Ja sam nebrušeni romantičar

Markantni Milan Pleština, koji se svakodnevno pojavljuje u serijalu “Sve će biti dobro”, jedan je od medijski najmanje eksponiranih glumaca. No, iako ga javnost možda manje poznaje, kazališna publika vrlo dobro zna da je 48-godišnji prvak zagrebačkog HNK, rodom iz Solina, neizostavan u predstavama svoje matične kuće: nedavno je imao premijeru Krležinog “Kraljeva” u kojoj ima glavnu ulogu, a upravo priprema “Dantonovu smrt” Georga Büchnera. Razgovore o teatru ne može izbjeći niti u svojem domu – supruga mu je, naime, 45-godišnja dramaturginja Željka Udovičić s kojom je u braku pet godina.

Glumili ste i u “Ponosu Ratkajevih”: što je prevagnulo da kao dramski glumac pristanete snimati sapunicu? – U prvom redu honorar, jer smo u doba snimanja “Ratkajevih” supruga i ja upravo kupili stan i bili smo “tanki s novcem”. Drugo, i ne manje važno, bilo je to što su “Ratkajevi” bili dramski serijal, što je blisko onome što radim u kazalištu. I treće, imao sam priliku igrati uz odlične kolege, s Božidarom Alićem kojeg izuzetno cijenim.

A što je prevagnulo za serijal “Sve će biti dobro”? – Također dobra priča, odlična glumačka ekipa i mladi redatelji Nikola Ivanda i Goran Rukavina.

Smeta li vam što se u serijalima uz profesionalne glumce angažiraju i naturščici? – Ima ih veoma dobrih, dobrih i loših, a na kraju se vidi tko će opstati. Razumijem kolege koji se protive njihovom angažmanu jer se ponekad kod njih pojavi bahatost – misle da svatko to može raditi.

Mislite da je za glumačku profesiju važno školovanje? – Naravno da je važno. Mislim da se pretjeruje s pričama o talentu i radu. Nije dovoljno samo mnogo raditi, jer rad od čovjeka može napraviti i konja.

Gdje ste se vi školovali? – Diplomirao sam na Akademiji dramske umjetnosti u Beogradu. Ondje sam služio vojsku i prirodno mi je bilo, kao lijenom Dalmatincu, da ondje ostanem i na studiju.

Jeste li oduvijek htjeli biti glumac? – Najprije sam upisao studij povijesti umjetnosti, a nakon godinu dana otišao sam na prijamni na akademiju. Glumom me zarazio prijatelj Nenad Srdelić koji je, kao i ja, vojsku služio u Beogradu i ondje nakon toga upisao akademiju. No, on se glumom bavio još kao srednjoškolac u Splitu. U tih godinu dana, dok sam studirao povijest umjetnosti, s njim sam hodao po kazalištima, odlazio na glumačke ispite i kolokvije i – shvatio da je gluma to što me zanima. Na scenu sam prvi put stao na prijamnom ispitu.

Sjećate li se kad ste prvi put otišli u kazalište? – U Solinu, gdje sam živio do 12. godine, sa školom smo često išli u kazalište, u Split. Vidio sam niz odličnih predstava kojih se i danas sjećam, poput Šovagovićevog “Đuke Begovića” i Budiščakove monodrame “Kužiš, stari moj”.

Koja su vam sjećanja na život u Beogradu? – Ondje sam proveo gotovo deset godina, najprije kao student, a potom kao profesionalni glumac. U to je doba na akademiji bilo dosta Dalmatinaca: Arijana Čulina, Jasen Boko, Mladen Barbarić… Imali smo nekoliko svojih kavana, odlazili u Studentski grad, Klub Likovne akademije i SKC-a gdje sam igrao dosta predstava. U tom periodu ondje su bili i Milan Štrljić i Žarko Radić.

Gdje ste glumili nakon diplome? – Diplomirao sam 1988. i zaposlio se u Beogradskom dramskom pozorištu. Radio sam, zapravo, u svim beogradskim kazalištima, no najviše su me veselile male produkcije s redateljima Željkom Đukićem, koji danas živi u Americi, i Predragom Lucićem koji je kasnije bio urednik u Feral Tribuneu.

