Napisala Diana Šetka Snimci: Matej Dokić i Glorijina arhiva
U apartmanu 715, na drugom katu klinike u Bogenhausenu, dijelu Münchena prepoznatljivom po Arabella parku i luksuznim hotelima, od ponedjeljka je smješten Ivica Račan. Predsjednik SDP-a već je prvi dan podvrgnut jednosatnom zahvatu uzimanja tkiva iz atipičnog tumora na njegovoj desnoj ruci. Prema vijestima koje stižu iz Njemačke, Ivica Račan dobro je podnio i narkozu i sam zahvat, a u četvrtak ga očekuje operacija koja bi mogla potrajati i nekoliko sati. Riječ je o složenom kirurškom zahvatu koji će obaviti prof. dr. Milomir Ninković, šef odjela plastične kirurgije, kirurgije ruke i liječenja teških opeklina na spomenutoj klinici, podrijetlom Sarajlija i jedan od pet najboljih “plastičara” u svijetu.
O svojoj bolesti Ivica Račan istodobno je obavijestio javnost i ljude u SDP-u. Za razliku od većine domaćih političara ništa nije krio, mistificirao, ni kalkulirao… Dapače, izjavio je da od bolesti ne namjerava praviti predstavu te se privremeno povukao iz političkog života. Ali poštujući pravila koja bi trebala vrijediti za sve javne osobe, dopustio je da osnovne informacije o tijeku njegova liječenja dopru u javnost putem priopćenja koja svakodnevno stižu iz SDP-a. Cijelo vrijeme uz Ivicu Račana (63) je i njegova supruga Dijana Pleština (53), doktorica politologije i sveučilišna profesorica. Ne želeći u ovim trenucima smetati, mnogi radije zovu nju, šalju poruke mobitelom, nude pomoć, liječnike, novac, potporu na bilo koji način, na čemu im je zahvalna… A ona, pak, ma koliko bila zahvalna, sve pozive preusmjerava na SDP i Gordanu Grbić, glasnogovornicu stranke, jer svu energiju maksimalno želi iskoristiti za zajedničku borbu za zdravlje supruga, s kojim je u braku od 1993.
Kada su počeli problemi vašeg supruga? – Potkraj studenoga i početkom prosinca prošle godine bila sam u Washingtonu. Kad sam se vratila kući, požalio mi se da ga posljednjih dana boli desno rame. Nismo tome pridavali veliku važnost jer je Ivica strastveni tenisač, pa su ga, ponekad, znali zaboljeti lakat ili koljeno ili bi, pak, prenapregnuo mišić. Zato ga ni bol u ramenu nije zabrinjavala. Ipak, predložila sam mu da malo miruje i vidi hoće li mu nakon toga biti bolje, što je on i obećao, ali ne mogu reći da se baš previše pazio. No, kako bolovi nisu prolazili ni nakon blagdana, odlučio je potražiti liječničku pomoć. Bili smo kod nekoliko liječnika, ali nijedan nije posumnjao na tumor. Svi su bili skloni vjerovati da je riječ o takozvanom “smrznutom” ramenu. Nije definirano što to točno znači, osim da se, vjerojatno, radi o nekoj upali, ali pojam je poznat, kao što je poznato da bolovi mogu potrajati i do godinu dana. Jedan mu je liječnik sugerirao fizioterapiju, druga liječnica ultrazvučni tretman i magnet, netko treći nešto treće… Sve je predano odrađivao, misleći kako je ono posljednje što je čuo, možda bolje od prethodnoga, strpljivo čekajući da se bol smiri.
Je li napravio i dodatne nalaze? – Liječnici ih nisu ni tražili, uvjereni kako je riječ o zdravstvenom problemu koji će proći uz adekvatnu terapiju.
