Da na ulici sretnete Ergüna Demira, koji u turskom serijalu “1001 noć” igra Alija Kemala, mala je vjerojatnost da biste ga prepoznali. Otkako je, naime, preklani završio snimanje, 41-godišnji glumac je zbog uloge mletačkog izaslanika na sultanovu dvoru, koju trenutačno igra u istanbulskom kazalištu, pustio kosu i bradu, što mu, kaže, i te kako dobro dođe. Iako je plačljivi Ali Kemal bio jedan od najpopularnijih likova u “1001 noći”, s novim ga imidžem malo tko prepoznaje. Od sporedne uloge, kakvu su mu scenaristi u početku namijenili, zahvaljujući sjajnoj reakciji gledatelja i Demirovu glumačkom umijeću, Ali Kemal je prerastao u jedan od glavnih likova, pa se na kraju pojavljuje u svakoj epizodi.
Uspjeh je to veći jer je ime Ergüna Demira dotad u Turskoj bilo praktično nepoznato: kako potječe iz siromašne obitelji, koja je zbog oskudice emigrirala na Zapad, gdje je i diplomirao te započeo karijeru, tek mu je sjajna uloga Alija Kemala širom otvorila vrata.
Zašto Ali Kemal u gotovo svakoj epizodi plače? – Ali Kemal je melankolik. No, zbog svojih suza je postao jedan od najpopularnijih likova na turskoj televiziji. U našoj zemlji se, kao i drugdje u svijetu, mušku djecu od malih nogu uči da ne pokazuju osjećaje, a pogotovo da ne plaču jer su suze navodno – odraz slabosti. No, svi znamo da je to samo fasada te da muškarci imaju isto bogatstvo osjećaja i duševnog života kao i žene. Samo ih ne pokazuju. Nakon Alija Kemala u “1001 noći”, koji je razbio tabue, u svakom turskom serijalu imate plačljivog muškarca, njegovu lošu kopiju.
Je li vam bilo naporno stalno plakati pred kamerama? – Da biste plakali svaki put kad redatelj to od vas zatraži, morate biti dobar glumac. Nijedna moja suza nije umjetna, svaka je stvarna. Da nije tako, smatrao bih to svojim glumačkim i životnim porazom i vjerojatno se više ne bih bavio tim poslom.
Otkud vam takvo samopouzdanje? – Tri desetljeća sam na sceni, iskustvo, znanje i glumačka vještina su moje bogatstvo i snaga. Plačete li privatno? – Rijetko. Privatno sam čvrst i realan, ali ne sramim se suza. Znam da svijet srlja u propast zbog ljudske gluposti, ali neću zbog toga plakati. Radije ću se protiv toga boriti. Znam i formulu: umjesto u oružje i sukobe, treba ulagati u obrazovanje, znanje, kulturu i umjetnost. I za nekoliko godina, umjesto ratova i uništavanja, imat ćemo raj na zemlji. Vrlo jednostavno.
Jeste li jedini umjetnik u obitelji? – Da. Kad sam svojim roditeljima rekao da ću biti glumac, odgovorili su mi da prvo treba napuniti trbuh, a tek potom razmišljati o umjetnosti. Zahvalan sam im na svemu što su mi pružili, no pogled na umjetnost iz perspektive radnika i domaćice s petero djece nije mogao biti drukčiji. Ako pogledate biografije svih glumaca moje generacije ili mlađih iz “1001 noći”, vidjet ćete da svi dolaze iz uglednih glumačkih obitelji i da su praktično odrasli na sceni. A ja sam prvu kameru vidio na studiju. Jedina sam iznimka: rođen sam u siromaštvu na sjeveroistoku Turske, u radničkoj obitelji koja je trbuhom za kruhom otišla u Francusku, gdje sam i diplomirao. Tako da mnogima nije bilo jasno odakle se sad stvorio taj Ergün Demir kad je započelo snimanje “1001 noći”.
Kad ste stigli u Francusku? – Kad su mi bile četiri godine, 1974., moja se obitelj preselila u Francusku, jer moj otac Metin s plaćom nastavnika u osnovnoj školi nije mogao prehraniti obitelj u Turskoj. Roditelji su spakirali kovčege i potražili sreću u zapadnoj Europi. Mislim da mu je to bila najbolja odluka u životu. Francuska nije raj, ali je zemlja puna mogućnosti ako ste spremni boriti se, žrtvovati i naporno raditi. Zaposlio se kao fizički radnik u tvornici i uspio prehraniti obitelj s petero djece – imam dva brata i dvije sestre. I moja majka je povremeno radila kao čistačica, ali nikad nije dobro naučila francuski.
