Preminuo Ante Čedo Martinić

Hrvatski kazališni, televizijski i filmski glumac Ante Čedo Martinić preminuo je noćas u četiri sata u KBC-u Split, u 52. godini života, nakon borbe s teškom bolesti. Publici će ostati najpoznatiji po ulogama u domaćim serijama, od prve hrvatske sapunice “Ville Marije” preko “Ponosa Ratkajevih” i “Odmori se, zaslužio si” do “Ruže vjetrova” i “Loze”, ali valja istaknuti i njegove brojne uloge u Drami splitskog Hrvatskog narodnog kazališta, kojoj je bio i ravnateljem.

Splićani će se ovog Bračanina, rođenog 27. siječnja 1960. u Pučišćima, također sjećati u ulozi cara Dioklecijana, kojeg je portretirao na tradicionalnim ljetnim proslavama, a tu su i filmske role, od “Kanjona opasnih igara” i “Da mi je biti morski pas” do “Trešete”, “Iza stakla” i “Četveroreda”.

Martinić iza sebe ostavlja troje djece, sina Tina Antu (15), kćeri Lukreciju (11) i Nikolinu (4) te dvanaest godina mlađu suprugu, medicinsku sestru Zrinku.

Prije samo godinu dana, na Badnjak 2010., Martiniću je dijagnosticiran adenokarcinom. Riječ je o malignom tumoru koji se javlja u žljezdastom tkivu sluznice želuca i koji je Čedu potpuno iscrpio, ali je usprkos tome dok je god mogao obavljao svoje dužnosti i nastojao aktivno živjeti .

– Medicina je digla ruke od mene, a radi se o teškoj opakoj bolesti. To je situacija u kojoj stvarno vidiš koliko je medicina daleko od rješenja. Pa i silna alternativa kojoj sam izložen, s lijeve i s desne strane. Čini ovo, čini ono. Uočljiva je silna ljudska nemoć u rješavanju toga problema. Jer kad oficijelna medicina ni čovjek ne mogu učiniti ništa, što drugo nego prepustiti se Bogu. Uzdam se u Božju providnost. Zato bi moje izlječenje bilo ništa drugo do Božje čudo – kazao je Čedo Martinić u nedavnom intervjuu za Globus . Tada je također priznao da snagu pronalazi u vjeri , ali i da je oprobao brojne alternativne metode liječenja.

Govoreći o strahovima, rekao je da ga u posljednjim danima najviše mori briga za potomstvo, budući da je i sam vrlo mlad, sa sedam godina, ostao bez majke u skromnoj klesarskoj obitelji u kojoj je bio sedmo i najmlađe dijete. Otac mu je bio namijenio vojnu karijeru, ali je on pošao umjetničkim putem, dvoumeći se između glume i pjevanja, u kojemu je također bio odličan – s klapom Sveti Florijan pobijedio je, tako, na prošlogodišnjem Splitskom festivalu s duhovitom pjesmom “Kako ću joj reć da varin”. Naposljetku se ipak odlučio za glumu i karijeru u splitskom HNK, ali tek nakon što je najprije nekoliko godina proveo konobareći u Americi.

Bolest, za koju je glumac isprva mislio da je samo crijevna bakterija, najprije mu je oduzela uloge za koje se radosno spremao, poput onih u predstavama “Prije sna” i “Tartufferie”, i one koje je još mogao odigrati, primjerice u “Tko se boji Virginije Woolf”, o čemu je sa strašću pričao u svom posljednjem velikom intervjuu za Globus , a naposljetku i život.

­­