Kad je rekla da “više ne može”, nije mislila na fizičku ili psihičku nemoć, jer je unatoč visokim godinama bila i te kako mlada duhom, već je željela, napokon, potpuno uživati u mirovini (u koju je otišla prije dolaska u Gloriju), i u svom unuku koji živi u inozemstvu. Stoga je njezina nenadana smrt šok za njezinu obitelj, ali i za sve one koji su s njom surađivali, poznavali je, voljeli i poštovali. Magda Weltrusky, veteranka hrvatskog novinarstva i prava dama u svojoj pojavnosti i ponašanju, tijekom pet desetljeća karijere stekla je veliko poštovanje, a njezine rubrike Povjerljivo, u ženskom časopisu Svijet (u kojemu je radila do umirovljenja), te Neka ostane među nama, s kojom je počela 1994., priskrbile su joj status “medijskog psihologa”.
U 774 broja Glorije odgovorila je na više od 3000 intimnih upita čitatelja, uglavnom žena, i to bez dlake na jeziku, razložno, suosjećajno, dobronamjerno i s mnogo duha. Pisala je lijepim, “čistim” jezikom, lepršavo, pazeći na, kako se kaže, svaki zarez.
– Nema boljeg komuniciranja od istine. Katkad je bolna i neugodna, nije ju uvijek najsimpatičnije čuti, ali je za svakog ipak najbolje da se s njom što prije suoči. Nikad nisam podcijenila nijedan problem o kojem su mi ljudi pisali, nikad nisam odgovarala površno i nezainteresirano i nikad nisam bila samo racionalna. S druge strane, vjerujem da je većina ljudi najviše pomogla sama sebi time što je svoj problem uobličila u pismenoj formi, ispisala ga na papir i tako ga izbacila iz sebe – kazala je 2000. u intervjuu Gloriji u povodu 300. broja lista, odnosno 300. rubrike Neka ostane među nama.
Sineva Pasini