Legendarni turski glumac Tuncel Kurtiz, koji je 1. veljače proslavio 75. rođendan, u svojoj domovini nije poznat samo po sjajnim kazališnim, televizijskim i filmskim ulogama, nego i po fascinantnoj biografiji.
Iz tri braka ima dvoje djece i već je postao pradjed, živio je i glumio po cijelom svijetu – na turskom, arapskom, švedskom, engleskom, njemačkom i talijanskom, a kad je 1986. dobio Srebrnog medvjeda za najbolju mušku ulogu u izraelskom filmu “Hiuch HaGdi” na Berlinaleu, nagradu je posvetio svim Turcima, iako je u tom trenutku kao disident već petnaestak godina svijetom putovao sa švedskom putovnicom. Tursku su mu, naime, vlasti oduzele zbog političkog angažmana.
– Svijet u kojem živimo je užasan i nepravedan: u ime zapadnih demokracija milijuni ljudi u svijetu umiru od gladi. Nikad nisam bio član nijedne partije, ali se smatram komunistom i borcem za socijalnu pravdu. I uvijek se glasno bunim protiv svih i protiv svega, poput onog Irca iz vica, koji s obitelji potkraj 19. stoljeća stiže u njujoršku luku. Čim se iskrca, upita prolaznika imaju li Amerikanci predsjednika i vladu. Kad dobije potvrdan odgovor, počne vikati: “Ja sam protiv njih!” – govori Tuncel Kurtiz s kojim smo razgovarali u hotelu u središtu Istanbula.
To je njegov privremeni dom, u kojem s trećom suprugom Menend, kemijskom inženjerkom od njega mlađom 30 godina, živi od početka snimanja TV serijala “Ezel”. Zbog uloge mafijaškog bosa Ramiza Karaeskog napustio je snimanje TV serijala “Asi”, u kojem je igrao glavu obitelji Cemala Agu. Supružnici inače žive na svojoj farmi u planinskom području Kazdagi u blizini grada Edremita, dvjestotinjak kilometara udaljenog od Istanbula. Ondje uzgajaju vinovu lozu i rajčice, krave, guske, koze i kokoši, a Tuncel Kurtiz je posebno ponosan na svoj sir, rakiju i vino, čiji se okus, kaže, ni s čim ne može usporediti.
Kako ste proslavili 75. rođendan? – Nije bilo velikog slavlja jer sam idući dan imao zakazano snimanje. Pitam se što se u mojim godinama uopće ima slaviti: to što sam još živ i ne trebam pomoć da ustanem iz kreveta? Osim toga, na slavljima se obično opustim i previše popijem, a to si trenutačno ne mogu dopustiti.
Koje vam je najdraže piće? – Posebno volim šljivovicu i rakiju od marelice. Otkrio sam ih preklani u Novom Sadu, gdje sam bio član žirija filmskog festivala Cinema City. Organizatori su uistinu bili sjajni domaćini, nekoliko dana smo fantastično jeli i pili, pa sam se kući vratio pet kilograma teži. Družio sam se i s prijateljem, glumcem Mikijem Manojlovićem, s kojim sam početkom 80-ih pripremao predstavu “Mahabharata” u režiji Petera Brooka, koja je trajala punih devet sati. Kako je redatelj od glumaca tražio potpunu posvećenost projektu – koji je na kraju trajao tri godine, Miki je zbog privatnih razloga odustao nakon godinu dana proba, iako je trebao igrati jednu od glavnih uloga. Ja sam izdržao do kraja i s predstavom proputovao svijet.
Smatrate li tu ulogu jednom od najvažnijih u karijeri? – U kazalištu sigurno. Ipak, najponosniji sam na film “Umut”, koji je 1970. režirao Yilmaz Güney. To je socijalna drama o nepismenom čovjeku koji mukotrpno prehranjuje obitelj i ujedno snažna kritika tadašnjeg političkog sistema. On je zbog njega završio u zatvoru, a meni je oduzeta putovnica. Vjerojatno bih mu se pridružio u ćeliji da me nije poslao na premijeru u Cannes. Iako je film u Turskoj bio zabranjen, organizatori festivala u Cannesu htjeli su ga pod svaku cijenu prikazati pa su nabavili prokrijumčarenu kopiju. Kako sam znao da me u domovini čeka zatvor, ostao sam na Zapadu.
