Na crvenom tepihu svih dosadašnjih festivala igranog filma u Puli Dolores Lambaša se pojavljivala u pratnji glumca Ive Gregurevića, svog dugogodišnjeg dečka. Ove godine njezin film “Vjerujem u anđele”, u kojem joj je redatelj Nikša Sviličić dodijelio glavnu ulogu, otvorio je natjecateljski program, a 28-godišnja Šibenčanka u Arenu je stigla s majkom Almom, poočimom Antonijem Šilovićem te svojim 27 godina starijim partnerom Franom Lasićem.
No, više od pljeska publike, koja je tu romantičnu komediju nagradila velikim aplauzom, dirnula ju je majčina gesta. – Majka mi je na premijeru ponijela sendvič kakav volim i vestu da se ogrnem, jer je te večeri bilo hladno. Takve sitnice meni su najveći izraz ljubavi i znače mi najviše na svijetu – kaže Dolores Lambaša, koju TV gledatelji pamte po ulogama u serijalima “Zabranjena ljubav”, “Dobre namjere” i “Zakon ljubavi”.
Kako ste se osjećali uoči projekcije u Areni? – Veoma uzbuđeno: svakom glumcu je čast imati premijeru u Puli, a pogotovo meni, jer mi je to prva glavna uloga na velikom platnu. Kad sam shvatila da se iza mojih leđa nalazi deset tisuća gledatelja, bilo me strah okrenuti se: dobro je da filmska ekipa sjedi u prvom redu. Pulska publika je zahvalna i vrlo iskrena, a reakcije su bile odlične: gledatelji su se smijali na pravim mjestima i iz Arene nas ispratili burnim pljeskom.
Što ste odjenuli za premijeru? – Bijelu Escadinu haljinu i cipele Louboutin bež boje, koje sam dobila od prijateljice Valerije Ljubičić. Darovala mi ih je prije dva mjeseca za drugu godišnjicu veze s Franom, koju smo proslavili na Azurnoj obali u Cannesu. Iako je u međuvremenu bilo nekoliko iskušenja, uspjela sam sačuvati haljinu i cipele baš za ovu priliku.
Tko su bili vaši gosti u Areni? – Majka Alma i poočim Antonio, moj dragi Ante, koji je vrlo važna osoba u mom životu i velika podrška.
Je li poočim sudjelovao u vašem odgoju? – Kad su se Antonio i moja majka prije osam godina upoznali, bila sam već formirana 20-godišnjakinja. No, Ante je vrlo smirena, draga i topla osoba, kojoj se mogu otvoriti i prema kojoj otpočetka osjećam veliko povjerenje. Razgovaramo o svim bitnim temama, a u nekim trenucima mi se lakše njemu otvoriti nego majci.
Imate li kontakt i s ocem? – Da, u sasvim smo dobrim odnosima. Njega ću, kao i djeda Tomu, baku Vojnu i tetu pozvati na jednu od idućih premijera – ili početkom kolovoza u Komiži, ili na jesen u Zagrebu. Veselim se komiškoj premijeri jer se mnogo mještana, članova tamošnjeg amaterskog kazališta, našlo ispred kamere i tako pridonijelo autentičnosti našeg filma.
Otkad živite bez oca? – Moji su se razveli kad mi je bilo 14 godina. Iako mi nije bilo lako, preboljela sam svoje. U svakom slučaju, shvatila sam da je dobar razvod bolji od lošeg braka. Poznajem ljude s mnogo tragičnijim sudbinama od svoje, pa smatram da se meni ništa posebno nije dogodilo. Oba roditelja su mi živa, podržavaju me, a dobila sam i predivnog poočima: ni u čemu, dakle, nisam zakinuta.
Kako ste se proveli ovih dana u Istri? – Frano nam je bio divan domaćin: poveo nas je u razgledavanje unutrašnjosti poluotoka i organizirao fantastičan ručak na jednom obiteljskom gospodarstvu u Vodnjanu, gdje smo jeli fuže s tartufima, omlet sa šparogama, gljive, te pili izvrsno domaće vino… Mama i Ante bili su prezadovoljni, baš kao i ja.
Po čemu pamtite snimanje na Visu? – Po bojama i mirisima otoka u listopadu, te atmosferi na setu, koja je bila fantastična. Svake večeri okupljali smo se u konobi slikara Šime Martinisa, koji je pred nas iznosio pladnjeve s morskim delicijama. Frano i redatelj Nikša Sviličić su svirali gitaru, mi glumci Aljoša Vučković, Bruna Bebić, Nives Ivanković i ja smo pjevali, recitirala se poezija… Tek oko tri ujutro sjetili bismo se da moramo na spavanje, jer u pet i četrdeset imamo zakazano snimanje. Moj patnički izgled, koji je redatelj zahtijevao, nije rezultat šminke nego neprospavanih noći.Tih mjesec dana proživjela sam u suludom tempu, jer sam usporedo s filmom na Visu, u Zagrebu snimala sapunicu “Zakon ljubavi”, tako da sam u prosjeku spavala dva sata na dan.
Je li vam inače dovoljno tako malo sna? – Ne. Samu sebe sam iznenadila što sam tako dobro držala ritam sa starijom, “baždarenom” ekipom. Nosili su me uloga i adrenalin na setu. Uloga Dee, djevojke koja iz Dalmatinske zagore odlazi na otok, jer njezin otac ne može podnijeti činjenicu da je zatrudnjela s momkom koji se neće oženiti njome, zapravo mi je vrlo bliska, jer su moji s jedne strane iz Pakova Sela, a s druge s otoka Prvića, gdje sam zbog bombardiranja Šibenika za vrijeme rata završila osnovnu školu. Do petnaeste godine sam hodala u bijeloj majici i japankama te uživala u slobodi i ljepoti prirode, a jedine igračke bili su mi kamenje i štapovi koje bih našla u polju. Kad sam u 18. godini stigla u Zagreb, za mene je to bio civilizacijski šok.
