Od Los Angelesa do Šepurina

Iako je album “Imam pjesmu za tebe” gitarista Miro­slava Tadića i glumca Rade Šerbedžije nastao u Los Angelesu, gdje obojica već godinama žive i rade, on je prvenstveno namijenjen publici s naših prostora.

Zbog turneje koja započela 18. prosinca u Labinu, a završit će 30. prosinca u Beogradu, s koncertima i u Rijeci, Zagrebu, Bjelovaru, Ljub­lja­ni, Celju i Novom Sadu, 49-godišnji Tadić je doputovao u Hrvatsku s djevojkom, američkom violončelisticom April Guthrie, s kojom će se nakon turneje nekoliko dana odmarati u svojoj kući na otoku Prviću.

Miroslav Tadić, rođen u Tuzli, proteklih dvadesetak godina je, uz ostale, surađivao s glazbenim velikanima poput tenora Placida Dominga, britanskog rokera Jacka Brucea iz skupine Cream i portugalske jazz-pjevačice Marije Joao, a od 1979. živi u Los Angelesu, gdje predaje gitaru na sveučilištu Californian Institute of Arts. Osim toga, utjecajni glazbeni magazin Guitar Player izabrao ga je za jednog od trideset najoriginalnijih gitarista na svijetu, a drugi ugledni svjetski gitaristički magazin, Acoustic Guitar, njegov solo album “Window Mirror” uvrstio je među deset CD-a koje treba ponijeti sa sobom na pusti otok. Kod nas je, pak, Tadić najpoznatiji po suradnji s makedonskim gitaristom Vlatkom Stefanovskim, osnivačem grupe Leb i sol.

Kako je došlo do suradnje s Radom Šerbedžijom? – Upoznali smo se u Los Angelesu prije pet godina. Rade i njegova supruga Lenka Udovički došli su na koncert koji sam na nekom festivalu održao s Vlatkom Stefanovskim, a nakon toga počeli smo se družiti. Iz tih druženja, uz dobru hranu, piće i pjesmu, rodila se ideja o snimanju zajedničkog albuma.

Što kuhate kad se nađete sa Šerbedžijom? – Rade je majstor za ribu na gradelama, a moja specijalnost je brudet. Usudio bih se reći da se kod nas može pojesti jedan od najboljih brudeta u Los Angelesu, jer sam učio od najboljih – ribara s otoka Prvića, gdje godinama ljetujem. A prvi put smo zajedno nastupili na Lenkinoj rođendanskoj proslavi: Rade se u jednom trenutku pojavio s gitarom i zamolio me da je uštimam. Često me poznati na taj način žele privoliti da im nešto odsviram, pa sam ga odmah pročitao. Tako je sve počelo.

Jesu li na tu rođendansku proslavu došle i neke holivudske zvijezde? – Među gostima je bilo poznatih glumaca, ali se više ne sjećam njihovih imena. Meni je to posve nevažno. Znam da zvijezde vole svratiti kod Radeta, jer ih tamo nitko ne povlači za rukav i ne smeta im pa se mogu opustiti i ugodno družiti uz obilje dobre hrane, pića i pjesmu.

Je li motiv za vašu suradnju bila i profesionalna znatiželja? – Meni je suradnja sa Šerbedžijom predstavljala izazov, jer je on bio jedan od omiljenih glumaca moje pokojne majke, glumice Nade Tadić. Kad sam bio tinejdžer, oboje smo se divili njegovom radu, talentu i strasti te ozbiljnosti i predanosti svakoj ulozi. Brzo smo se našli kao ljudi, dobro se razumijemo i dijelimo sličan svjetonazor, pa je suradnja tekla glatko.

Kakvo je vaše obiteljsko podrijetlo? – Vrlo komplicirano. Rođen sam u Tuzli, gdje je moja majka tada glumila. Ona je rođena Osječanka, a studirala je u Zagrebu, u klasi profesora Branka Gavelle, s Borisom Buzančićem i Vanjom Drachom. Njezino djevojačko prezime je Fančović, a njen otac, moj djed, bio je u braku i s glumicom Ines Fančović, Marom iz “Velog mista”. Prvi angažman nakon diplome dobila je u subotičkom kazalištu, gdje je upoznala mog oca, lektora i pisca Zorana Tadića. Sestra i ja odrasli smo u Beogradu, gdje je majka bila angažirana u ansamblu Dječjeg kazališta “Boško Buha”.

Tko vam je usadio ljubav prema glazbi? – Moj otac je nadareni glazbenik: lijepo pjeva i svira gitaru, on me naučio prve hvatove. Nedavno me posjetio u Los Angelesu, pa je s Radom i zapjevao. Već kao tinejdžer znao sam da je glazba moj život. Intenzivno sam počeo svirati kad sam kao 15-godišnjak prvi put stigao u Ameriku, na godinu dana, u sklopu đačke razmjene, a važni su mi bili i ljetni tečajevi u Grožnjanu, gdje sam s divnim profesorima radio u vrlo poticajnom okruženju. Nikad nisam razmišljao o tome hoću li moći od toga živjeti, sve je išlo korak po korak, mogućnosti su se same otvarale.

