Ksenija Prohaska: I dalje vjerujem u brak

Splitska glumica, koja je nedavnom izvedbom obilježila desetu obljetnicu monodrame ‘Marlene Dietrich’ – o karizmatičnoj filmskoj zvijezdi koju je glumila i u filmu ‘Bugsy’ s Warrenom Beattyjem – od prvog dana nastupa u istom korzetu i vrućim hlačicama, jer se sve ove godine nije udebljala ni grama

Je li se vaša izvedba Marlene Dietrich proteklih godina mijenjala? – Kako sam s predstavom nastupala u sedamnaest zemalja diljem svijeta, prevela sam je na engleski i talijanski jezik. Trenutačno je uvježbavam na španjolskom za turneju po Južnoj Americi. No, u osnovi se ništa nije promijenilo.

Deset godina nastupate u istom korzetu i hlačicama: kako ste sve ovo vrijeme održali istu težinu? – Toliko volim ovu predstavu da mi zbog kostima nije teško odreći se slasnog obroka. Osim toga, godinama sam bila vegetarijanka, a kad god mogu, vježbam jogu i pilates.

Na pozornici ste glumili Edith Piaf, Marlene Dietrich i Billie Holiday: s kojom od tih umjetnica se možete poistovjetiti? – Najviše se prepoznajem u Marlene zbog njezine goleme želje da uvijek bude svoja i slobodna.

Da se ponovno rodite, biste li nešto željeli promijeniti u svom životu? – Sve bih ponovila, samo bih se manje bojala jer sada znam da na kraju sve ispadne dobro.

Koristite se katkad suzama da se izvučete iz neugodne situacije? – Ne, ali je istina da lako zaplačem i često me sram što nisam čvršća.

Po čemu pamtite četrnaest godina provedenih u Hollywoodu? – Po sretnom djetinjstvu svoje kćeri Ane, druženju sa svojom najboljom prijateljicom Izabelom, rođenom Dubrovkinjom koja je ondje ostvarila poslovnu karijeru. I po mnogo sunca…

Koje ljudske osobine najviše cijenite? – Plemenitost i poštenje.

Je li istina da plavuše bolje prolaze u životu? – Ja sam pravi primjer za to.

Na što biste potrošili posljednji novčić? – Na bilo što! A najprije na nekoga kome je potreban više nego meni.

Jeste li ikada zbog shoppinga ušli u minus na računu? – Naravno. Za mene ne vrijedi ona uzrečica “nisam dovoljno bogata da kupujem jeftino”, ali zato volim kupovati skupe stvari na sniženjima. Nakon dva razvoda, vjerujete li i dalje u brak? – Naravno. U kakvim ste odnosima s bivšim muževima? – Moj prvi suprug i Anin otac, glumac Darko Ćurdo, preminuo je prije šest godina, a s drugim, Amerikancem, nisam u kontaktu. No, svejedno mi je drago kad čujem da je dobro.

Koji ste savjet dali kćeri Ani, diplomiranoj nutricionistici, kad je odlučila život nastaviti u New Yorku? – Ana je po tati Hercegovka iz Posušja, i ne prima savjete.

Kakva ste kuharica? – Dobra, no to nije nešto čime se treba hvaliti. Kao prava Dalmatinka, luda sam za pršutom i on je uz mortadelu glavni razlog zašto sam prestala biti vegetarijanka.

Čega ima najviše u vašem ormaru? – Naftalina. Koji je najzabavniji trač koji ste čuli o sebi? – Da sam za HDZ špijunirala jednog SDP-ovca te da sam se zato vratila iz Amerike u Hrvatsku. A razlozi mog povratka su bili posve osobni – brak mi se raspao, bila sam sama, Ana je otišla u Europu raditi kao manekenka, silno mi je nedostajala moja obitelj, a i ja njima. Što partneru nikada ne biste oprostili? – Da ode živjeti u drugi grad. No, riječ nikada postoji samo u literaturi.

Bojite li se starenja? – Ne. Ima gorih stvari od starenja – primjerice, biti stara budala.

Planirate li, možda, neku plastičnu operaciju pomlađivanja? – Noža i silikona se užasavam. No, kad mi anti-aging kremice više ne budu pomagale, sigurno ću isprobati lasere, injekcije botoxa… Kako se opuštate? – Pred televizorom, uz neko fino jelo. Kakvi ste kad ste zaljubljeni? – Bedasta. No, toga se nimalo ne stidim jer bez ljubavi ne bih mogla živjeti.

Što vas može rastužiti? – Kad je moja starija sestra Ina nesretna, što nisam mogla podnijeti ni kao djevojčica. Imate li neku manu koje biste se voljeli riješiti? – Kašnjenja. No, unatoč svim naporima, to dosad nisam uspjela. Kad sam zadnji put pokušala stići na vrijeme, pala sam i uganula nogu. Bez čega ili koga ne možete zamisliti dan? – Bez svog dugogodišnjeg partnera Sandra Damianija, koji je ujedno moj menadžer. Ako ga već ne mogu vidjeti, moram ga barem čuti telefonom.

Dolores Tolić