Kad ste se vratili iz Beograda? – Godine 1992., a razlog zašto to nije bilo ranije, bila je jedna žena. Kao što je žena i danas razlog zašto živim u Zagrebu. Ta Beograđanka iz svojih razloga nije mogla otići iz Beograda, a ja, pak, nisam više mogao ondje ostati i tako sam se vratio u Split.

Kako ste se nakon deset godina odsustva snašli u Splitu? – Nikad nisam ni imao osjećaj da sam iz njega otišao. Često sam dolazio doma, a svako sam ljeto po tri mjeseca provodio u Splitu i na Šolti.

Gdje ste odrasli? – Moja je obitelj s Klisa. Ondje je, na djedovini, moj otac sagradio kuću uz koju smo brat i ja posadili 15 maslina. Odrastao sam u Solinu, a kad mi je bilo 12 godina, preselili smo se u Split gdje sam i maturirao.

Čime su vam se bavili roditelji? – Tata je cijeli radni vijek proveo u Brodogradilištu Split, najprije kao ljevač, a kasnije kao brodski tehničar i poslovođa. Još mi i danas njegovi bivši kolege o njemu govore kao o maloj legendi. Mama je završila Žensku stručnu školu u Šibeniku i predavala domaćinstvo u Kaštelima. Bila je odličan pedagog. Na žalost, ni jedno ni drugo više nisu živi.

Kakvo vam je bilo djetinjstvo? – Bezbrižno. U Solinu smo živjeli u velikoj obiteljskoj kući, bratu Draganu i meni glavno igralište bilo je stara Salona, proplivao sam u rijeci Jadro, tata me vodio na pecanje, igrali smo košarku i nogomet… Najviše mi je ostala u sjećanju neka felinijevska atmosfera tog sela-mjesta-grada, jer Solin je sve to u jednom.

Po čemu pamtite život u Splitu? – U Splitu sam, zapravo, odrastao. Opsesija su mi bili nogomet, košarka i, naravno, rock’n’roll. U srednjoj školi smo nas nekoliko osnovali bend i nazvali ga The The. Ja sam u njemu svirao gitaru. To je trajalo pet-šest mjeseci i bilo mi je preslatko iskustvo. Što se tiče nogometa i košarke, nisam bio loš, ali ni dovoljno dobar za neki klub: nogomet sam trenirao samo nekoliko mjeseci u klubu Split. Mnogo bolje su mi išli rukomet i vaterpolo, pa i danas žalim što se njima nisam ozbiljnije bavio.

Pratite li sport? – Jedino što na televiziji gledam, uz igrane i dokumentarne filmove, je sport. I to onaj koji ima gol ili koš. Volim ići i na utakmice, pogotovo na velika natjecanja: bio sam na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Njemačkoj, lani na Europskom nogometnom prvenstvu u Austriji, a pogledao sam polufinalnu i finalnu utakmicu Svjetskog rukometnog prvenstva u Zagrebu. Uz Hajduk, navijam i za Solin, Uskok s Klisa i za Radnički, nogometni klub Split.

U serijalu “Sve će biti dobro” često kuhate svojim partnericama: jeste li i kod kuće glavni kuhar? – Volim kuhati i to radim kad god imam vremena. Temelje mom kulinarskom znanju udarila je moja mama, no ni tata nije bio loš. Kasnije sam savjete dobivao od prijatelja i kolega, poput vrsnog znalca Paola Magellija. Volim pripremati ribu, pogotovo brudet, no poseban mi je gušt divljač. Mi smo doma bili preplavljeni divljači jer su mamini rođaci, kao i tatini prijatelji, bili vrsni lovci. Vepra smo jeli tako često kao što danas ljudi jedu piletinu, kao i jarebice, prepelice, kosiće i divlje golubove.

Tko češće kuha, vi ili vaša supruga? – Ipak ja.

Kako ste upoznali suprugu? – Upoznali smo se pred ljeto 1998. u Splitu, u blizini kazališta u kafiću Rosi gdje se okupljaju torcidaši. Željka je došla iz Zagreba upoznati se s ansamblom splitskog HNK, jer je s redateljem Paolom Magellijem pripremala dvije predstave za tu jesen.

Je li vas odmah uvrstila u glumačku podjelu? – Nije se tu imalo mnogo za birati, jer ansambl nije bio prevelik.

