Istinitost uzrečice “nikad ne reci nikad” nedavno je potvrdila i 40-godišnja zagrebačka glumica Barbara Nola. Premda je ne tako davno tvrdila da je uloge u sapunicama ne zanimaju jer su površne i dosadne, članica Dramskog kazališta “Gavella” i supruga filmskog redatelja Lukasa Nole jesenas je promijenila mišljenje.
Otad je svaki dan možemo gledati u TV serijalu “Sve će biti dobro” gdje glumi ambicioznu, arogantnu, kapricioznu i jezičavu ginekologinju Aleksandru Kirin koja srlja iz ljubavne avanture u avanturu.
Je li vama, koji ste već dvadeset godina s Lukasom Nolom, to nezamislivo ili imate razumijevanja za takve žene? – Aleksandra je u samo nekoliko epizoda imala više dečki nego ja u cijelom životu. No, njezina sklonost promjenama partnera dolazi iz ranjene duše, teškog djetinjstva, potrage za ljubavlju… A kad već spominjete mojih dvadeset godina s Lukasom, to zvuči gotovo zastrašujuće: s njim sam točno pola života.
Najnovija istraživanja kažu da zaljubljenost i strast ne jenjavaju ni nakon nekoliko desetljeća veze: potvrđuje li to i vaš primjer? – Imala sam, očito, sreću pronaći osobu koja mi odgovara u svemu. Ni nakon petnaest godina braka nemam osjećaj da je moja ljubav manja, naprotiv, s godinama smo sve više povezani, sve je više povjerenja među nama. Sjećam se da mi je moja majka, mudra i iskusna žena, znala govoriti – iako mi nije trebalo ništa reći, jer sam uvijek birala po srcu – da ne gledam da me muškarac samo voli, nego da me mora i fascinirati. “Nemoj se bojati zaljubiti u muškarca koji ti se čini lijep i zgodan, a sviđa se i drugim ženama”, rekla mi je. Da mi se tada nije dogodio Lukas, ne znam bih li ikad srela nekog poput njega.
Što mislite o životu udvoje bez vjenčanja, što je danas vrlo često? – Nema razlike u tome je li par potpisao bračne dokumente ili nije. Bilo mi je normalno da smo se vjenčali zato što sam bila trudna. Živjeli smo tada već godinu dana zajedno, meni je bilo 25 godina, a Lukasu 29. Moja mama je za trudnoću doznala od Lukasa: dok joj je on govorio da će postati baka, ja sam pobjegla k mlađoj polusestri Luciji u sobu. Bilo je to u svibnju 1993. Mama je pogledala na kalendar i rekla: “Onda se vi ženite 18. rujna, zar ne?! Kad se svi vratimo s mora”. I tako je bilo.
Vaš privatni život ne prate skandali i tračevi: kako ste to uspjeli? – Možda zato što nam se nije događalo ništa što bismo trebali skrivati. Zadnjih godina se promijenilo zanimanje medija za nečiju intimu pa ju je sve teže sačuvati. Čini mi se da sasvim mladi glumci to i koriste: nastoje stalno biti u medijima jer se time povećava i broj poslova.
Tko se više bavi djecom, vi ili suprug? – Ipak malo više ja. Lukas je možda strpljiviji. Iako su oboje vrlo samostalni, Jakovu je 14 godina, Mari 11, treba katkad učiti s njima. Meni je to zabavno, vjerojatno zato što sam trebala biti odgojiteljica. Volim ih svuda vući sa sobom: Jakov sve manje na to pristaje, a Mari još nije dosadilo.
Koje biste im vrijednosti željeli usaditi? – Uvijek sam im nastojala usaditi samopouzdanje. Kad se Jakov rodio, mislila sam da ga ni u čemu ne smijemo sputavati, a kad se rodila Mara, shvatila sam da ipak treba postaviti neka pravila. Voljela bih da budu zadovoljni, dobri ljudi, da imaju smisla za humor i tako prevladavaju neugodne situacije, željela bih da se bave poslom koji će ih ispunjavati. Mara želi biti umjetnica, no još je neodlučna. Odlično pleše, i ja sam također plesala, ali mnogo je talentiranija od mene, pokazuje nevjerojatne glumačke sposobnosti, ali se srami nastupati pred ljudima, piše scenarije, svira gitaru… Jakov predivno crta (Lukas je studirao slikarstvo) i ima smisla za pisanje, idu mu jezici i povijest, ali zabranio mi je da o njemu govorim.
