Dubrovački paraolimpijac Mihovil Španja , rođen prije 26 godina, koji je na Svjetskom plivačkom prvenstvu za osobe s invaliditetom u 50-metarskim bazenima osvojio dva zlata i dva srebra, strastveni je vrtlar koji se s mnogo ljubavi brine o cvjetnjaku ispred svoje kuće pa plodovima svog rada uveseljava majku Katu i djevojku, koju je upoznao prije četiri godine na studiju odnosa s javnošću
Što vas motivira u bazenu? – Želim biti najbolji u svemu što radim.
Koji je vaš ritual za sreću na natjecanjima? – Prekrižim se prije svake utrke, baš kao i prije svakog treninga.
Imate li životni moto? – Živim svaki dan kao da mi je posljednji, uvijek sam nasmijan, nikad ne žalim zbog onoga što nemam već sam radostan zbog svega što imam.
Koje biste osobine voljeli imati? – Bilo bi lijepo da više slušam druge i da manje pričam.
Čime vas djevojke mogu osvojiti? – Jedna me je već osvojila. I ona voli fino jesti poput mene.
Što nikad ne biste oprostili? – Prevaru.
Koja su vam najdraža mjesta u rodnom Dubrovniku? – Vrt ispred moje kuće, o kojem se brinemo moja majka Kata i ja. Strastveni sam vrtlar, obožavam saditi i plijeviti cvijeće. Na drugom mjestu je kafić Ludwig u staroj gradskoj jezgri, gdje se nalazim s prijateljima.
Jeste li ikad iskusili diskriminaciju prema osobama s invaliditetom? – Nisam, no svjestan sam da se to događa na svakom koraku. Da se nađem u takvoj situaciji, ne bih olako prešao preko toga.
Tko vam je životni uzor? – Moj pokojni otac Tonko. Nadam se da ću jednog dana biti dobar otac, kakav je on bio meni.
Tanja Vučićević
Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Cijelo razotkrivanje s Mihovilom Španjom potražite u novom broju tjednika Gloria (br. 816) ili se pretplatite na PDF izdanje.