Je li među vama odmah zaiskrilo? – Odmah smo si bili simpatični, no dosta dugo smo držali neku distancu. U to doba sam bio u braku koji je potrajao samo dvije godine. Uglavnom, najprije smo surađivali, pa postali prijatelji, a nakon toga se rodila ljubav.

Kako je izgledala vaša prva suradnja? – Sa Željkom i Paolom bilo mi je odlično, kao što mi je i danas: istodobno ozbiljno i duhovito. Sa Željkom je tako i privatno – naša veza ima dubinu, ali i neku lijepu šašavost.

Koliko dugo vam je trebalo da se odlučite preseliti u Zagreb k Željki? – Ne predugo. Naša veza je počela 2000., a godinu kasnije sam u Zagrebu snimao serijal “Novo doba” tako da sam više bio tamo nego u Splitu. Kasnije je bilo logično da se ja doselim u Zagreb, jer je Željka tada bila pomoćnica ministra kulture te joj je bilo nemoguće napustiti Zagreb.

Što vam u Zagrebu najviše nedostaje iz Splita? – Sa Zagrebom sam se potpuno saživio, no nedostaje mi štošta iz Dalmacije: more, a ponajviše sunce. Kako bi meteorolog Milan Sijerković rekao: “Da ga ima, da samo sije, ne mora da grije.” Hladnoća mi ne smeta, no teško podnosim sivilo. Nedostaju mi i razni mirisi, ponajviše splitski pazar.

Koja vam je najdraža zagrebačka tržnica? – Odem i na Trešnjevački plac, i na Britanac, ali mi je najdraži Dolac. Ondje već imam svoje Dalmatinke, Slavonke i Ličanke kod kojih kupujem.

Kamo najčešće izlazite? – U kvartovske kafiće, ponekad, jer sam kućni tip.

Nikad niste vozili auto, smatrate li to hendikepom? – Nimalo, nikad nisam požalio što ne znam voziti. Mislim da je to najpametnija stvar – osim braka sa Željkom – koju sam u životu napravio. Imam neki neobjašnjiv, užasan strah da bi mi se, kad bih vozio, moglo nešto ružno dogoditi.

Koje vam je najdraže prevozno sredstvo? – Zaljubljenik sam u tramvaje, to mi je fascinacija iz djetinjstva. Obožavam brodove i željeznicu, a ne ljubim autobuse i avione.

Često putujete po inozemstvu: kako prevladate nelagodu od aviona? – U takvom je slučaju želja za putovanjem jača od straha.

Jeste li romantični? – Ja sam malo divlji, nebrušeni, romantičar. Ispadne da napravim nešto romantično, iako to nisam pripremao. To su neke situacije koje se ne daju prepričati.

Koliko vam je bitna obitelj? – Obitelj je osnova svega. I Željka i ja imamo velike obitelji i često se okupljamo. Među rodbinom čovjek uvijek izdvoji i nekoga s kojim postane i prijetelj bez obzira na krvnu vezu. Meni je moj brat Dragan jedan od najboljih prijatelja. Vaša je supruga prošle godine izgubila nerođenu bebu.

Je li vam žao što nemate djecu? – Bio je to velik šok za nas oboje. Već se činilo da će biti, a onda se dogodilo što se dogodilo. Djeca su nešto elementarno što oplemenjuje svaku obitelj.

Jeste li odustali od roditeljstva? – Dok god čovjek pokušava, mislim da ima šanse.

Posvađate li se ikad sa suprugom? – Dogodi se i to, oko stvari do kojih nam je oboma jako stalo. Najčešće se zakačimo u razgovorima oko teatra. Kod kuće rijetko razgovaramo o kazalištu, ali kada razgovaramo – onda je to burno.

Tko prvi popusti? – Oboje smo dosta tvrdoglavi pa bih rekao da smo tu pola – pola.

Jeste li galantan? – Bogme jesam iako mislim da to baš i nije neka vrlina. Znam biti i pomalo rasipan, ukratko – ne znam s novcem.

Jeste li zbog toga kućnu kasu povjerili supruzi? – Pa, kako se kaže, ona drži tri kuta kuće, a treći pridržava.

Gdje se vidite za deset godina? – Plan mi je da pola godine budemo na moru, a pola u Zagrebu.

Postoji li nešto za čim žalite? -Što nikad nisam naučio talijanski i što na Klisu nisam ranije posadio više maslina.

Ines Stipetić