Koliko ste sati na dan vježbali? – Nisam manijak kao neki moji kolege koji cijeli dan imaju gitaru u rukama. Nikad nisam vježbao više od šest sati na dan. No, posvetio sam se glazbi, mnogo o njoj razmišljao, slušao kolege i pratio što se događa na sceni. Što sam stariji, sve manje vježbam, jer sad u glavi mogu zamisliti aranžman i poslije ga samo odsvirati. I studente učim da razvijaju unutarnji sluh.

Kako ste 1979. započeli studirati u Californiji? – U Jugoslaviji gitara tada još nije bila predmet na Muzičkoj akademiji, a ja sam, zahvaljujući nekim poznanstvima, dobio stipendiju američke vlade za studij na Californian Institute of Arts, školi na kojoj sad predajem. U njoj su pod istim krovom smještene glazbena, likovna, filmska, kazališna i plesna akademija: to je umjetnički vrlo poticajno.

Koje kolegije vi držite? – Predajem akustičnu gitaru, držim individualne satove, vodim studentski ansambl te kolegije Uvod u muziku flamenca i blues prije 1960. To je jedan od najpopularnijih predmeta u školi i za mene je velika čast da kao stranac mogu predavati povijest američke glazbe.

Što kažete studentima na prvom satu? – Životni put glazbenika je trnovit, tu nema sigurne egzistencije kao u nekim drugim profesijama. Zbog toga studente potičem da otkriju svoju individualnost. Trebaju svirati ono što im je najdraže, jer će to najbolje raditi, a to će im omogućiti dobar život. U svijetu glazbenika je mnogo čudaka i neprilagođenih, koji su baš zbog svoje strasti i predanosti poslu pronašli svoje mjesto na sceni.

Što smatrate vrhuncima svoje karijere? – Uživao sam surađujući s mnogim vrhunskih glazbenicima, no meni je najdraži iskren kontakt s publikom: kad vidim da je netko nakon koncerta uistinu dirnut, da mu je moja glazba nešto značila, to mi je najveća nagrada.

Je li vas proslavila suradnja s Vlatkom Stefanovskim, bivšim vođom makedonske grupe Leb i sol? – Da. Prije nego što sam upoznao Vlatka, snimao sam uglavnom eksperimentalnu glazbu i moje ime nije ništa značilo široj publici. To se promijenilo zahvaljujući suradnji sa Stefanovskim, a i on je profitirao otkako smo se upoznali, jer se više posvetio akustičnoj gitari.

Čuvate li ruke od ozljeda? – Da. Nikad ne bih igrao odbojku, košarku, tenis ili skijao, no ne pretjerujem u brizi poput nekih mojih kolega. Kuham, popravljam automobil i sam izrađujem gitare, a pritom koristim oštre alate.

Je li vam to najdraži hobi? – Da, uz vožnju bicikla, jogu i plivanje.

Zašto ste kupili kuću na Prviću? – Moj prijatelj, glazbeni novinar Danko Rabrenović iz Njemačke, pozvao me 2003. da ga posjetim u njegovoj kući na Prviću. Mali otok u šibenskom arhipelagu, koji ima samo dva sela i tristotinjak stanovnika, očarao me svojim stanovnicima i krajolicima, pa sam se svake godine vraćao. Prije nekoliko godina ukazala se prilika da kupim staru kamenu kuću u Šepurini, koja je sad moj drugi dom. Tamo uživam u tišini i miru, dobroj hrani i vinu, u razgovorima s mještanima. To je potpuna suprotnost Los Angelesu, koji ima 17 milijuna stanovnika. Doduše, i tamo živim u kući na periferiji, pa se osjećam kao na selu.

Kako ste upoznali svoju djevojku April Guthrie, dvadeset godina mlađu od vas? – April je rodom iz Kansasa, a studirala je na Cali­fornian Institute of Arts. No, upoznali smo se tek nakon njene diplome: zajedno smo nastupali u jednoj suvremenoj operi. Kad smo prohodali, odmah sam je upoznao s Radetom i Lenkom, a kad smo snimali album, učinilo mi se zanimljivim da u dvije pjesme, “Ne daj se, Ines” Arsena Dedića i “Oprosti, molim te” Drage Diklića, ubacimo romantični zvuk violončela. Za turneju sam napisao još nekoliko aranžmana za violončelo, tako da će i April s nama.

Imate li djece? – Ne, ali još ima vremena. Imam troje nećaka u Kanadi, gdje živi moja sestra Nevena Giljanović s obitelji.

Koliko su vam važni statusni simboli i novac? – Dovoljno mi je imati za ugodan život, u tom smislu sam vrlo praktičan i nimalo ambiciozan. Srećom, atmosfera na školi na kojoj predajem je vrlo neformalna, pa ne moram nositi odijelo. To mi znatno pojednostavnjuje život.

Kruno Petrinović