja? – Najviše sama, jer sam počela kuhati tek tijekom studija grafičkog dizajna u Milanu. Naime, nakon više mjeseci života na sendvičima, počela sam kuhati pašte i rižota, svako malo se telefonom konzultirajući s mamom. Vrlo brzo sam shvatila da mi kuhanje dobro ide i počela kupovati hrpe knjiga i časopisa s receptima. Inače, u našoj kući u mom rodnom Sisku uvijek se dobro jelo, ali me mama i baka nisu baš previše puštale u kuhinju. Obje su izvrsne kuharice i to je bilo njihovo carstvo. I dandanas mama i ja teško funkcioniramo u istoj kuhinji: obje smo perfekcionisti i imamo ideju kakvo neko jelo mora biti, što ne ostavlja puno mjesta za dogovor.

Iz kakve obitelji potječete? – Odrasla sam u Sisku, u kući pored Kupe s velikim vrtom i voćnjakom, a djetinjstvo mi je bilo idilično. Mama je bila profesorica kemije na Metalurškom fakultetu u Sisku, a otac, inženjer kemije, radio je u Ini u Zagrebu pa bi se obitelj na okupu našla tek vikendom. Sestra Tatjana danas radi kao biotehnolog u Plivi, a inače je izvrsna kuharica. Nedjeljom često zajedno odemo na zagrebačku tržnicu Dolac, nakupujemo namirnice i poslije zajedno kuhamo.

Kako je došlo do toga da se počnete ozbiljnije baviti kulinarstvom? – Za vrijeme postdiplomskom studija dizajna u Londonu kuhanje me počelo sve više zanimati. Igrom slučaja upoznala sam Hestona Blumenthala, vlasnika i chefa čuvenog restorana Fat Duck, i zamolila ga da neko vrijeme provedem pomažući u njihovoj kuhinji. Poslije sam radila u kuhinji restorana River Cafe, u kojem je svojedobno kuhao Jamie Oliver. Oni njeguju mediteransku kuhinju i tamo sam puno naučila o pripremanju hrane. Potom sam počela raditi za Design Laboratory pri londonskom Central Saint Martins College of Art&Design, na kojem sam i magistrirala: za njih sam dizajnirala izgled kolača za lanac slastičarnica u Japanu. Kad sam se vratila u Zagreb, poznati gastronovinar Rene Bakalović uključio me u projekte na kojima je bio angažiran, poput HTV-ova showa Kruške i jabuke, i tako je sve krenulo.

Niste nikad razmišljali da otvorite restoran? – Jesam, no otrijeznilo me iskustvo sa zagrebačkim restoranom Kerempuh. Ondje sam kuhala osam mjeseci, bilo je sjajno, no shvatila sam da onaj tko ima restoran, mora na poslu biti po cijele dane. Ja bih se u takvim okolnostima osjećala kao u zatvoru i tako sam odustala od ideje o svom lokalu.

A što je s planom da otvorite delikatesni dućan s gotovim i polugotovim jelima, što ste svojedobno najavili? – Trenutačno sam previše zauzeta da bih se mogla baviti još i time, a i birokracija me malo usporila. Plan još postoji, ali kad će se dućan točno otvoriti, ne znam.

Tko, prema vašem mišljenju, u Hrvatskoj najbolje kuha? – Jako volim kuhinju Dina Galvagna, Zdravka Tomšića, Marina Rendića, Tomislava Špičeka…

Jedete li ponekad fast food? – Kad sam završavala četvrti razred srednje škole u Albuquerqueju u Americi, godinu dana sam jela samo junk food i zasitila se za cijeli život. U svakom slučaju, radije ću pojesti fine ćevape nego nešto iz McDonaldsa.

Što baš nikad ne biste pojeli? – Jednom sam u Japanu probala ribu fugu koja ima tako snažan otrov da može ubiti trideset ljudi – ako se nestručno pripremi. Nikad ne bih jela meso psa, jer doma već godinu dana imam mješanku rotvajlera koju sam udomila iz šinteraja. Od prošlog ožujka ima zabranu ulaska u kuhinju nakon što sam se opekla vrelom vodom po bedrima zato jer mi se motala oko nogu.

Što najviše volite kuhati? – Najviše volim pripravljati kolače, pogotovo voćne pite: ljudi ih vole jesti, a i pravi su izazov jer se lako dogodi da ne uspiju. Ja imam vrlo jednostavan ukus – obožavam tjesteninu s rajčicama i povrtne juhe. U mom hladnjaku uvijek mora biti pršuta, sira i povrća za salatu.

Često vas pitaju prolazi li ljubav kroz želudac, a vi odgovarate negativno: ako dobra hrana nije bitna za ljubav, što je bitno? – Nikad ne bih imala povjerenja u muškarca koji bi me zavolio samo zato jer dobro kuham. A ni ja ne bih pala na dobrog kuhara, iako su svi moji dečki znali kuhati i puno više su oni kuhali meni nego ja njima. Bitno mi je da je muškarac duhovit i zanimljiv, a posebno mi je drago kad radi posao koji ga ispunjava i usrećuje.

Jeste li trenutačno u vezi? – Nisam. Neke ljubavi uvijek ima, ali ne na način da planiram udaju, obitelj ili majčinstvo.

Pazite li zbog linije što i koliko jedete? – Nikad ne gladujem, ali pazim jer mi se sve “prima”. Uvijek variram nekoliko kilograma gore-dolje, a višak istopim vozeći bicikl, trčeći ili, kao sada, plešući.

Koliko ste spremni potrošiti na odjeću i kozmetiku? – Nekad sam spremna dati “bijesne novce” za kremu za lice, no to su kod mene povremeni “napadaji”. Koristim kozmetiku Shiseido, a kad imam novca, počastim se La Prairie kremama. Inače ne volim obilaziti dućane. Idealno bi mi bilo da netko odabere i isproba odjeću umjesto mene, pa mi je donese doma. Najčešće sam u trapericama i majici.

Na što ste tašti? – Ne znam je li to taština, ali na kuhanje sam prilično osjetljiva. Ako vidim da netko nije pojeo ono što sam pripremila, zabrinem se i zapitam što ne valja.

Što vam je životni san? – Moj životni san je ispunjen: radim ono što volim i od toga mogu živjeti.

Kristinka Šćavina