Vaš film govori o svijetu koji nestaje: u njemu se, primjerice, umjesto mobitelom komunicira pismima. Pišete li vi pisma? – Da. Mnogo mi je draže da mi draga osoba pošalje pismo, nego ostavi poruku na facebooku ili pošalje SMS. Nema ničeg ljepšeg i osobnijeg od otvaranja koverte i čitanja pisma koje je namijenjeno samo vama i možete ga sačuvati zauvijek.
Vjerujete li u anđele? – Svim srcem. A posebno mi je drago što su ljudi nakon projekcije iz Arene izišli s probuđenim optimizmom, nadom i osmijehom, jer je pouka filma da u životu vrijedi samo čista ljubav koju uspijevate primiti i dati.
Možete li komunicirati s anđelima, vidjeti ih…? – U očima svakog djeteta vidim anđela, a svako dobro djelo koje učini bilo koji čovjek, anđeoski je čin.
Tko je vaš anđeo čuvar? – Frano.
I vaš partner pojavljuje se na filmu u epizodnoj ulozi ribara. Kako ste na setu odvojili posao i privatnost? – Franu sam tretirala kao i svakog drugog kolegu, što je njemu isprva bilo šokantno. No, na setu nema privatnosti, inače ne možete biti u ulozi. A kolika je čija uloga, tek će se vidjeti u TV serijalu: snimili smo tri 45-minutne epizode, koje će nakon kinodistribucije biti prikazane na HTV-u, tako da mnogo materijala nije ušlo na film. Franina uloga je, zapravo, mnogo veća.
Pamtite li anegdote sa snimanja? – Iako smo počinjali raditi vrlo rano, Komiža je ribarsko mjesto pa su stanovnici uvijek bili na nogama prije nas. Jednom sam u pet ujutro, nakon cjelonoćne fešte u konobi, iz garderobe izišla na rivu i zapalila cigaretu, a svi prolaznici su me čudno gledali i pozdravljali s “Hvaljen Isus”, što me zbunilo. Tek u kafiću sam shvatila da pijem rakijicu u kostimu časne sestre, jer sam tog dana snimala scenu u karmelićanskom samostanu.
Što je s vašom najavljenom zbirkom poezije: kad ćete je objaviti? – Čekam pravi trenutak. Iako su mnogi izdavači zainteresirani, još nije otisnuta, jer čekam da se sve poklopi. Pjesme su ljubavne i socijalne: pisanje je moja obrana protiv vlastite gluposti i gluposti svijeta.
Jeste li koju pjesmu posvetili Frani? – Jednu, a on ih je meni posvetio nekoliko.
Čime vas je Frano privukao? – Kod njega mi se najviše sviđa što za razliku od ostalih glumaca, nema potrebu pokazivati tko je i što je te se rukama i nogama boriti za pažnju i prostor. Frano je vrlo duboka i duhovna osoba: toliko je poseban da me svaki dan iznova iznenadi. Osim toga, fantastično kuha, dok ja ne znam napraviti niti sendvič.
Strastveno pričate o hrani, ali se posljedice te strasti na vama ne vide: kako održavate liniju? – Iskreno, svaki dan se borim sama sa sobom. Kod mene je strast prema hrani povezana sa svim ostalim užicima. Primjerice, zimi mi u Zagrebu nedostaje sunce, pa mi ni hrana nema okusa ni mirisa, tako da niti ne osjećam želju za jelom. Kad svi drugi skupljaju zalihe, ja izgledam poput žalosti, kako kaže moj Frano. Apetit mi se probudi tek ljeti na moru i obično se kući vratim s nekoliko kilograma viška. Mojem Frani ne bi smetalo, kaže, ni desetak više, jer se lijepo debljam i sva se zaokružim. No, kamera to ne trpi.
Što je vaš idealni odmor? – Kako sam nemiran duh, kao i Frano, nema nam ničeg ljepšeg nego probuditi se svakog jutra u novoj uvali, kamo nas srce i brod odvedu. Kad planiramo, obično se sve izjalovi.
Kupate li se goli? – Da. Nema ničeg ljepšeg nego kad u praskozorje skočite goli u more i osjetite se povezani s prirodom, oslobođeni svih stega.
Nekoliko puta se pisalo da planirate vjenčanje s Franom Lasićem: koliko ste blizu odluci o odlasku pred oltar? – Sve ide u dobrom smjeru, očekujte najbolje od nas. Sve što treba, dogodit će se i to spontano, jer se moji planovi, kako sam rekla, obično izjalove.
Kako to da se vaši i Franini putevi nakon pulske premijere razdvajaju: on sa svojim društvom kreće na krstarenje Jadranom, a vi ćete u ljetni đir s prijateljicom? – Nije sve tako kako se čini. Frano sa svojim muškim društvom uistinu ide na brod, no moja prijateljica, kreatorica Marta Buzolić, i ja u stopu ćemo ih pratiti. Poznajem svaku uvalu oko Brača i Hvara gdje će se usidriti, pa ćemo ih tamo sačekati. S obale ću mu mahati u kupaćem kostimu i s anđeoskim krilima na leđima, koja će mi Marta napraviti, a kad se sretnemo, posut ću ga ružinim laticama. Što je sigurno, sigurno je: partnere nikad ne treba predugo ostavljati same.
Kruno Petrinović