Goranu Karanu najvažnije je da se na njegovim nastupima vesele i publika i glazbenici, i stoga su mu svi koncerti, kaže, osmišljeni kao “red vike, red stiske i red humora”. Rijetki znaju da je 44-godišnji splitski kantautor, koji se proslavio ljubavnim baladama iz opusa pokojnog Zdenka Runjića, uvijek spreman na šalu, ali i sportske aktivnosti: igra nogomet, picigin, jaše… No, u proteklih mjesec dana, otkako mu je izišao album “Dite jubavi”, za koji je većinu pjesama sam napisao, nema mnogo slobodnog vremena. Stalno je na putu jer promovira svoj posljednji CD, a najbolje se osjeća kad se nakon stotina prijeđenih kilometara vrati kući u Split gdje ga dočekaju sinovi – Roko (19), Ivan (14) te petogodišnji blizanci Miran i Ivor.
Je li istina da vam je album “Dite jubavi”, kao što ste nedavno izjavili, zadnji CD u karijeri? – Ta je rečenica potpuno izvučena iz konteksta. Nije istina da više neću objavljivati albume, nego ću to najvjerojatnije napraviti putem nekog drugog medija. Način na koji se danas glazba distribuira je zastario, CD-e kupuje starija generacija, dok mlađi “skidaju” glazbu s interneta. Zahvaljujući internetu glazba postaje dostupna svima, svatko će moći kupiti pjesmu koja mu se sviđa i neće biti suvišnih troškova pakiranja i distribucije CD-a.
Kako ćete provesti ljeto? – Radno, već smo se zahuktali. Nedavno smo počeli turneju u teatru Fenice u Rijeci, a čeka nas još 30 koncerata – od Sarajeva i svirke na Baščaršiji do ribarske noći na Krku. Naša “hitna interventna glazbena jedinica” svira raznovrstan repertoar koji ovisi o prigodi i okolnostima. Nikad unaprijed ne radimo popis pjesama za koncert, uvijek se oslanjamo na emocije i, naravno, na želje publike.
Većinu pjesama na novom albumu sami ste napisali: zašto već prije niste počeli skladati? – Davno sam ja napisao neke pjesme, no tek sad sam ih pustio da zažive. No, prije nisam ni imao potrebe pisati, jer sam imao sreću raditi s najboljim autorom, Zdenkom Runjićem. Poput šegrta sam ga pratio i učio od njega, a u jednom trenutku njegove nepažnje ukrao sam mu kemijsku olovku i napisao pjesmu. Ta je kemijska olovka čarobna, s njom sam napisao neke pjesme i za “Dite jubavi”. Taj album sam doista radio s mnogo ljubavi i na njemu su dueti s Oliverom Dragojevićem, Mirellom Meić, Sašom Jakelićem i turskom zvijezdom Nukhet Duru.
Je li suradnja s Nukhet Duru vaš iskorak na tursko tržište? – Pjesma “Ostani”, koju sam pjevao na Eurosongu 2000., bila je hit u Turskoj. Nukhet i ja, nakon pjesme “Antalya” koju smo otpjevali na hrvatskom i turskom, planiramo snimiti i zajednički CD, ali prvo ćemo u rujnu održati koncert u Istanbulu.
Biste li se zbog karijere preselili u inozemstvo? – Zbog nekog posla na određeno vrijeme – možda bih. Uspio sam izbjeći život u Zagrebu, jer kad se moja karijera zahuktavala, imao sam dva čvrsta razloga da ostanem u Splitu – sinove Roka i Ivana. A i doma se dobro osjećam: obitelj, more, šetnje na Marjanu, picigin na Bačvicama, balun s ekipom… Imam neki svoj mir i đir, odgovara mi dalmatinski mentalitet, pa me veseli i mjuzikl “Naša bila štorija” koji pripremam s Nenom Ninčevićem.
Kako ste vas dvojica počeli surađivati? – Slučajno, kad smo se sreli i počeli pričati o mojim skladbama. Neno je, inače, surađivao sa Zdenkom i napisao mi neke krasne pjesme za mene poput “Lipa si, lipa”. Pokazao sam mu pjesmu “Sanjaj”, uhvatilo nas je kreativno ludilo i u jednom danu smo dovršili dvije pjesme i još dvije napisali. Tada se Neno našalio da bismo ovakvim tempom u mjesec dana mogli napisati i mjuzikl. Ta ideja nas nije napuštala pa kad smo se uhvatili posla, zaista smo nakon mjesec dana dovršili 11 pjesama čija se radnja zbiva u Splitu – pa smo mjuzikl nazvali “Naša bila štorija”. Ja ću imati glavnu mušku ulogu, a Severina glavnu žensku, što je bila Nenina ideja.
O čemu se radi u mjuziklu? – O Splitu u 70-ima: o nogometu i antagonizmu između dviju obitelji. Ja sam nogometaš, Severina je djevojka koja pjeva u zboru, a naše obitelji su u zavadi još otkako su “mojima” nacionalizirali kuću, u koju su uselili njezini.
