Ništa me ne može slomiti

Iako u filmu “Raj na zemlji” redatelja Ognjena Sviličića ne igra glavnu ulogu, 56-godišnja nizozemska glumica Sylvia Kristel najveća je zvijezda na setu ljubavne drame, koja se ovih dana snima u zaleđu Starigrada, na obroncima Velebita te na otoku Pagu.

Otkako se prije 35 godina proslavila ulogom u “Emmanuelli”, najuspješnijem erotskom serijalu svih vremena, i postala jedan od simbola seksualnog oslobađanja, Sylvia Kristel prošla je dva braka, brojne ljubavne afere s kolegama, poput Warrena Beattyja i Gerarda Depardieua, izliječila se od ovisnosti o alkoholu i kokainu, obogatila se i bankrotirala te se izliječila od zloćudne bolesti. O svemu tome s njom smo razgovarali u hotelu Alan, gdje je smještena internacionalna filmska ekipa.

– Ono što vas ne ubije, učini vas jačim: nekad sam svega imala u izobilju, a danas sam zadovoljna i s malim. I još uživam u svakom trenutku: kad ne glumim na filmu ili u kazalištu, pišem i slikam te osmišljavam svoj idući crtani film. Prvi koji sam režirala, “Topor i ja”, nagrađen je 2006. na njujorškom filmskom festivalu Tribeca, a osvojio je još nekoliko glavnih nagrada na festivalima diljem svijeta – kaže Sylvia Kristel, koja danas živi u Amsterdamu i najviše uživa u društvu 34-godišnjeg sina Arthura.

Kako ste reagirali kad vam je Ognjen Sviličić ponudio ulogu u svom filmu?

– Upoznali smo se na filmskom festivalu u Vlissingenu, gdje sam bila članica žirija. Završne večeri Ogi mi je prišao i upitao radim li još kao glumica i ponudio mi ulogu francuske turistice Angele. Pročitala sam scenarij i prihvatila ponudu. A scenarij je u međuvremenu doživio mnoge izmjene te od teške psihološke drame postao tragikomedija.

Koje ste zahtjeve postavili uoči dolaska na set? – Željela sam samo da me na snimanju prati moja osobna asistentica Irena. Atmosfera na setu je odlična, iako radimo u teškim uvjetima – po cijele dane smo na suncu i žegi u vrletima Velebita.

Jeste li kad prije bili u Hrvatskoj? – Kao 16-godišnjakinja sam s prijateljem u dva tjedna autom proputovala pola Europe, od Njemačke i Austrije do Bugarske, Turske i Grčke, a na proputovanju smo zastali u Ljubljani, Zagrebu i Beogradu. Bilo je prekratko da bi mi se urezalo u pamćenje, ali zapamtila sam fascinantne krajolike. Inače, to putovanje neću zaboraviti jer me vozio prijatelj farmaceut, koji mi je uoči polaska morao obećati da me neće pokušati ni poljubiti. Zbog toga je cijelo vrijeme bio nervozan i ljutit, ali mu nisam popustila.

Kako ste proveli slobodan dan u nedjelju? – Uživala sam kupajući se u moru, prvi put nakon šest godina. Tada sam bila na Malti, sa svojim pokojnim partnerom, producentom Freddyjem de Vreeom, s kojim sam 12 godina živjela u Amsterdamu. Dugo mi je trebalo da prebolim njegov odlazak i sve to vrijeme nisam ni pomišljala da nekamo otputujem iz vlastitog užitka. Sad se sve poklopilo, zbog posla sam se našla na obali Jadrana i kad sam ušla u more, osjetila sam se preporođenom.

Jesu li vas prepoznali turisti na plaži? – Tko bi me mogao prepoznati s naočalama, maramom i u majici dugih rukava? Naime, imam iznimno osjetljivu kožu i morala sam se čuvati sunca, tako da sam i u more ušla – odjevena. Svejedno, bilo je fantastično.

Po čemu pamtite djetinjstvo u nizozemskom gradu Utrechtu? – Događaj koji je obilježio moj život bio je razvod mojih roditelja, kad mi je bilo 14 godina. Jednoga dana otac se s novom ženom pojavio u hotelu koji su on i majka vodili, i koji je bio naš dom, te nas sve izbacio na ulicu – nas troje djece i mamu. Sljedećih 18 godina odbijao je svaki kontakt sa mnom: na moje telefonske pozive spuštao je slušalicu, a pisma su mi se vraćala neotvorena. Zbog takvog njegovog ponašanja odlučila sam pokazati njemu i cijelom svijetu da nešto znam i vrijedim, da zaslužujem njegovu ljubav. Zbog toga sam postala model, prijavila se i pobijedila na TV izboru za Miss Europe u Londonu te postala glumica.

Jeste li kad poslije razgovarali s njim? – Da. Doznavši da je teško bolestan i da mu je ostalo nekoliko mjeseci života, došla sam mu na vrata. Kad mi je otvorio, nije me prepoznao: pružila sam mu ruku i rekla: “Tata, ja sam tvoja kći Sylvia”. Slomio se i u tom mi posljednjem razgovoru priznao da mu je najveća životna pogreška bila ta što nas je napustio. Bio je alkoholičar, ali imućan, s novom suprugom živio je u kući s bazenom, no nije bio sretan. Usprkos svemu, ostao mi je u lijepom sjećanju, bio je izniman i drag čovjek: dovoljno govori što moja majka nikad o njemu nije rekla ružnu riječ.

Vi ste jedina umjetnica u obitelji? – Moj brat je gitarist i klavijaturist u rock-bendu, poput oca ima dara za glazbu. A moja sestra Marianne, koja mi je pomogla podignuti sina Arthura, danas je menadžerica. Svi smo potpuno različiti.

