Ni šest mjeseci nakon smrti Vesne Parun ne zna se što će biti s njezinom imovinom i autorskim pravima jer ostavinska rasprava još nije održana. Zapravo, tek se traže zakonski nasljednici naše najveće pjesnikinje, a traži se i oporuka.
Sve knjige, dovršeni i nedovršeni rukopisi, slike, bilješke – baština čiju je vrijednost zasad nemoguće procijeniti – deponirani su u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju u Stubičkim Toplicama, u kojoj je Vesna Parun preminula 25. listopada u 89. godini.
– Sve stvari Vesne Parun zapakirane su u stotinjak kutija i vreća te u nekoliko kovčega – kaže pravnik Krešimir Škof, zamjenik ravnatelja bolnice u Stubičkim Toplicama. – To je pohranjeno u prostoriji od 16 četvornih metara, u dijelu bolnice koji će se uskoro renovirati. Vrata smo zatvorili lokotom, i još ih, za svaki slučaj, dodatno zalemili čeličnom ogradom. Kako je njezina bolesnička soba bila dupkom puna, jer to joj je bio i životni i radni prostor, rukopisa je bilo posvuda. I iza, i ispod kreveta, i na njemu, ali njihov sadržaj nismo provjeravali, samo smo na svaku kutiju napisali gdje su se nalazili. Sastavljen je komisijski spisak koji se čuva u blagajni u računovodstvu bolnice, gdje smo pohranili i torbicu s osobnim dokumentima, no među njima nije bilo oporuke. Nakon što je umrla, njezinu smo sobu odmah zapečatili.
– Samo pravomoćno sudsko rješenje o nasljeđivanju može otključati lokot na vratima iza kojih se nalazi ostavština gospođe Parun – kaže Davor Gredičak, ravnatelj bolnice, a Općinski sud u Zagrebu je, po ovlaštenom Javnobilježničkom uredu Nevenke Jukić, tek prije desetak dana počeo potragu za zakonskim nasljednicima.
Vesna Parun se jednom udavala, za bugarskog glumca Ljubena Žekova, i nije imala vlastitu obitelj. Živa je još samo njezina mlađa sestra Vera Parun (82), koja boravi u Domu za psihički bolesne odrasle osobe u Loboru u Hrvatskom zagorju. No, pjesnikinja je sve kontakte s obitelji prekinula još prije tridesetak godina, nakon majčine smrti, kad se javno odrekla svojih sestara, a učinila je to i u knjizi “Noć za pakost: moj život u 40 vreća”, objavljenoj 2001.
Njezini prijatelji kažu da je svu imovinu željela ostaviti svojoj posljednjoj velikoj ljubavi, 52-godišnjem Sirijcu Adnanu Al-Marzukiju, od nje 36 godina mlađem profesoru arapskog jezika iz Damaska, s kojim je 80-ih godina živjela u Zagrebu. Adnana je, kako je govorila, jedinog priznavala kao rod. Oporuku koja je to potvrđivala pohranila je 1995. na sudu, ali dvije godine kasnije ju je opozvala.
– Iznenadio sam se kad mi je Vesna dala kopiju te oporuke dok je prije šesnaest godina bila kod mene u Damasku, a je li u međuvremenu napisala novu, ne znam – rekao je Adnan Al-Marzuki u telefonskom razgovoru. – Kad je govorila da će mi sve ostaviti, mene to nije zanimalo, imam dovoljno uspomena koje me podsjećaju na nju. Ja sam samo želio da posljednje godine proživi s mojom obitelji u Damasku, što je tako silno željela, i nisam ništa tražio zauzvrat.
Nasljednik treba biti netko iz Hrvatske, tko će se znati brinuti o njezinoj ostavštini. Nalazi li se, možda, njegovo ime u jednoj od stotinjak vreća, kartonskih kutija ili kovčega pohranjenih u Stubičkim Toplicama?
– Ako se gospođa Parun odrekla obitelji, i nije željela da oni naslijede njezinu imovinu, moramo to imati napismeno. Da među njezinim deponiranim stvarima pokušamo pronaći oporuku, moraju me ovlastiti zakonski nasljednici, a kako bismo doznali tko su oni, nastojimo pribaviti rješenje o nasljeđivanju iza pokojnih roditelja Vesne Parun. Postoji još jedna stvar: u izvodu iz Matice rođenih u Šibeniku je upisano da je Vesna Parun brak sklopila 1967. u Sofiji, ali nema podataka i kad je razvrgnut. I to sada trebamo istražiti – objašnjava javni bilježnik Nevenka Jukić.
Jagoda Zamoda
Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Sve o životu, posljednim godinama i potrazi za nasljednikom Vesne Parun potražite u tiskanom izdanju Glorije (br. 849) ili se pretplatite na PDF izdanje.