Što je obilježilo vaše 70-e? – Sretno djetinjstvo, moji nestašluci, čitanje knjiga u Naučnoj biblioteci i jurnjava za balunom po Getu i Đardinu. Na jednom vjenčanju sam dobio prvu gitaru: toliko sam piljio u nju da su mi je ti ljudi jednostavno darovali. Od glazbe su tada najpopularnije bile pjesme sa Splitskog festivala, a pubertet me počeo drmati upravo kad je Bijelo dugme 1975. objavilo “Što bih dao da si na mom mjestu”: tada sam pao pod utjecaj rocka.
Slušaju li sinovi vaše pjesme? – Blizanci su prošli CD stalno slušali, no sada su me zasjenili crtići “Super Mario” i “Pčelica Maja”. Svi su sinovi muzikalni, Roko je upravo maturirao u Jezičnoj gimnaziji i svirao je sintesajzer, Ivan je talentiran za tenis, a gitaru je otkrio tek nedavno. Njih dvojica ponekad me prate na koncertima, dosta pričamo o svemu, a kad smo doma, bavimo se sportom, odlazimo u kino ili se jednostavno zezamo.
Kako održavate kondiciju? – Triput tjedno s ekipom Split Starsa: Oliverom, Giulianom, Dundom iz Trija gušt i Draženom Zečićem igram nogomet, a ljeti obavezno zaigram picigin. Doma vježbam orbitrek i trčim. Pripremam se da početkom iduće godine, kad krene mjuzikl, budem u formi.
Kojim ste se sportom bavili u mladosti? – Od malih nogu sam jurio za loptom, što je bilo normalno za svakog tko je odrastao u Splitu, a trenirao sam plivanje i vaterpolo. Studirao sam godinu dana na DIF-u (Fakultetu za fizičku kulturu), ali nisam položio judo i marksizam. Tada sam odustao i odlučio se baviti glazbom. Na žalost moje mame, dok sam čekao da me krene glazbena karijera, mogao sam završiti tri fakulteta.
Kad ste naučili jahati? – Vrlo kasno i silom prilika. Na jednoj gaži u Slovenskoj Bistrici, u ljeto 2000., prišla mi je gospođa Sonja Juhart i darovala mi konja, golemog hanoveranca po imenu Welton. Isprva sam ga jahao u ograđenom prostoru, a onda me jedan iskusni jahač nagovorio da odemo u šumu. To baš i nije bio najpametniji potez jer je moj konj počeo galopirati, a ja ga nisam znao zauzdati, no, preživio sam.
Osim za glazbu i za sport, imate li još kakav skriveni talent? – Kao mali lijepo sam crtao. Nakon vojske, kad sam se u Slobodnoj Dalmaciji zaposlio kao tehnički urednik, opet me uhvatilo crtanje i tada su nastale veoma zgodne skice. To je lijep hobi, ali zahtijeva mirniji i organiziraniji život od moga: ili sam na nastupima, ili sam doma gdje se posvećujem djeci, a u slobodno vrijeme spavam.
Čime ste se još bavili u životu? – Radio sam kao fizički radnik na brodovima u škveru, pomagao graditi i zidati kuće, konobario, a najviše sam svirao po ulicama. Pjevao sam u bendu Crna udovica, no honorari od gaža nisu bili dovoljni za život. Iz neimaštine sam izišao na ulicu i zapjevao: počeo sam na dubrovačkom Stradunu, a nastavio u Austriji i Italiji. Početkom devedesetih, kad smo snimali album s Crnom udovicom, svirao sam u zagrebačkom Oktogonu, koji je vrlo akustičan, a posljednji put sam na ulici svirao prije dvije godine – za kupnju sadnica na Hvaru. Bilo je vrlo unosno: za 20 minuta smo zaradili 1150 kuna.
Pazite li na to kako ćete izgledati na sceni? – Pazim da sve bude u skladu s mjestom, vremenom i okolnostima. Od mene nećete napraviti modnu ikonu, ali mogu se lijepo odjenuti. Najbolje se osjećam u sportskom izdanju, ali ne bunim se ni kad moram biti u odijelu. Jedino se na kravatu ne mogu priviknuti.
Koji vam je nadraži odjevni predmet? – Majice kratkih rukava, koje su mi znak da je došlo ljeto, a za mene to znači – što manje robe, što više slobode, sunca i mora.
Kad odlazite u shopping? – Kad moram kupiti odjeću za nastup. Dosta putujem i znam gdje ću naći nešto što mi se sviđa.
Jeste li kad tražili savjet stilista? – Jesam, 1998. sam imao priliku raditi sa stilistima Oliverom Wirtzom i Jorgeom Gonzalesom, koji su me odjenuli dva puta – za splitske festivale. Dobro izgledati sastavni je dio našeg posla.
Imate li u ormaru odjeću s potpisom? – Sviđaju mi se Armanijeve kreacije i smatram da mi dobro pristaju. Nije mi stalo do dizajnerskog potpisa, ali njegova odijela su mi super.
Kako dugo imate dugu kosu? – Otkako sam postao punoljetan. Koliko god mi svi govorili da bih se mogao ošišati, sviđa mi se duga kosa. I imat ću takvu frizuru dokle se god s njom budem dobro osjećao.
Marijana Marinović
