Skitnica zaljubljen u samo jednu damu

Kad nije na treningu ili na utakmici, 28-godišnji makedonski rukometaš Kiril Lazarov, najbolji strijelac proteklog Svjetskog prvenstva, Lige prvaka i svog kluba Zagreb Croatia osiguranje, najradije vrijeme provodi sa svojom obitelji – suprugom Ljubicom te djecom Blagojem (3) i Lanom (1,5), s kojima živi na Trnju. Ali svrati on rado i u narodnjačke klubove u Zagrebu i okolici, jer su mu to omiljena mjesta za izlaske. – Kafana i narodna muzika su moji lijekovi za dušu: obožavam i turbofolk i starogradske pjesme i pop, sve domaće, a najdraži pjevač mi je pokojni Toše Proeski.

No, kad smo u karanteni uoči važnih utakmica, bježanje i tulumarenje ne dolazi u obzir – kaže Lazarov, čija je najveća neispunjena želja da sa svojim klubom osvoji Ligu prvaka. Možda mu se posreći već ove godine jer je Zagreb Croatia Osiguranje došao do četvrtfinala.

Kako se postaje najbolji strijelac kluba, reprezentacije, Lige prvaka i svjetskog prvenstva? – Nemam za to neki svoj tajni recept, ali u sportu se uvijek trud i zalaganje nakraju isplate. Uz malo sreće, ako se sve poklopi, eto vas na vrhu. Ali uvijek mi je važniji rezultat kluba i reprezentacija, nego da ja budem najbolji strijelac.

Kako podnosite udarce protivničkih igrača na terenu? – Neki treneri namjerno šalju grubijane na nas koji nas često tuku, a da to ne primijete ni publika ni suci. No, kad ste zdravi te tjelesno i psihički spremni, te udarce niti ne osjetite. Samo sutradan ujutro vidite modrice. Kad na terenu reagirate na provokaciju, znači da niste sto posto u utakmici, a to ne može biti dobro.

Kao 15-godišnjak ste otišli od kuće: je li vam dosadio život rukometnog “skitnice”? – Najteže mi je bilo na početku, kad sam potpisao četverogodišnji ugovor i preselio se iz rodnog Svetog Nikole, gradića s dvadesetak tisuća stanovnika koji je 70 kilometara udaljen od Skoplja, u Bitolu. Naime, moj otac Blagoje, koji je bio profesionalni rukometaš, procijenio je da ću u tamošnjem klubu najbolje napredovati, a meni se svaki dan u prvih nekoliko mjeseci činio dugim poput vječnosti. Doslovce sam, kao ročnici u vojsci, svaki dan računao koliko mi je ostalo do kraja. Poslije sam se naviknuo i bilo mi je lakše, pogotovo kad sam kao 19-godišnjak prvi put stigao u Zagreb.

Što vam u Zagrebu najviše nedostaje? – Obožavam makedonsku kuhinju i sretan sam što mi kuha supruga, pa ne osjećam toliku nostalgiju za okusima i mirisima koji me podsjećaju na djetinjstvo i život s roditeljima. Ali volio bih da u Zagrebu, pa i u Rijeci, postoji dobar makedonski restoran. Ajvara, pindžura i ovčjeg sira kačkavalja ima dovoljno, jer mi stalno netko iz Makedonije dolazi u posjet.

Koliko vam je važan novac? – Naučio sam živjeti i skromno i s velikim primanjima. No, meni lova nije najvažnija. Poznajem ljude koji imaju veoma mnogo novaca, a nisu nimalo sretni. Najvažniji su mi ljubav, sreća u obitelji te zdravlje i posao. Fućkaš sve ako nesretni odlazite na posao i ako su nezadovoljni vaši najbliži.

Tko vam je bio prvi trener? – Moj otac bio je rukometaš i najzaslužniji je što sam se i ja počeo baviti tim sportom. Odmalena me vodio sa sobom na gostovanja, za mene se stalno tražilo mjesto u autobusu, tako da sam s njim proputovao cijelu zemlju. A u juniorima mi je bio i trener.

Je li bio strog prema vama? – Da. Moj pet godina mlađi brat Filip, koji je isto tako rukometni reprezentativac Makedonije, i ja, mnogo smo ga se više bojali od mame. Uopće nam nije padalo na pamet da mu proturječimo, što god bi on rekao, bilo je “zakon”. Kad bi nas mama tjerala na spavanje, usprotivili bismo se, no ocu se nismo usudili.

I vi imate dvoje djece? – Inzistiram na trećem djetetu, ali odluka je, ipak, na mami. Lako je nama muškarcima pričati, kad je većina tereta na ženskim leđima. Kako ste djeci odabrali imena? – U Makedoniji je tradicija da sin dobije djedovo ime. Moj se djed zvao Kiril kao i ja, a moj sin Blagoje se zove po svom djedu. Odnosno mom ocu. Supruga je kćerkici odabrala ime Lana, jer joj se jako sviđalo, a ja sam dao pristanak.

Kruno Petrinović

Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Ukoliko želite znati više cijeli tekst pročitajte u Gloriji br. 742 ili se pretplatite na PDF izdanje.