Dok ga u televizijskom serijalu “Loza” gledamo u ulozi problematičnog Filipa Gamulina, pripadnika zlatne mladeži ovisnog o kokainu i ženama, 27-godišnji zagrebački glumac Marko Cindrić već je u nekom drugom filmu.
Upravo, naime, traje ovogodišnji Festival nove drame koji je osnovao u Zagrebu lanjskog studenog, nakon povratka iz Londona gdje je završio studij glume. U tom mu je projektu glavna pomagačica i suradnica njegova djevojka Rea Brčić (28), diplomirana ekonomistica i dizajnerica, s kojom je u vezi devet godina. No, njihova je ljubav proljetos zakratko bila na kušnji zbog Markove uloge profesora Ive Nikolića, na čiji su šarm padale studentice u sapunici “Pod sretnom zvijezdom”. Jer Rei nije baš bilo svejedno što joj se dečko ljubakao s mladim glumicama.
– No, razumjela me, poštuje to što radim i, što je najvažnije, vjeruje mi. A ja ne krijem da volim upoznavati nove žene i biti u njihovu društvu. Uostalom, oduvijek sam okružen ženama: odrastao sam uz tri sestre, žene su me pripremale za prijamne ispite, i jedini sam muškarac, uz sedam žena, u ekipi našeg Nu: Write Theatre Festivala – kaže Marko Cindrić, prvi hrvatski glumac koji se može pohvaliti diplomom prestižne The Oxford School of Drama.
No, na toliko željeni studij glume upisao se s 22 godine, tek u petom pokušaju – nakon tri neuspjeha u Zagrebu i jednog u Londonu.
– Kad me i treći put nisu primili u Zagrebu, zapitao sam se: što ja tu radim, zašto ne bih pokušao negdje drugdje – priča Marko, koji je u London prvi put otišao 2005., nakon što ga je četiri mjeseca pripremala glumica Jadranka Krajina, koja je završila London Academy of Music and Dramatic Art. Prijavio se na čak tri škole, a kad je na Guildhallu ušao među sto od 1600 kandidata, bio je siguran da je na dohvat cilja. No, opet se razočarao… Vratio se u Zagreb i diplomirao ekonomiju koju je, kaže, studirao kao pokoru dok je pokušavao ostvariti svoj san o glumi. Zarekao se da će još jednom pokušati, a uspjet će, uvjeravao se, bude li živio u Engleskoj. Sedam mjeseci je u Londonu konobario, a vikendima prao posuđe u pubu.
– Ovaj put odlično me pripremila Simona Palatinuš, voditeljica glumačkog studija Kubus, i čim sam na Oxfordu prošao prvi od tri kruga, znao sam da je to škola za mene. Od tisuću prijavljenih primljeno nas je osamnaest, a ja sam među njima bio jedini stranac. Napokon sam se upisao na glumačku akademiju, no tek tada su počele moje muke: kako namaknuti silan novac za tri godine studija.
Kao ambiciozan student, na akademiju je dolazio prije svih i vježbao akcent te odlazio posljednji, a cijelo je vrijeme naporno radio: kosio travu oko akademije, koja se nalazi usred polja, vikendima u zalogajnici spravljao i prodavao sendviče, dobro razmislio prije negoli bi potrošio pet funta za pivo u pubu… U Londonu, gdje je pohađao završnu godinu, zarađivao je kao biljeter u kinu i kazalištu, bio glumac u Muzeju voštanih figura, plašeći posjetitelje na horor-atrakciji, snimio dva kratka filma, u jednom glumeći silovatelja u umobolnici.
– Konkurencija u Londonu je golema i koliko god je moj engleski bio dobar, zbog imena i prezimena uvijek su me zvali na audicije za Istočnoeuropljane ili Marokance, zbog crne kovrčave kose.
Kad se već teškom mukom dokopao Londona, i nakon što je u srpnju 2009. diplomirao, Marko Cindrić se rukama i nogama borio da ondje i ostane. Vjerovao je da će mu produljiti vizu, ali kako su postrožili zakone, odbili su ga. To ga je šokiralo, ali nije se tek tako dao iz Engleske: za pomoć se obratio gradonačelniku i parlamentu, a na sudu je predočio 50-ak preporuka priznatih glumaca, redatelja i producenata s kojima je radio te ponovno zatražio vizu.
– Ali opet su me odbili. I za sedam sam dana morao napustiti Englesku.
Jagoda Zamoda
Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Cijeli tekst o Marku Cindriću pročitajte u tiskanom broju Glorije (br. 880) ili se pretplatite na PDF izdanje