Povezani smo do kraja života

Iako već šest godina ne žive zajedno, glumci Sven Medvešek (45) i Nataša Dorčić (42) tako se dobro slažu da je jedan njihov kolega u Puli ustvrdio kako bi njih dvoje trebali napisati priručnik za dobre i civilizirane razvode. Svaku odluku o odgoju sinova Tome (13) i Tita Emanuela (10) te kćerkice Roze (11) donose zajednički, a kad su svi u Zagrebu, Sven svakih nekoliko dana obitelj opskrbljuje zalihama pitke vode koju donosi s izvora u Mikulićima. Bivši supružnici u Pulu su stigli na 57. festival igranog filma kako bi promovirali “The Show Must Go On”, debitantski film redatelja Nevija Marasovića (25), u kojem tumače glavne uloge. U futurističkoj drami igraju bivše supružnike i urednike na konkurentskim televizijama – Sven je urednik reality showa na komercijalnoj, a Nataša urednica Informativnog programa javne televizije – koji svoje frustracije i probleme nastoje razriješiti u trenutku dok oko njih započinje treći svjetski rat.

Kako to da ste prihvatili uloge u debitantskom filmu tada 23-godišnjeg redatelja? Sven: Čim sam pročitao scenarij, znao sam da to želim raditi, da je to poziv za mene. Tijekom godina sam shvatio da stvari od izvora moraju biti poštene i zdrave da bi se na njih mogla nadovezati dobra energija svih suradnika i sve drugo što je potrebno da film bude dobar. Taj blagoslov se nama dogodio. Nataša: Najprije sam pogledala Nevijeve studentske radove i reklame koje je snimio, koji su bili fenomenalni, pogotovo duhovita reklama za prezervative Durex. A u scenariju mi se najviše svidjelo to što je moj lik nabrijana i živčana urednica Informativnog programa konkurentske televizije te kučka nad kučkama od bivše žene. To me oduševilo jer mi nikad ne nude takve uloge. Osim toga, svidjelo mi se i što moj lik, za razliku od Svenovog, preživi nuklearnu katastrofu, pa mogu zaigrati i u nastavku. Sven: U filmu se vode tri rata: globalni između dviju svjetskih sila, obiteljski između Nataše i mene te poslovni između naših televizija. No, kroz sve te ratove redatelj je provukao notu humanosti, pronašao je čovjeka koji se uspije nekako provući kroz taj suludi labirint, i to mi se sviđa.

Oboje ste poznati kao glumci koji drže cijenu: koliki ste honorar dobili za glavne uloge u filmu koji se snimao s budžetom od 200 tisuća kuna? Nataša: Ne sjećam se da smo ikad potpisali ugovor s producentom, niti razgovarali o honoraru. Jednostavno se znalo da svi u taj projekt ulazimo samo s dobrom voljom i energijom, ne računajući da ćemo za to ikad biti plaćeni. No, nakon što je film prikazan u Puli, a u tijeku su i dogovori o kinodistribuciji, zafrkavamo producenta da će nam ipak morati nešto platiti. Sven: Meni je to bio prvi film u kojem sam pristao nastupiti besplatno, no nakon Nevija Marasovića navalili su i drugi studenti filmske režije pa sad svaki drugi mjesec snimam neki film – bez honorara. Sigurno to ne bih radio da nemam što jesti, ali mi je istodobno drago da nalazim veliko zadovoljstvo u rezultatima i u tome što zajedno radimo.

Donosite li i dalje zajednički odluke koje su vezane uz odgoj vaše troje djece? Nataša: Naravno, i uglavnom se jako dobro oko toga slažemo. Sven: Danas je normalno gledati televiziju i visjeti na kompjutoru po cijele dane, pa se svi čude onima koji to ne čine. A pritom ne navode nijedan dobar razlog zašto bismo to trebali činiti niti se pitaju zašto to sami čine. Mi krećemo obrnutim putem: djeci želimo dati mogućnost izbora, a ne osuditi ih na ovisnost o masovnim medijima. Mnogo je bolje da maštaju, čitaju knjige i igraju se s vršnjacima.

Nije li neobično da ste se razveli, kad se tako dobro slažete u mnogim bitnim stvarima? Nataša: Zbog takvih plemenitih razmišljanja sigurno bih ostala u našem braku, ti stavovi su sasvim u redu i takvi trebaju biti. Ali bilo je drugih stvari koje nisu štimale. Sven: Sigurno je da smo si mnogo toga međusobno dali. No, neki brakovi se uspiju održati, a drugi ne. Ponosan sam što smo Nataša i ja uspjeli održati roditeljski odnos, da naša djeca ne pate što mama i tata više ne žive zajedno. Sigurno ih je naš razvod pogodio i obilježio, ali ne primjećujem da su zbog toga traumatizirani.

Imate li još ključ od Natašinog stana, možete li doći bez najave, kad god to poželite? Sven: U principu je tako. Nataša: Sven jede kod nas, prespava kod nas, a i preseli se k nama kad mene nema doma. Sven: Zbog djece. Kad bih ja njih troje uzimao k sebi u mali stan, morao bih im organizirati krevete, radne stolove…, tako da je mnogo bolje da se preselim k njima. Osim toga, kod mene često nema ničeg u hladnjaku, ili nema toliko toga koliko su oni naviknuli imati doma, pa je bolje da ne improviziramo. Nataša: Sven je zapravo asket, njemu je dobro samo s bocom izvorske vode i paketićem duhana u džepu. Sven: Lakše je prijeći s magarca na konja, nego obrnuto. A meni je na magarcu sasvim dobro. Nataša: Ni meni novac nije bitan, mislim da moramo živjeti sada i ne opterećivati se time što će biti sutra. Željela bih da to tako i ostane.

Postoji li šansa da ponovno budete zajedno? Nataša: Mi smo povezani do kraja života, imamo troje djece, dovoljno za jedan život. Sven: Ne mislim o tome, pustite me na miru.

Kruno Petrinović

Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Cijeli intervju s Natašaom Dorčić i Svenom Medvešekom pronađite u tiskanom izdanju Glorije (br. 811) ili se pretplatite na PDF izdanje