Gdje ste živjeli? – Naša je pošta bila Pariz, ali smo, zapravo, živjeli na rubu predgrađa, osamdesetak kilometara udaljenog od Eiffelovog tornja. Počeo sam na periferiji, no stigao sam do centra. Pomoglo mi je što nisam morao plaćati studij glume i gitare na konzervatoriju. Osim glumom, bavim se, naime, i koncertiranjem: sviram klasiku i flamenco. Je li bilo dana kad ste bili gladni? – Da, bili smo vrlo siromašni, pamtim i buhe i uši. Slike iz djetinjstva danas me nadahnjuju da radim s djecom i pomažem siromašnima. Mogu si priuštiti mercedes, ali se radije vozim javnim prijevozom jer znam odakle dolazim. Osim toga, u vožnji bih gubio vrijeme i živcirao se, u autobusu čitam i razmišljam. Divna afrička poslovica vodi me kroz život: “Ako ne znaš kamo ideš, sjeti se odakle dolaziš”. Uz to, ako umjetnik želi biti uspješan i pošten u svom poslu, ne smije se opterećivati gomilanjem materijalnih stvari, nego se posvetiti istraživanju ljudskog duha. Baš me briga vrijedi li moj ručni sat 250 dolara i je li moja torba pohabana ako su to darovi dragih prijatelja i uspomene na njih. Zbog toga su mi vredniji i draži od svega.
Kako su izgledali vaši glumački počeci? – U školi sam se upisao u dramsku skupinu. Kad ste siromašni u siromašnoj zemlji, osjećate se kao da je to normalno stanje. U bogatoj zemlji morao sam naći svoj izlaz iz toga, jer sam se osjećao kao gurnut u stranu, a vrata koja su drugima bila otvorena, meni su se zatvarala pred nosom. Osim toga, bio sam musliman koji ne jede svinjetinu i ne pije alkohol u katoličkoj zemlji, što je bio dodatni razlog da me smatraju još većim čudakom. Kad sam kao 25-godišnjak dobio ulogu Hamleta u nacionalnom kazalištu, nitko nije znao pravilno izgovoriti moje ime. No, blistao sam od ponosa i sreće jer sam u sebi pronašao snagu i energiju da se probijem. Počeo sam od nule, ali nisam želio ostati nitko i ništa, to je bila moja prednost. Da bih dobio tu ulogu, morao sam biti bolji od svih francuskih kolega. Ne žalim se, tako stvari funkcioniraju.
Je li Hamlet vaša najvažnija kazališna uloga? – Ne. Kao 10-godišnjak dobio sam ulogu Malog princa u školskoj predstavi. To je bila prekretnica, otada sam znao što želim biti i čime ću se baviti kad odrastem.
Zašto ste se vratili u Tursku? – Prije šest godina sam odlučio s prijateljem otputovati u Sjedinjene Države da se okušam u mjuziklima na Broadwayu. Na proputovanju sam zastao u Istanbulu, gdje mi je kolegica predložila da održim glumačku radionicu u njezinoj privatnoj školi, najboljoj u Turskoj. Otada se nisam maknuo iz Istanbula: tih pet-šest godina mi je proletjelo u trenutku. Dok bude ponuda, ostajem tu, ako ih ne bude, okušat ću sreću drugdje. Ne plašim se izazova i promjene.
Želite li vlastitu obitelj i djecu? – Veoma, to je moja otvorena rana. Dajem si još pet-šest godina da zasnujem obitelj, u suprotnom ću posvojiti dijete – prema novom turskom zakonu mogu ga odgajati i kao samohrani roditelj. Svi problemi su rješivi. No, u svakom slučaju, bilo bi mi lakše uz podršku supruge.
Kakvu ženu tražite? – Ne treba mi djevojka za provod, takvih ima posvuda, tražim suprugu koja će moći završiti moju rečenicu i obrnuto. Mi moramo biti jedna duša u dva tijela. Ostalo nema smisla.
Jeste li već bili oženjeni? – Da, pet godina, od svoje 28. do 33., u Francuskoj. No, ne proklija svako sjeme koje zasadite. Moj brak, na žalost, nije uspio. Najveći problem je bio taj što moja supruga nije bila umjetnica. Bila je Turkinja i muslimanka, najljepša žena na svijetu, koja se zbog mene preselila u Francusku, ali se nismo razumjeli iako smo govorili istim jezikom.
Kad ste shvatili da niste jedno za drugo? – Bila je ljubomorna na moj posao i ljude u mojoj blizini, umjesto da mi bude vjetar u leđa, bacala mi je kamenje pod kotače. Željela je da ostavim gitaru, glumu, kazalište, cijeli svoj život… Pogledao sam se u ogledalo, upitao se može li ta žena biti majka mojoj djeci i – odgovor je bio negativan. Prespavao sam, potom sam sutradan učinio to isto, i rezultat je bio isti. Tada smo prekinuli. Dobar je čovjek i ostali smo prijatelji, ali jednostavno nismo jedno za drugo. Rastanak u miru je mnogo bolji od lošeg braka.
Što radite u slobodno vrijeme? – Posvećen sam učenju i ljubavi, to mi je najljepše. No, ne smatram se zavodnikom. Ipak, žene me vole, ali veze u koje očito brzopleto ulijećem, obično propadnu nakon nekoliko tjedana. Možda sam prezahtjevan, a u svojoj zreloj dobi sve se teže zaljubljujem. Tražim ženu koja će me impresionirati svojim šalama, dosjetkama i pameću. Ako mi samo povlađuje ili šuti, što da radimo zajedno.
Kruno Petrinović