U braku smo sedam godina. Meni je 26, a mojem su suprugu 32 godine. Željeli smo dijete, ali nikako da se rodi. Napokon nam se ispunila ta želja, i ja sam ostala trudna. Moj muž je najprije bio presretan, onda se njegovo raspoloženje naglo pretvorilo u nezadovoljstvo, postao je bijesan, ljutit, mrzovoljan. Prigovarao je, psovao, vrijeđao. Liječnica me upozoravala da se ne smijem uzrujavati. On je to vrlo dobro znao, ali se nije promijenio. Inače živimo u lijepom, velikom stanu, imamo dobre prihode. Ništa nam ne nedostaje pa ne razumijem zbog čega je takav. Uskraćuje mi i slobodu: svaki put kad poželim izići iz kuće, započinje svađa. Pomišljam na to da ga ostavim, ali kako kad u meni raste jedno maleno, divno stvorenje? Zašto si takav, tata? Neće vam biti lako s nezrelom osobom koja ide iz krajnosti u krajnost. Vaš muž je prepun kompleksa: pati od osjećaja manje vrijednosti, netolerancije, nedostatka samouvjerenosti. On je osoba koja nije dorasla ni braku, ni očinstvu, niti životu u zajednici. Godine idilične žudnje za djetetom, zatim ponižavanje vlastite žene koju omalovažava.
Čovjek svojevoljan, gazda u kući, sklon tiraniji. Zašto ste uopće tako strastveno željeli dijete kad će ono biti maleni mučenik, sebično vlasništvo svoga oca? No, sad je kasno, ono raste u vama i ne može se buniti, ali se možete vi.
Kako niste shvatili kakav je vaš muž? On ne može ni s kim dijeliti ljubav, ako je uopće ima, on je žrtva svoje vlastite teške naravi. Vaš muž treba pomoć liječnika. On maltretira bespomoćnu, trudnu ženu čije dijete želi, on je bolesnik koji ne može svladati svoje strasti.
A vi? Vi morate shvatiti da je on vrsta čovjeka kojega se napušta – kako biste zaštitili sebe i svoje dijete koje je, na žalost, i njegovo.
Rubriku Neka ostane među nama, u kojoj Magda Weltrusky odgovara na pisma čitateljica, možete pročitati ovdje