Čime vam se bavi sin? – On je zaposlen u sestrinom coffee shopu (kafiću u kojem se, osim pića i hrane, legalno mogu kupiti i lake droge). To je najveći coffee shop u Nizozemskoj i veoma im dobro ide.

Zašto ste preklani objavili autobiografiju u kojoj ste progovorili o svim lijepim i ružnim stvarima iz svog života? – Na to me nagovorio Jean Arcelin, koji je pisao knjigu, a u to je vrijeme bio predsjednik uprave automobilske tvrtke Daimler-Chrysler u Francuskoj. Pročitala sam biografiju francuske glumice, koju je on napisao s mnogo takta i osjećaja, iako je tema bila iznimno zahtjevna: priča počinje kad tu kolegicu zaručnik, ovisnik o drogi, zarazi HIV-om… Svidjelo mi se kako je Jean s mnogo sućuti “ispisao” njen život. A zašto sam to odlučila? Od 2002., kad sam oboljela od raka, svi su se raspisali o meni, a nitko nije imao pojma tko sam ja, zapravo. Osim toga, htjela sam i sinu objasniti zašto nije imao majku kad mu je bila najpotrebnija.

Kako ste se Jean Arcelin i vi upoznali? – Jean mi je zakazao sastanak na ručku u pariškom hotelu Georges V. Taj čovjek baš ima stila. Odmah je izvadio blok i počeo zapisivati moju priču. No, kako je imao odgovoran posao te se upravo bio oženio i dobio dijete, trebalo nam je više od godinu dana da knjigu završimo. A kako smo se nalazili vikendima u najboljim restoranima diljem Francuske, u tih godinu dana poprilično sam se udebljala.

Tko su najvažniji muškarci u vašem životu? – Četvorica njih: moj sin Arthur, njegov otac, belgijski književnik Hugo Claus, Freddy de Vree, uz kojeg sam proživjela divnih 12 godina, i moj otac.

Zašto ste se rastali od Huga Clausa? – Hugo nije mogao podnijeti metež koji je nastao kad sam se proslavila s Emmanuelleom. Jednostavno se vratio kući u Belgiju kako bi ponovno pronašao stvaralački mir. Do njegove smrti, lani, ostali smo u dobrim odnosima: kako je obolio od zloćudne bolesti, zatražio je eutanaziju i molba mu je uslišana.

Da možete, što biste promijenili u svom životu? – Ne bih se nikad udavala i upuštala u veze s ljudima koji su mi život pretvorili u užas: moj prvi suprug, trgovac nekretninama Allan Turner, pobjegao je od mene nekoliko dana nakon vjenčanja, a drugi, producent, redatelj i pisac Philippe Blot, koji si je umislio da je francuski Orson Welles, financijski me uništio. Snimajući svoje filmove napravio je strašne dugove, tako da sam ostala bez svega što sam stekla. Isto je napravio i svojoj prvoj i trećoj ženi. Osim toga, nikad ne bih ušla u vezu s ljubomornim čovjekom, kakav je bio britanski glumac Ian McShane (poznat po ulozi Lovejoya u istoimenom TV serijalu), te nikad ne bih probala kokain i zapalila cigaretu. Sve ostalo bih ponovila.

Koliko vam je novac važan? – Živim skromno i ne treba mi mnogo. Kad sam imala novca na bacanje, modne kuće poput Chanela su se natjecale koja će mi darovati odjeću, na crvenom tepihu nosila sam Cartierov i Piagetov nakit… No, sve mi to ne nedostaje, danas uživam hodajući i vozeći se u gradskom autobusu, čitajući novine u omiljenom kafiću i gledajući televiziju. Nikad nisam bila materijalist, nikad nisam razmišljala o tome što bih još mogla posjedovati. Životnu energiju nisam crpila iz stanja na bankovnom računu, nego iz glave.

Što vas privlači kod muškaraca? – Moraju biti inteligentne i drage osobe. I dobro kuhati. Jer sama ne znam ništa spremiti osim dva jela: tjestenine i povrća zapečenog sa sirom.

Imate li danas nekog da vam kuha? – Da. Na lanjsku Staru godinu upoznala sam, izgleda, napokon partnera po mjeri. Peter je pomorac, upravlja tegljačem i živi na svom brodu na amsterdamskom kanalu. Prvi put sam u vezi s vršnjakom, čak je pola godine mlađi od mene.

Smatrate li izlječenje od zloćudne bolesti, raka grla i pluća, svojom životnom pobjedom? – Ne. Tu su liječnici napravili dobar posao. Moja životna pobjeda je što sam iza sebe ostavila loše navike, poput pušenja i kokaina, te loše veze.

Kad ste shvatili da ste pretjerali s kokainom? – Živjela sam u Americi i jednog dana me nazvao moj knjigovođa i poručio mi da ću ostati bez kuće i svega što imam ako nastavim s drogiranjem. Tad sam shvatila da je vrag odnio šalu i prijavila se u kliniku za liječenje od ovisnosti.

Jeste li se uplašili kad su vam dijagnosticirali zloćudnu bolest? – Čim iz liječnikovih usta čujete da imate rak, automatski pomislite da ste gotovi. No, zahvaljujući dvjema operacijama te kemoterapiji i zračenju, izvukla sam se. I zahvaljujući tome sam smršavjela, pa sad ponovno pristojno izgledam. To mi je bila najbolja dijeta. Eto, i u najgorim stvarima uspijevam pronaći nešto dobro. Neki bi me možda nazvali naivnom ili glupom, no ja se smatram hrabrom i optimističnom osobom, ispunjenom ljubavlju prema životu i svemu što on sa sobom donosi.

Kruno Petrinović