Od čega ste živjeli? – Pomogla mi je djevojka, asistentica na pravnom fakultetu, koja je u Švicarskoj pisala doktorat o europskom pravu. Doselio sam se u njezinu kuću u St. Gallenu, a kovčege nisam ni želio raspakirati jer sam čekao prvu priliku da se vratim kući. No, umjesto da se poboljša, situacija je postala još gora: generali i vojna hunta su podivljali, pa sam Tursku ponovno vidio tek nakon dva desetljeća. U međuvremenu sam glumio posvuda: prvu godinu skrasio sam se u Njemačkoj, gdje sam snimio povijesnu dramu i jedan TV serijal, a potom sam 12 godina živio u švedskom Göteborgu. Onamo sam stigao na poziv kolege Erlanda Josephsona i dobio posao u Rijksteatru. Dobro sam zarađivao i kupio kuću. Tamo sam se drugi put oženio, dobio sina, danas slikara i glazbenika, te stekao uvjete za švedsko državljanstvo.
Kako ste postali glumac? – Otac je želio da studiram pravo i postanem odvjetnik. No, nakon prva dva tjedna predavanja, shvatio sam da me pravo uopće ne zanima, pa sam se prebacio na engleski jezik i književnost. Osim na predavanjima, vrijeme sam provodio u studentskom klubu, diskutirajući s kolegama o umjetnosti i politici te ganjajući djevojke. Uz to sam pisao kratke priče, koje sam čitao na matinejama po istanbulskom barovima, a na jednoj od njih zapazio me kazališni redatelj i ponudio mi ulogu u svojoj predstavi. Od prvog honorara, polovicu sam dao za podstanarski stan jer nisam podnosio obiteljsku stegu.
Iz kakve ste obitelji? – Majčina obitelj je podrijetlom iz Sarajeva, zvali su se Begovići, a u Tursku su se preselili potkraj 19. stoljeća. Još i danas se sjećam kako me baka, kad sam bio mali, zvala hajvanom i slala po čašu vode. To su jedine dvije bosanske riječi koje pamtim. Otac dolazi iz ugledne obitelji: brat mog djeda bio je šef policije posljednjeg sultana Otomanskog Carstva, a kako je bio prijatelj i Kemala Atatürka, oca moderne Turske, i u novom sistemu bilo mu je osigurano važno mjesto. Moj otac bio je pravnik u državnoj službi, a neko vrijeme bio je dogradonačelnik Istanbula.
Kako je reagirao kad ste umjesto u pravnike otišli u glumce? – Nakon prve predstave koju sam režirao i odglumio 1965. otac mi je prišao i čestitao riječima: “Bravo, napokon si uspio! Tvoj rad ne prati samo kazališna kritika, nego i tajna policija: upravo sam saznao da si kao simpatizer komunista na crnoj listi.” Zbog toga više nisam mogao dobiti ulogu u državnom kazalištu pa sam osnovao svoje. Novac za scenografiju političkog kabarea, u kojem smo ismijavali tadašnjeg premijera, posudio sam od ujaka, republikanca i člana parlamenta u Ankari. Predstavu su vlasti naravno željele zabraniti, što nam je bila najbolja reklama, pa su svi pohrlili u teatar kad smo napokon dobili sudsko dopuštenje da je izvedemo. U iduće dvije godine postali smo najveće kazalište u zemlji sa 65 zaposlenih glumaca: imali smo dvije dvorane u zakupu u Istanbulu te družinu s kojom smo proputovali zemlju.
Kako su završili vaši dani slave? – Čim je vojna hunta preuzela vlast, zgrada našeg kazališta sa šesto mjesta je zapaljena, a ja sam dobio poziv u vojsku. Nakon odsluženja vojnog roka snimio sam film “Umut” i nakon premijere u Cannesu ostao živjeti na Zapadu.
Jeste li tada već bili oženjeni? – Da. Prvu suprugu sam upoznao na gostovanju našeg kazališta u Izmiru. Na ulici sam zapazio djevojku lijepu poput Ursule Andress, s teniskim reketom u jednoj ruci i knjigom Alberta Camusa u drugoj. Kako sam na prvi spoj zakasnio zbog bančenja s prijateljima, za ispriku sam je sutradan ujutro – zaprosio. No, čim smo počeli živjeti zajedno, shvatio sam da moja žena nikad nije čitala Camusa, niti igrala tenis – reket i knjigu je tog dana nosila prijateljici. Brzo smo shvatili da nismo idealan par, a presudila nam je razdvojenost – ja sam otputovao u Cannes i ostao na Zapadu, a ona je ostala u Istanbulu s našom kćeri.
Kruno Petrinović
Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Sve o Tuncelu Kzrtizu potražite u tjedniku Gloria (br.845).