Ljepotan sigurne ruke

Visoko na ljestvici omiljenih gradova makedonskog rukometnog reprezentativca Kirila Lazarova (28) “smjestio” se Zagreb. Razloga je više. Upravo je u glavnom gradu Hrvatske 2000. počeo inozemnu karijeru, zaigravši za rukometni klub Croatia Osiguranje Zagreb, u koji se vratio prošlo ljeto, nakon pet godina provedenih u mađarskom klubu Fotex. Kao jedan od najboljih desnih bekova svijeta, te prošlogodišnji najbolji strijelac Lige prvaka, brzo je postao omiljen među hrvatskim rukometnim navijačima.

S druge strane, pripadnicama nježnijeg spola nisu promakle njegove prodorne plave oči, pa se ime 193 centimetra visokog Makedonca vrlo brzo počelo spominjati u kontekstu najzgodnijih rukometaša CO Zagreba. Kad god ga netko pita za to, Kiro samo odmahne glavom, dodajući kako titula najpoželjnijeg rukometaša pripada njegovom dobrom prijatelju i suigraču Mirzi Džombi koji, za razliku od njega, još nema prsten na ruci.

Kiril će, pak, uskoro proslaviti treću godišnjicu braka: suprugu Ljubicu, vršnjakinju, upoznao je potkraj devedesetih u Bitoli, gdje je ona studirala medicinu, a on igrao za klub Pelister. Par ima dvoje djece, dvogodišnjeg sina Blagoja i dvomjesečnu kćerkicu Lanu, s kojima žive u unajmljenom stanu na Trešnjevci. Trenutačno im je, kaže, u kući veoma živo. Iz Makedonije su stigle Kirina i Ljubičina majka, kako bi im pomogle oko djece, jer je on po cijele dane na treninzima ili na putu.

– Veoma sam zahvalan Ljubici što je uopće pristala udati se za mene. Život žene sportaša nije lak i uglavnom se svodi na odricanje: eto, iako je diplomirala na veoma zahtjevnom fakultetu, medicinskom, moja supruga morala je odustati od specijalizacije i zaposlenja jer smo se tri puta selili, prvo u Hrvatsku, pa u Mađarsku, pa ponovno u Zagreb – kaže Kiril, koji je odrastao u gradiću Sveti Nikole, 70-ak kilometara udaljenom od Skoplja. Njegov otac Blagoje u to je vrijeme profesionalno igrao rukomet za skopski klub Vardar, te oba svoja sina – Kirila i pet godina mlađeg Filipa – od malih nogu usmjeravao prema sportu.

– Jedno vrijeme sam trenirao košarku, no u petom razredu osnovne škole rukomet je postao moj životni prioritet – govori Kiro, koji je zbog karijere s 15 godina otišao od kuće. Što je, naravno, najteže palo njegovoj majci Milki, domaćici. Od 1995. do 1996. igrao je u klubu Borec u Velesu, a od 1996. do 2000. u Pelisteru u Bitoli, gdje je upisao studij ekonomije. Dogurao je do druge godine, a onda se zbog rukometa 2000. preselio u Zagreb i odustao od akademskog života. Dvije godine proveo je u CO Zagreb, a sljedeća postaja bio je klub Fotex i mađarski grad Veszprem, 110 kilometara udaljen od Budimpešte.

– To je jedan od najstarijih gradova u Mađarskoj, u blizini jezera Balaton. Ondje je pogotovo lijepo ljeti, kad sve vrvi od turista – kaže Kiril, koji je malo-pomalo, tijekom pet godina igranja za Fotex, naučio dobro mađarski. Pa ipak, s velikim je veseljem prošlo ljeto potpisao dvogodišnji ugovor sa zagrebačkim klubom CO Zagreb.

– Zagreb mi je jedan od najljepših europskih gradova u kojem se uopće ne osjećam kao stranac – govori sportaš, koji u slobodno vrijeme uživa u obiteljskim šetnjama po Maksimiru ili Jarunu, a priznaje da ponekad s društvom ode u neki narodnjački klub.

– Možda će mi to netko zamjeriti, ali ja se uistinu najbolje zabavim i opustim uz narodnu glazbu – kaže Kiro, koji oko ruke nosi pravoslavnu brojanicu. Dobio ju je na dar od svećenika makedonske pravoslavne crkve na zagrebačkom Britanskom trgu, u koju odlazi kad god ima vremena.

Jasmina Rodić