Kako je otkriven tumor? – Joško Paladino, ugledni neurokirurg s Rebra i naš dobar prijatelj, uspio je nagovoriti Ivicu da napravi i magnetnu rezonancu. Nalaze je pregledalo nekoliko liječnika koji su se složili da snimka otkriva tumor na desnom ramenu. Riječ je o vrlo rijetkom tumoru koji brzo napreduje, pa ga što prije treba odstraniti, ali nitko sa sigurnošću ne može reći kakav je dok ne stignu nalazi biopsije. Sve se to dešavalo dok sam bila u Grčkoj na stipendiji sveučilišta Harvard. Kad sam se vratila kući, Ivica me zamolio da porazgovaramo prije negoli dođu neki ljudi. Pomislila sam da čeka svoje kartaško društvo. Ni u primisli mi nije bilo da se radi o nečemu tako ozbiljnom. Inzistirao je da ga saslušam. Kad mi je rekao o čemu je riječ, samo sam zaustila: “Ne, to nije istina. Nije istina”. Otišla sam u drugu sobu i odmah nazvala jednog od liječnika za kojeg sam znala da je u sve upućen u nadi da će mi reći kako to nije istina… No, u samo tri minute potvrđeno mi je da je moj suprug zaista bolestan.
Kakva je bila vaša reakcija? – Naravno da je to za mene bio strahovit šok! Ali u takvim situacijama, bez obzira na to koliko vam je teško, morate biti razboriti i odlučiti što učiniti. Bez dramatiziranja i prevelikih emocija. Doista mi je besmisleno pričati o tome kako ću biti uz svog supruga u ovim trenucima. Pa, zar nije normalno da sam uz njega? A život je nepredvidiv i svašta se može dogoditi, no s tim se treba znati nositi. Poznajem djevojku iz Slavonskog Broda, Mirjanu Filipović, koja je teški invalid zato što je netko maknuo oznake koje su upozoravale na minirano područje. Poginuo joj je zaručnik, nema jedne noge, a druga joj je izrešetana gelerima, trpi neizdržive bolove 24 sata u danu. Šogorici jednog našeg prijatelja samo su 32 godine, a umire u bolnici od leukemije. Ako se takve teške stvari dešavaju drugima, pa ni nas nisu mogle zaobići. Nama se desila Ivičina bolest koju ćemo prebroditi na najbolji način. U proteklih desetak dana Ivica je napravio sve potrebne pretrage da bi se pripremio za operaciju i ohrabrujuće je da su svi ostali nalazi uredni.
Zašto se vaš suprug odlučio za operaciju u Münchenu? – Moj muž teškom je mukom donio odluku da ide na operaciju izvan Hrvatske. Kako nitko iz Hrvatske nije imao iskustva s takvom vrstom tumora, savjetovali su nam da se taj zahvat obavi u inozemstvu. Spominjale su se i neke druge opcije, konačno i ja znam za odlične kliničke centre u Americi, ali bila su nam najvažnija dva kriterija: da odemo onamo gdje je to netko već vidio i operirao te da budemo što bliže kući. Ne mora se ići na Mjesec samo zato jer je to najskuplje pa se pretpostavlja da će biti i najbolje. Bolnica u Münchenu je državna, onakva kakav će biti i naš KBC Zagreb na Rebru kad se dovrši, a Ivicu će operirati iskusan kirurg. Operaciju ćemo platiti sami. S obzirom na to da takva operacija kod nas nikada nije izvedena, prema našim propisima troškove bi trebao snositi HZZO. No, na to ni Ivica ni ja ni u jednom trenutku nismo pomislili. Ako nema novca za neko dijete, za koje se preko novina moraju skupljati deseci tisuća eura da bi otišlo na operaciju koja će mu spasiti život, bogme se onda neće izdvajati ni novac za Ivicu Račana ili Dijanu Pleštinu. Mi ćemo takav trošak od naših primanja lakše pokriti nego mnogi drugi u Hrvatskoj. Nadam se da ćemo jednom imati državu u kojoj će osnovne stvari – pa tako i nužne zdravstvene usluge u inozemstvu – biti dostupne svima, pod jednakim uvjetima i bez privilegija.
(Tekst u cijelosti možete pročitati u tiskanom izdanju Glorije ili u online izdanju za pretplatnike)