Koliko su za glumicu važni ljepota i seksepil? – Predugo sam bila u zabludi da to nije bitno. Vjerojatno sam zbog odgoja smatrala da ništa izvanjsko nije važno, nego da uvijek moraš predano raditi i rezultati će doći. To jest istina, ali, na žalost, ne u potpunosti, u našem poslu pogotovo.
Je li vam se bilo teško razgolititi na filmu: u Juranovu “Potonulom groblju” i Lukasovu “Pravom čudu”? – Prvi put mi je bilo vrlo nelagodno. Ali volim filmove u čijim ljubavnim pričama ima erotičnosti, kao što to, na primjer, zna napraviti Almodovar. Koliko sam puta sebi rekla: “Sviđa ti se vidjeti ljubavnu scenu, a ti je ne bi snimila. To nema smisla”. U glumi treba pregrmjeti tisuću nelagoda. Na akademiji me profesor Damir Munitić tri mjeseca prisiljavao da silazim stubama i njišem bokovima, a mene je bilo sram. Paola Magellija sam izluđivala jer me kao Petrunjelu bilo sram prvo nešto izgovoriti, a zatim zadignuti suknju. Vikao je i opalio mi šamarčinu.
Glumite često u suprugovim filmovima: imate li na snimanju protekciju? – Mnogi misle da je meni lakše jer mi je muž redatelj. Još na akademiji, kad smo bili samo prijatelji, sudjelovala sam u njegovim filmovima-vježbama i sigurna sam da bismo, i da nismo završili zajedno, surađivali jer smo po senzibilitetu slični. S druge strane, znam da neki redatelji imaju prema meni predrasude jer mi je Lukas muž. Na snimanju se nikad nismo posvađali, ali u nekoj teškoj sceni u afektu sam mu se obratila povišenim glasom, a on me presjekao – vrlo smireno.
Koje ste kućanske poslove prepustili suprugu? – Lukas voli kuhati, a kako ima potrebu stalno biti kreativan, i u to unosi kreativnost. Prijatelji ga stalno zivkaju za recepte, za bijelu buzaru, mesne umake… U kuhinji je pravi profesionalac i tek uz njega kuhanje mi je postalo zabavno.
Nakon operacije nosa razmišljate li o još kojem estetskom zahvatu? – Nos sam operirala s 27 godina. Inače mi njegov oblik nije smetao, no nije mi se sviđalo kako izgleda na filmu: bacao mi je preveliku sjenu na lice. Zasad ne razmišljam o drugim korekcijama, ali ako me za koju godinu iznenadi pokoja bora, vjerujem da će se kozmetički tretmani toliko usavršiti da neću trebati ići pod nož. Dosad sam iskušala tretmane glikolnom kiselinom za površinski piling i osvježenje lica.
Je li vaša zavidna figura rezultat dijeta? – U ritmičkoj školi sam držala dijetu i brojila kalorije, što je bilo užasno. Na početku studija sama sam sebe uvjerila da sam predebela: započela sam dijetu, istodobno pripremala predstavu, pušila, tulumarila, i otela se kontroli. Dobila sam tahikardiju. Uplašila sam se i otad nikad više nisam ni pomislila na dijetu. Kad se uzrujam, osjećam blage probleme sa srcem.
Liječite li i vi nezadovoljstvo, što je danas vrlo popularno, shoppingom? – U tome sam vrlo racionalna. Ponekad, na putu od kuće do “Gavelle”, uđem u dućan i kupim samo majicu, što je dovoljno da me razveseli. Nisam manijak kupovanja, odmah me zapeče savjest kad si nešto kupim. Ostalo je to iz onog doba kad nije bilo novca.
Biste li željeli živjeti u inozemstvu? – S predstavama “Mjesec dana na selu” i “Galeb” obišla sam svijet, ali u Madridu sam, zbog njegove živosti, odmah osjetila da je to moj grad. Naravno, volim svoju zemlju, ali frustrira me duh male sredine koja sama sebe neprestano kritizira i sve se tako sporo mijenja. Često sam stoga pomislila: “Da sam se barem rodila u Parizu ili Madridu”. Ovdje imam osjećaj da mi se potkresuju krila.
Jagoda Zamoda
Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Ukoliko želite znati više cijeli tekst pročitajte u Gloriji br. 735 ili se pretplatite na PDF izdanje.