“Još osjećam kako me mahovina škaklja po stopalima”, kaže Daša Filipčić , profesorica biologije i voditeljica kreativnih radionica za klince.
Cijeli tjedan prati me miris šume, šuškanje lišća i dah proljetne maglice. Kad zatvorim oči, jasno vidim nježno zeleni list pasjeg zuba, nabubrene pupove kaline, čujem veseli žubot potočića pun malih punoglavaca…
A na izlet sam krenula umorna, nakon cjelodnevne radne subote. Triput sam se predomišljala hoću li poći. Nije mi bilo lako ustati i pokrenuti se, iako dobro znam da jednom kad konačno krenem, ništa mi više nije teško…
Ubrzo se skupila cijela ekipa. Djeca jurcaju naokolo. S nestrpljenjem čekamo autobus, ukrcavamo se. Pa još malo pješke cestom, dok ne napustimo civilizaciju.
U šumi dišem punim plućima. Kod mene to znači da dišem na nos koji u gradu uopće ne funkcionira. Uranjam u šumski svijet. Oko mene stabla, ptičje cvrkutanje tek je pozadinska “buka”, a naprijed me vodi uhodana staza. Djeca viču na sav glas, pa ne susrećemo ni jednu životinju, osim što nailazimo na kup perja neke male ptice koju je lisica smazala za doručak.
Noćni log divljih svinja
Ali tragova života je bezbroj. Veselili smo se svi, nadajući se nekom dobrom otisku u svježem blatu. Svašta smo pronašli. Dešifrirali tek ponešto. Najviše je tragova psećih šapa. Na njih se ne osvrćemo, oni su poput nas, samo posjetitelji. Kako zalazimo dublje u šumu, sve ih je manje. Oho! Gle! Nedavo su ovuda prošle srne. I neka manja životinja oštrih pandži.
Baš je zanimljivo čitati tragove. Oko jednog drveta sve je pomalo izrovano, kao da je netko kopao po površini. Privuklo me da dođem bliže. Kad sam otkrila jedan odličan otisak papka na zemlji, tajna je otkrivena. Noćni log divljih svinja! Nisam baš sigurna da se želim sresti oči u oči s krdom divljih svinja. Ovo mi je dovoljno.
Kockasta krpo, prostiri se!
Osim toga, čujem jasan trag gladi! Glasno nam kruli u želucima! Vrijeme je za piknik. Kuhinjska krpo, prostri se. Punih trbuha i s dovoljno energije da napadnemo vrh, krenuli smo dalje. Moj umor s početka izleta ishlapio je u šumi. Svakim korakom energija mi raste. Punim baterije. Za kišni početak radnog tjedna.
Vrh smo osvojili uz dječje radosne pokliče. Lijepo mi je gledati ih kako se raduju, istražuju, gledaju svijet svojim još uvijek vrlo znatiželjnim očima. Vrijeme je povratku. Kojim putem? Naravno, onim manje utabanim, idemo istraživati, izgubiti se sigurno nećemo.
I tako smo došli do lijepe stazice usječene uz padinu. Većim je dijelom puta prekrivena mahovinom. Mekano, zeleno i nadasve privlačno. Prijateljica mi kaže: “Kako je lijepa staza, baš te zove da se bos prošećeš po njoj.” A ja njoj: “Idemo!”.
Utiskujem svoje bose tragove
Dok me zbunjeno gleda, već skidam gojzerice i čarape. Ni njoj nije trebalo dugo. Začas smo gazile golim stopalima po mekanoj mahovini. Koji užitak! Škakljala me po tabanu, upadala sam u njezinu mekoću, uživala svakom stanicom stopala na toj stazici.
Nije cijela bila suha, dio, koji nije stiglo sunce posušiti, još je bio vlažan. Taj dio sam prošljapkala. Brzo je došao kraj lijepe staze. Ah, kakva šteta… Opet u gojzericama.
Sve što se događalo dalje, bilo je u sjeni bosog susreta s mahovinom. Prekrasan pogled na Zagreb s jedne livade, spuštanje natrag u civilizaciju i čekanje autobusa koji će nas sve dovesti kućama.
Mekana mahovina i dalje me škaklja po tabanima. Nasmijem se svaki put kad je se sjetim i kad ju osjetim. Veselila sam se kao malo dijete svojim bosim nogama! I ne samo bosim stopalima. Veselilo me to što sam imala hrabrosti krenuti za onim što me vuklo da skinem cipele i osjetim tlo pod tabanima. I ostavim svoje stope darežljivoj šumi na dar.
Izvor: Via positiva
